Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1971
Autor: Domaći
Vrsta: Istorija srpske književnosti
Jezik: Srpski
Odlično očuvano, bez pisanja, podvlačenja, pečata…
Autor - osoba Pavić, Milorad, 1929-2009 = Pavić, Milorad, 1929-2009
Naslov Vojislav Ilić i evropsko pesništvo / Milorad Pavić
Vrsta građe knjiga
Jezik srpski
Godina 1971
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Matica srpska, 1971 (Novi Sad : Dnevnik)
Fizički opis VII, 367 str. ; 25 cm
ISBN (Plast.)
Napomene Napomene i bibliografske reference uz tekst.
Predmetne odrednice Ilić, Vojislav, 1860-1894 -- Evropska poezija
MG76 (N)
Biografski deo (Pesnička porodica Jovana Ilića; Osamdesete godine); Početak pesničkog puta; Interesovanje za nemačku književnost; Dodiri sa engleskim pesništvom (Šekspir; Bajron; Ostali engleski pesnici); Udeo ruskih pesnika (Puškin; Ljermontov; Ostali ruski pesnici); Klasicisti (Antičke književnosti); Vojislav Ilić i romanske književnosti (Italijanski pesnici; Francuska poezija)...
Milorad Pavić (Beograd, 15. oktobar 1929 – Beograd, 30. novembar 2009) bio je srpski prozni pisac, istoričar srpske književnosti 17–19. veka, stručnjak za barok i simbolizam, prevodilac Puškina i Bajrona, nekadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, profesor univerziteta i akademik.
Život i delo
Pavić je bio romansijer, pripovedač, pesnik i dramski pisac. Do danas Pavićeva dela imaju preko 80 prevoda u zasebnim knjigama na različite jezike širom sveta. Od strane stručnjaka iz Evrope, SAD i Brazila, Milorad Pavić je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Bio je oženjen Brankom Pavić Basta, istoričarkom umetnosti, od 1957. do 1992, sa kojom je dobio sina Ivana i ćerku Jelenu. Od ćerke Jelene ima unuku Teodoru. Od 1992. je bio u braku sa Jasminom Mihajlović, koja je pisac i književni kritičar. U periodu od 1974. do 1990. bio je profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, redovni profesor ovog fakulteta postao je 1977. godine, a u periodu 1977–79 bio je dekan.
Na početku svoje književničke i profesorske karijere, Pavić je objavio knjigu pesama „Palimpsesti“ 1967. godine, pa „Istoriju srpske književnosti baroknog doba“ 1970, zatim „Vojislav Ilić i evropsko pesništvo“ 1971. godine. Drugu knjigu pesama „Mesečev kamen“ objavljuje 1971, a prvu zbirku priča „Gvozdena zavesa“ 1973. Slede knjige priča: „Konji svetoga Marka“ (1976), „Ruski hrt“ (1979), „Nove beogradske priče“ (1981), „Duše se kupaju poslednji put“ (1982).
Pavić je domaću i svetsku slavu stekao romanom „Hazarski rečnik“ koji je objavio 1984. godine. Ovaj svojevrsni leksikon u 100.000 reči kritičari i publika brzo su proglasili nezaobilaznim štivom novoga veka. Mnogi kritičari zabeležili su da je Pavić pisac čudesne imaginacije i predvodnik evropske postmoderne. U drugom romanu „Predeo slikan čajem“ (1988) autor nudi uzbudljivo delo za ljubitelje ukrštenih reči. Godine 1991. objavljuje treći roman „Unutrašnja strana vetra“, pa „Poslednju ljubav u Carigradu“ (priručnik za gatanje) 1994.
Pored ovog kvarteta romana koji su ključni za sagledavanje svestranog Pavićevog stvaralaštva, pojavljuje se „Šešir od riblje kože“ (ljubavna priča) 1996, „Stakleni puž“ (priče sa Interneta) 1998, „Kutija za pisanje“ 1999, i romani „Zvezdani plašt“ (astrološki vodič za neupućene) 2000 i „Unikat“ 2004. godine.
Godine 2005. objavio je komediju Svadba u kupatilu.
