ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1982
Autor: Domaći
Vrsta: Eseji i kritike
Jezik: Srpski

Autor - osoba Flaker, Aleksandar, 1924-2010 = Flaker, Aleksandar, 1924-2010
Naslov Poetika osporavanja : avangarda i književna ljevica / Aleksandar Flaker
Vrsta građe esej
Jezik hrvatski
Godina 1982
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Školska knjiga, 1982
Fizički opis 375 str., [8] str. s tablama : ilustr. ; 20 cm
Zbirka ǂBiblioteka ǂSuvremena misao
ISBN (Broš.)
Napomene Napomena: str. 358-359
Napomene i bibliografske reference uz tekst
Registar.
Predmetne odrednice Krleža, Miroslav, 1893-1981
Književnost -- Avangarda

Uvodna riječ
Poetika osporavanja nije pojmovno precizan naslov. Pa ipak, on označava temeljnu značajku tekstova koji pripadaju antiformativnoj stilskoj formaciji – temi ove knjige. Taj naslov obuhvaća i drugo područje koje se prirodno vezuje za pitanja što ih postavljamo kad istražujemo avangardu: književnu ljevicu. Autentična ljevica izrasla je, naime, iz osporavanja građanskog društva, prihvatila je, u stanovito vrijeme, patos estetskog prevrednovanja, svojstven avangardnim strukturama, a u času kad je istakla afirmativna načela u odnosu prema novim društvenim strukturama – zapravo je prestala biti „lijevom književnošću“, pa makar nastupala pod socijalističkim imenom.
Svoje sam tumačenje avangarde kao književnopovijesne kategorije dao na više mjesta. Skicirano je u „Stilskim formacijama“ (Zagreb, 1976), a prošireno u tekstovima o Ruskoj avangardi, koji će uskoro biti pristupačni čitaocu i u zasebnoj knjizi. U ovoj knjizi to je tumačenje dobilo neke polemičke naglaske, a vezuje se i za razmatranje odnosa avangardnih tekstova prema bližoj i udaljenijoj tradiciji.
Dio je knjige posvećen avangardi u hrvatskoj književnosti i pojedinim pitanjima koja se vezuju za književne i umjetničke koncepcije u biti avangardnih utemeljitelja jugoslavenske književne ljevice: Krleže i Cesarca. Na kraju tog dijela pojavljuje se i sažet historijat hrvatske ljevice, koja se, očito, ne može izdvajati iz općeg evropskog književnog kretanja. Kako upravo s toga gledišta tek očekujemo preciznije odgovore, a ni sama građa u nas nije dolično obrađena, prilog toj problematici valja shvatiti samo kao nacrt za sustavno proučavanje – izvan polemičkih aktualizacija kojima u nas obiluje pisanje o pitanjima lijeve književnosti.
Treći je dio knjige posvećen istraživanju tekstova od kojih su neki za proučavanje avangarde prividno rubni. Pažljivi će čitalac primijetiti kako su me i u tom dijelu više zanimali povijesni procesi unutar pojedinih književnih vrsta nego statičke interpretacije pojedinih tekstova.
Završni dio knjige govori o teorijskim prilozima samih nosilaca avangarde ili pak o najnovijim istraživanjima njezinih fenomena, pa tako zatvara krug koji je otvoren početnim prikazom teorijskih razmišljanja u našem desetljeću. Razgovori, pak, s autorom knjige sažimlju ono što je u prvom dijelu već rečeno. Njihov nevezani dijaloški oblik ukinuo je načas obavezu znanstvene discipline, pa su neke napomene u tim razgovorima samo izazovi budućim istraživačima.
Proučavajući avangardne tekstove, autor je morao doći do zaključka da se neke bitne značajke te formacije mogu zornije tumačiti na likovnim djelima, a notorna je već činjenica da je književna avangarda vezana kako uz slikarstvo svoga vremena, tako i uz mladu filmsku umjetnost. Zbog toga se pitanje o odnosima različitih umjetnosti provlači, zapravo, kroz cijelu knjigu, a katkad je istaknuto u naslovima pojedinih poglavlja. Valja u vezi s tim napomenuti da se likovni prilozi u knjizi ne mogu smatrati ilustracijama. Birani su s namjerom da upozore na neke pojave suodnosa književnosti i slikarstva ili pak da prezentiraju u nas manje poznate slike o kojima se u tekstu pobliže govori. Mnoga spomenuta djela likovnih umjetnosti nisu reproducirana: knjiga se nije smjela pretvoriti u slikovnicu!
Knjiga koja se nalazi pred čitaocem temelji se na načelima poredbenoga proučavanja književnosti bez kojega se ne može za-misliti suvremeni studij književnih tekstova. Prema tom načelu, književne pojave koje nastaju na području jednoga jezika ili kulturne regije ne mogu se izdvojiti iz općega književnopovijesnog procesa, što osobito vrijedi za naše stoljeće jačanja međunarodnih komunikacija. Autor je knjige, međutim, po svom obrazovanju slavist, a profesionalno se bavi ruskom književnošću, pripada, pak, hrvatskom kulturnom krugu, pa mu nisu strane ni druge jugoslavenske književnosti. Razumljivo je, stoga, da se pretežno oslanja na tu književnu građu, sa žaljenjem primjećujući vlastiti „evropocentrizam“; njegovo obrazovanje nije bilo usmjereno prema drugim kontinentima.
Upravo proučavanje avangarde moralo je autora dovesti do spoznaje da pažnju zaslužuju i oni tekstovi kojima se obično ne priznaje estetska vrijednost. Tekst ispisan u intimi sanitarne prostorije pripada našoj kulturi (ili nekulturi) kao što kulturi (ili nekulturi) pripada poruka složena na composera. Ako već ne možemo rušiti jezične barijere koje dijele tekstove, i ipak smo prisiljeni baviti se nacionalnim književnostima kao entitetima, ograde koje dijele „nisko“ od „uzvišenoga“ dadu se, u okvirima znanstvenog istraživanja, prevladati. A upravo na tom području čekaju nas još mnoge pustolovine: svakoga nas dana zapljuskuju novi znakovi – na nama je da im otkrivamo moguća značenja. Proučavanje književnosti najrazvijenija je disciplina koja se bavi znakovima; rasla je proučavajući Dantea, Shakespearea ili Mažuranića. Proučavanje „klasika“ stvorilo je instrumentarij koji primjenjujemo i na suvremene tekstove, što ih piše ili bilježi čovjek našega stoljeća, koji Dantea čita u uvjetima vlastitoga progonstva, skraćuje Shakespeareova Hamleta na njegovu fabularnu okosnicu ili se parodično odnosi prema Smrti Smail-age. Dodir, pak, sa suvremenošću izvor je novih čitanja „klasičnih tekstova“. Krležin junak još nije napustio getsemanski maslinik, a crteže spiljskog čovjeka i risarije na garažama kraj Filozofskog fakulteta oblikovala je ista ljudska ruka.
Aleksandar Flaker Zagreb, travnja 1982.