Preminuo je u Beogradu 30. novembra 2009. od posledica infarkta. Sahranjen je u četvrtak 3. decembra u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. Opelo su služili episkopi šabački Lavrentije i hvostanski Atanasije. U ime Srpske akademije nauka i umetnosti od njega se pozdravnim govorom oprostio potpredsednik Nikola Tasić, a u ime Krunskog saveta i Odeljenja za jezik i književnost SANU Svetlana Velmar-Janković.
Prema rečima autora Časlava Đorđevića, Pavić je evropski Borhes jer u svojim delima – unoseći u njih naučno i fantastično – oblikuje prozne forme i umetničke svetove koji ne prestaju da zbunjuju i plene čitaoce svuda u svetu.
Nagrade i priznanja
Akademik Milorad Pavić bio je dobitnik više književnih nagrada, kao što su:
NIN-ova nagrada za 1985;
nagrada „Meša Selimović“ za 1988;
nagrada Narodne biblioteke Srbije za 1988;
nagrada „Borisav Stanković“ za 1992;
srebrna medalja „Feliks Romulijana“ za 1992;
Oktobarska nagrada grada Beograda za 1992;
„Prosvetina“ nagrada za 1994;
nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“ za 1994;
„Kočićeva nagrada“ za 1994;
„Vukova nagrada“ za 1996;
Nagrada „Dušan Vasiljev“ 2000,
„Andrićeva nagrada“ 2001.
Bio je počasni doktor Sofijskog univerziteta i predsednik Srpsko-ukrajinskog društva, član Evropskog udruženja za kulturu, član Srpskog PEN centra, član Krunskog saveta.
Milorad Pavić je Beogradu 1992. zaveštao sve svoje rukopise, knjige, biblioteku, i to postoji kao legat u stanu u kom je živeo u Beogradu. U Narodnoj biblioteci Srbije je njegov legat prvi put predstavljen javnosti avgusta 2013. godine.
Dela
Palimpsesti, pesme, Beograd 1967, 63 str.
Istorija srpske književnosti baroknog doba, naučna studija, Beograd 1970, 527 str.
Mesečev kamen, pesme, Beograd 1971, 118 str.
Vojislav Ilić i evropsko pesništvo, Novi Sad 1971, 367 str.
Gavril Stefanović Venclović, naučna studija, Beograd 1972, 326 str.
Vojislav Ilić, njegovo vreme i delo, naučna studija, Beograd 1972, 346 str.
Gvozdena zavesa, priče, Novi Sad 1973, 222 str.
Jezičko pamćenje i pesnički oblik, ogledi, Novi Sad 1976, 429 str.
Konji svetoga Marka, priče, Beograd 1976, 159 str.
Istorija srpske književnosti klasicizma i predromantizma`, naučna studija, Beograd 1979, 572 str.
Ruski hrt, priče, Beograd 1979, 215 str.
Nove beogradske priče, Beograd 1981, 360 str.
Duše se kupaju poslednji put, Novi Sad 1982, 145 str.
Rađanje nove srpske književnosti, naučna studija, Beograd 1983, 631 str.
Hazarski rečnik. Roman-leksikon u 100.000 reči, Beograd 1984, 242 str.
Istorija, stalež i stil, ogledi, Novi Sad 1985, 281 str.
Predeo slikan čajem. Roman za ljubitelje ukrštenih reči, Beograd, 1988, 375 (525) str.
Izvrnuta rukavica, priče, Novi Sad 1989, 180 str.
Kratka istorija Beograda / A Short History of Belgrade, Beograd 1990, 68 str.
Unutrašnja strana vetra ili roman o Heri i Leandru, Beograd 1991, 115+98 str.
Istorija srpske književnosti 2, 3, 4. (Barok, Klasicizam, Predromantizam), naučna studija, Beograd, 1991, 225 + 181 + 181 str.
Zauvek i dan više, pozorišni jelovnik, drama, Beograd 1993, 134 str.
Poslednja ljubav u Carigradu. Priručnik za gatanje, Beograd 1994, 195 str.
Šešir od riblje kože. Ljubavna priča, Beograd 1996, 80 str.
Stakleni puž. Priče sa Interneta, Beograd, 1998, 154 + 12 str.
Milorad Pavić, Jasmina Mihajlović. Dve kotorske priče, Beograd, „Dereta“, 1998, 52 + 71 str.
Glinena armija, Beograd, „Interpres“, 1999. (Bibliografsko izdanje)
Kutija za pisanje, Beograd, „Dereta“, 1999, 171 str.
Zvezdani plašt. Astrološki vodič za neupućene, Beograd, „Dereta“, 2000, 186 str.
Strašne ljubavne priče, izabrane i nove. „Plato“, Beograd, 2001, 215 str.
Vrata sna i druge priče. „Dereta“, Beograd, 2002, 196 str.
Priča o travi i druge priče. „Dereta“, Beograd, 2002, 187 str.
Devet kiša i druge priče. „Dereta“, Beograd, 2002, 202 str.
Carski rez i druge priče. „Dereta“, Beograd, 2002, 266 str.
Sedam smrtnih grehova. „Plato“, Beograd, 2002, 173 str.
Dve interaktivne drame – Krevet za troje, Stakleni puž. „Dereta“, Beograd, 2002, 150 str.
Dve lepeze iz Galate – Stakleni puž i druge priče. „Dereta“, Beograd, 2003, 167 str.
Nevidljivo ogledalo – Šareni hleb (roman za decu i ostale). „Dereta“, Beograd, 2003, 84 + 70 str.
Unikat. „Dereta“, Beograd, 2004, 170 str.
Plava sveska. „Dereta“, Beograd, 2004, 118 str.
Interaktivne drame: Zauvek i dan više; Krevet za troje; Stakleni puž. „Dereta“, Beograd, 2004, 274 str.
Jasmina Mihajlović, Milorad Pavić – Ljubavni roman u dve priče. „Čigoja“, Beograd, 2004, 63 str.
Priča koja je ubila Emiliju Knor. (na srpskom i engleskom) „Dereta“, Beograd, 2005, 44 + 50 str.
Roman kao država i drugi ogledi. „Plato“, Beograd, 2005, 176 str.
Svadba u kupatilu – Vesela igra u sedam slika. „Dereta“, Beograd, 2005, 104 str.
Drugo telo. „Dereta“, Beograd, 2006, 310 str.
Pozorište od hartije, priče. Zavod za udžbenike, Beograd, 2007, 240 str.
Drugo telo (novo dopunjeno izdanje romana). „Euro Giunti“, Beograd, 2008, 292 str.
Sve priče. Zavod za udžbenike, Beograd, 2008, 450 str.
Veštački mladež. Tri kratka nelinearna romana o ljubavi. Matica srpska, Novi Sad, 2009, 157 str.
Adaptacije Pavićevih dela
Film i televizija
Crvena kraljica (igrani TV film), režija Miroslav Međimurec, Srbija, 1981.
Vizantijsko plavo (igrani film), režija Dragan Marinković, Srbija, 1993.
Vendedor de sueños futuros. Milorad Pavic (kratki, animacija), Maribel Martinez Galindo (Maribel Martinez Galindo), Meksiko, 2008.
Steklяnnaя lampa (igrani film), režija Nikolaj Čepuriškin (Nikolaй Čepurыškin), Rusija, 2009.
Strip
Treći argument, scenarista Zoran Stefanović, crtač Zoran Tucić, „Bata“ — „Orbis“, Beograd-Limasol, 1995; serijalizovan i u Heavy Metal Magazine, Njujork, 1998-2000.
Muzika
„Prinsesse Atehs forsvundne digte“, kamerno delo danskog kompozitora Mogensa Kristensena (Mogens Christensen), 1991, 8′, po Hazarskom rečniku
„Fortællingen om Adam Ruhani“ / „The tale of Adam Ruhani“, kamerno delo M. Kristensena, 1992, 11′, isto
„De khazariske spejle“, solo kompozicija M. Kristensena 1991-1993, 14′, isto
„Aй, volna“ - pesma ruske grupe „Meljnica“ („Melьnica“) je adaptacija Pavićeve priče „Duga noćna plovidba“. Muzika O. Lišina i Natalija O`Šej (Helavisa), reči N. O`Šej. Album Zov krovi, 2006.