Aleksandar Flaker (24. 7. 1924. Bialystok, Poljska – 25. 10. 2010. Zagreb) je bio autor značajnih stručnih i naučnih radova iz područja ruske i hrvatske književnosti, uporedne književnosti i teorije književnosti.
U Zagreb, gde se školovao, dolazi 1931. godine. Maturirao je u Senju. Diplomirao je na Zagrebačkom univerzitetu slavistiku 1949. godine. Doktorom nauke postaje 1954. odbranom disertacije `Pravaštvo i ruska književnost`. Proveo je godinu dana na specijalizaciji na Moskovskom državnom univerzitetu 1956/57. Bio je redovni profesor ruske književnosti na Odseku za jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavao je kao gost-profesor na mnogim evropskim univerzitetima (Amsterdam, Frajburg, Konstanc, Minhen, Beč, Grac), a 1973. i na univerzitetu Jejl u Nju Hejvenu, (SAD). Bio je član uredništva uticajnog časopisa `Umjetnost riječi` od njegovog osnivanja 1957.
Najvažnija problemsko-tematska polja kojima se Flaker bavio jesu ruska i hrvatska književnost, komparatistika, avangardna književnost i kultura, intermedijalne i interkulturalne studije.
Knjige i studije Uredi

Ruski klasici XX stoljeća (1965),
Književne poredbe (1968),
Stilske formacije,
Heretici i sanjari,
Književne vedute
Pojmovnik ruske avangarde (u saradnji sa Dubravkom Ugrešić),
Stilovi i razdoblja (u saradnji sa Zdenkom Škrebom) (1964).
MG117 (N)