„Molitva Račana“, duhovni koncert za mešoviti hor i gudače Svetislava Božića, na stihove Gavrila Stefanovića Venclovića i Milorada Pavića. Premijerno izvođeno 2006. godine u Sankt Peterburgu, Rusija, sa orkestrom i horom Kapele „Glinka“ i dirigentom Vladislavom Černušenkom.
Pavić kao prevodilac
A. S. Puškin: Poltava (prepev speva Milorad Pavić – „Mladost“, Beograd 1949)
A. S. Puškin: Poltava (prepevao Milorad Pavić – Beograd, „Novo Pokoljenje“,1952)
U Sanang: „Čičkovi pupoljci“ (NIN, 9. 1. 1995)
Zegi: „Pesme Delte“ (NIN, 9. 1. 1995)
Mun Bim: „Mesečina na Mendelejskom dvorcu“ (NIN, 12. 6. 1995)
Leon Damas: „Ivice, Sećanja“ (NIN, 2. 10. 1995)
Brijer Žan: „Kada smo se rastali“ (NIN, 30. 10. 1995)
Paul Niger: „Mesec“ (NIN, 30. 10. 1955, V, br. 252.)
Aleksandar Puškin: Evgenije Onjegin (prepev i predgovor)
Aleksandar Puškin: Evgenije Onjegin
A. S. Puškin: Selo i druge pesme
A. S. Puškin: Drame, poeme, pesme
Džordž Gordon Bajron: Izabrana dela: - Dramske poeme, spevovi i pesme
A. S. Puškin: Boris Godunov, male tragedije, bajke – koautor
Čarls Simić: „Pile bez glave“
A. S. Puškin: „Pesma o Crnom Đorđu“ (odlomak)
Džordž Gordon Bajron: „Manfred“ (odlomak)
Knjige o Paviću
Mihajlović, Jasmina. Prilog za bibliografiju Milorada Pavića, Beograd, Prosveta, 1991. pp. 231-305.
Lefebvre, François. Lectures du Dictionnaire Khazar de Milorad Pavic
Kratka istorija jedne knjige; izbor napisa o romanu leksikonu u 100.000 reci „Hazarski rečnik“ od Milorada Pavića
Delić, Jovan. Hazarska prizma. Tumačenje proze Milorada Pavića, Beograd – Prosveta, Dosije; Titograd – Oktoih
Leitner, Andreas. Milorad Pavics roman `Das Chasarische Wörterbuch`.
Mihajlović, Jasmina. Priča o duši i telu. Slojevi i značenja u prozi Milorada Pavića, Beograd, Prosveta, 1992, 191 str.
Mihajlović, Jasmina. Biografija i bibliografija Milorada Pavića, Beograd, G
Homann, Binja. Phantastik und Realität zu den schriftlichen Quellen in Milorad Pavics
Savremena srpska proza 5: Pavić i postmoderna, Trstenik, 1993 (1994″). (Miodrag Radović, Zoran Gluščević...)
Ehrlich, Edeltraude. Das historische und das fiktive im „Chasarischen Wörterbuch“ von Milorad Pavic, Klagenfurt, D
Mihajlović, Jasmina. Bio-bibliografija Milorada Pavića, (zasebno i kao deo knjige Anahoret u Njujorku u okviru Sabranih dela)
Pijanović, Petar, Pavić, Beograd, „Filip Višnjić“, 1998, 407 str.
Vasić, Smiljka, Polazne osnove novije srpske proze. Knj. 2. Hazarski rečnik Milorada Pavića – frekvencijski rečnik
Babić, Sava, Milorad Pavić mora pričati priče, Beograd, „Stylos“, 2000, 191 str.
Popović, Radovan, Prvi pisac trećeg milenija: Životopis Milorada Pavića, Beograd, Dereta, 2002, 233 str.
Knjige razgovora M. Pavićem
Miloš Jevtić. Razgovori sa Pavićem, Beograd, „Naučna knjiga“, 1990, 128 str.
Ana Šomlo. Hazari, ili obnova vizantijskog romana: Razgovori sa Miloradom Pavićem, Beograd, BIGZ, „Narodna knjiga“, 1990, 189 str.
Lalas Tanasis. Milorad Pavić, Solun, 1997, 1–30 str.
Vojislav Ilić (Beograd, 14.4. 1862. – Beograd, 21.1. 1894), pesnik, Beograđanin, sin pesnika Jovana Ilića, Vojislav je proživeo kratak i težak život. Bolešljiv još od detinjstva, on je slabo mario za učenje. Školu je napustio posle trećeg razreda gimnazije zbog slabog uspeha. Kasnije je na svoju ruku pohađao predavanja u Velikoj školi, aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao. Njegovom obrazovanju je pomoglo što mu je dom bio stecište književnika i pesnika. Tu je upoznao Đuru Jakšića, te se kasnije i oženio jednom od Jakšićevih kćeri. Učestvovao je kao dobrovoljac u bugarskom ratu 1885. godine, 1887. stupa u službu kao korektor Državne Štamparije, a 1892. namešten je za učitelja u srpskoj školi u Turn Severinu. Iste godine postaje pisar ministarstva unutrašnjih dela, a 1893. vicekonzul u Prištini, po njegovoj želji da ide na Kosovo. Međutim, njegovo slabo zdravlje ga primorava da se vrati u Beograd gde uskoro i umire.
U životu u mnogome je delio sudbinu drugih pisaca svog vremena: često je menjao nameštenja u Beogradu i unutrašnjosti, živeo u oskudici, veliki deo vremena provodio u kafani i neurednim, boemskim životom još više pogoršao svoje ionako slabo zdravlje, zbog političkih uverenja bivao proganjan od vlasti, i umro mlad. Iako je pisao kratko vreme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno delo. Za života je objavio tri zbirke pesama (1887, 1889, 1892), kojima treba dodati veliki broj pesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu. Nekoliko slabih proznih pokušaja pokazuju da je Vojislav, slično Branku i Zmaju, bio prvenstveno pesnik, da je umeo dobro pisati samo u stihu.
Po Jovanu Deretiću Ilić je u srpskom pesništvu izvršio ono što je desetak godina ranije zahtevao S. Marković: odlučan raskid s romantizmom. Međutim, njegove književne težnje samo se delimično poklapaju s Markovićevim programom i s realističkom poetikom. U nekim pesmama on je bio glasnik naprednih ideja svog doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. Ali, njegova poezija, gledana u celini, suprotna je duhu tendenciozne, pragmatične književnosti za koju se zalagao programski realizam. Svojim estetizmom i formalizmom Ilić je otvorio put drukčijoj poeziji, poeziji kojoj je podjednako strana orijentacija realista na običnu stvarnost i zahtevi ideologa za uključivanje književnosti u društvene i političke borbe, poeziji u kojoj je najvažniji momenat briga za samu sebe, za svoje vlastito umetničko biće
Politika i Vojislav Ilić
Političkog života nema, a pesnik koji se još ranije javno opredelio kao pristalica onih snaga što su pokretale bunu, posledice ovakvog svog stava počinje da oseća od sada pa za ceo život. On ne uspeva da dobije nikakvu službu sve do 1887.g. u vreme najplodnijeg poetskog rada provodi bez ikakvih materijalnih sredstava, pripadajući onom sloju inteligencije van državne službe, koju je u skupštini zvanično okarakterisan kao „intelektualni šljam“. „Ilićevo pesništvo između 1886. i 1889.g. predstavlja veoma snažnu političku i socijalnu kritiku Srbije posle srpsko-bugarskog rata. U to vreme nastale su Ilićeve najpoznatije političke satire uperene protiv omrznute vlade koja je vodila i izgubila rat protiv Bugarske. Prva u tom nizu nastala je pesma Skupštinarima (Već se kupe...) u kojoj Ilić zauzima kritički stav prema poznatom izbornom sporazumu između radikala i liberala uoči skupštine u Nišu (od 30. juna).“ (Milorad Pavić) Kao što Ilićevo političko pesništvo daje mozaik političkih prilika u obrenovićevskoj Srbiji, tako njegova socijalna satira daje sliku i kritiku društvenog stanja Srbije njegovog vremena. Karakteristična je i upečatljiva društvena vizija Srbije koju je imao pesnik. „To je zemlja u kojoj je bratstvo, sloboda i lepša budućnost mogu naći samo u snu (San, Ostavi me...), malo-pomalo, sve se može izneti na pazar i prodati (Finis Poloniae, Mome Gariku).“ (Milorad Pavić)
Za Vojislavom Ilićem ostalo je jedno pesništvo koje se razlikovalo od svega što je u stihu bilo napisano u srpskom pesništvu XIX veka i bez kojeg se ne bi mogao shvatiti ni logično objasniti početak srpskog poetskog XX veka. Iliću, pre svih drugih pesnika njegovog vremena i posle njega, pripada naziv osnivača srpske moderne poezije. Uspesi su Vosjislava Ilića vezivale za veliku porodicu evropske književnosti i činile da je on osećao iza sebe jednog Getea, Marloa ili Ljermontova, dok je pisao Ribara; jednog Šekspira dok je pisao Kralja Ričarda i Plač Venere nad Adonidom, Ksenofana Kolofonskog, Anakreonta i Lukijana Samosaćanina u trenutku kada su nastajale pesme Drugu, Htedoh da pevam kadma...
Književni rad
„Vojislav Ilić je isključivo pesnik i najveći deo njegovoga književnoga rada je u stihu. Ali je od njega ostao i priličan broj proznih radova, po listovima i časopisima osamdesetih godina. Relativno važnijih od radova su mu:“(Jovan Skerlić)
raspravljanje poznatog pitanja Šekspir ili Bakon (Srbadija, 1883) (Jovan Skerlić)
veliki političko-nacionalni govor Zadatak ujedinjene omladine (Novi beogradski dnevnik, 1887) (Jovan Skerlić)
manji književni članci o Belušu, sinu Đure Jakšića (Javor, 1882), o Kraševskom (Srbadija, 1883) (Jovan Skerlić)
Svi ti prozni radovi Vojislava J. Ilića od velikog su značaja zbog toga što pomažu boljem shvatanju njegovog glavnog, poetskog rada.
Objektivnost Ilićeve poezije nije ni refleksivna ni didaktična, njena osnovna obeležja jesu deskriptivnost i narativnost. U tome se on udaljava od klasicista i predromantičara prve polovine XIX st. U više pesama, od kojih neke spadaju u najpoznatije koje je napisao (Zimsko jutro, Zimska idila, Veče, Jesen, U poznu jesen itd.) on je dao izvanredne opise seoskih predela, prizore iz seoskog života, slike prirode u raznim godišnjim dobima i dobima dana. Poeziji realističnih pejzaža tematski su suprotne pesme u kojima su obrađeni motivi prošlog i dalekog. „Njegova nagnutost nad ponorom prošlosti, slike predela koji nose `tragove razaranja`, `grobovski vetar` što tiho talasa okean vremena – to su momenti koji nas mogu podsetiti na Sterijinu tugu pred tragovima veličine prošlih vremena ali i na Disov nirvanizam, na njegov mrtvi vetar koji se uzaludno trudi da pokrene nepomični svemir.“ (Jovan Deretić) Ilić je zaista bio artist u poeziji, „umetnik pesnik“ kako ga je nazvao Lj. Nedić. Najveću pažnju posvećivao je građenju stiha nastojeći da izbegnu sve one nemarnosti i aljkavosti za stih romantičara. To je potvrdio i Deretić: „Njegovi dugi stihovi, od kojih su najčešći šesnaesterci, građeni po uzoru na klasični heksametar, teku mirno i sporo kao široka ravničarska reka i tim svojim ritmom podudaraju se s uzdržanim, objektivnim karakterom njegove poezije“. Ilić je svojim pevanjem otvorio i nove puteve srpskoj poeziji prema Evropi.
Reakcija omladinskoj poeziji
Vojislav J. Ilić označava jedan prelom i preobražaj u srpskoj poeziji: kraj stare romantičarske poezije i početak nove artističke i verističke. „On je pripadao naraštaju koji je svojim očima gledao slom omladinskog romantizma u javnom životu i u književnosti, osećao opšte razočarenje i klonulost koja je zavladala u srpskim duhovima posle Berlinskog kongresa.“ (Jovan Skerlić) Ceneći velike pesnike srpskog romantizma, on nimalo ne ceni njihove jadne epigone, njihova „nakaradna podražavanja i usiljeno očajanje“, i ne krije svoju „odvratnost prema njima“. On je satirično opevao omladinskog pesnika razbarušene kose koji je sav svoj duhovni život sveo na mržnju na Turke i ljubav za alkohol.
Melanholija
Ono što je glavno u poeziji Vojislava Ilića, to je njegova intimna, lična poezija, poezija refleksivna, melanholična i elegična. Njegova melanholija bila je uslovljena raznim okolnostima: zdravlje mu je bilo rđavo, život neodređen i neizvestan, materijalne porodične nevolje su ga stalno pratile. Poezija je za njega bila utočište i izvor zaborava, onaj „veo kojim se obvija rugoba sveta“ (Jovan Skerlić). U trenucima melanholije i elegičnosti on je najjači i najprirodniji, i najbolje pesme koje je on ispevao to je onaj niz Elegija.
Klasični motivi
Okrećući glavu od „blede sadašnjosti“, sa željom da izbegne život koji ga je pritiskivao i gušio, on se okretao onom što je nekada bilo, „sedoj prošlosti“, i jače no ijedan srpski pesnik osetio visoku poetsku melanholiju mrtvih stvari, tužnu čistotu onoga čega nema više i što život ne može da prlja i ljudi da skrnave. On je najradije pevao „sumornu i hladnu pesmu“, „himnu vekova tavnih“. On je tako pevao ruševine, groblja, „mračna, minula i drevna leta“, spomene „izumrlih dana“, ljude i doba kojih nema više: mračnu borbu Boga i Satane, prve dane stvaranja, ukočeni i tužni indijski Istok, živopisni i hučni arabljanski Istok, egzotičan, zaljubljen i mirisan, borbe izumrlih Slovena na obalama Severnoga mora sa germanskim osvajačima. „Ali on je naročito voleo klasičnu starinu, grčku i rimsku, više grčku no rimsku, izveo jednu malu obnovu klasicizma u srpskoj književnosti, bio najbolji predstavnik umetničkog paganizma u srpskoj književnosti.“ (Jovan Skerlić)
Kod Ilića također nalazimo motive i legende s raznih meridijana: indijske, persijske, kavkaske, arapske, helenske, rimske... Najznačajniju skupinu Ilićeve istorijske poezije čine pesme s temama iz klasične starine, iz grčke i rimske mitologije i istorije. Među njima su neke od njegovih, ujedno najpoznatijih pjesama: Nioba, Narcis, Tibulo, Ovidije, Pod Trojom... Ilićevi pejzaži kao i njegove pesme o drevnim vremenima podjednako su prožeti tihom setom i melanholijom. „Pesnik fine sete, nostalgičnih raspoloženja, melanholičnih pejzaža i napuštenih drevnih razvalina, Ilić nije bio neosetljiv za nevolje i težnje narode niti zatvoren za ideale vremena u kojem je živeo“ (Jovan Deretić)
Kako ističe Ljubomir Nedić Vojislavljeve pesme su slike, ali to nisu prosti opisi kakvih mnogo nalazimo i u drugih pesnika, nego slike sasvim druge vrste, Stimmungsbilder, kako bismo ih mogli nazvati jednim vrlo podesnim nemačkim izrazom, za koji ne samo naš, no i nikoji drugi jezik nema potpuna ekvivalenta: slike iz prirode ili iz života, kakve one bude u nama različita raspoloženja, koja mi, posle, sledujući u tome jednom opštem zakonu naše prirode, iznosimo iz nas i unosimo u njih same, te nam izgleda kao da je i prirodu samu obuzelo ono raspoloženje koje je ona u duši našoj probudila. Ovakvih opisa, ili bolje, ovakvih slika, je u pesmama Vojislavljevim puno; najveća ih je većina takva. Najčešće su slike iz prirode, slike iz predela, pod jesen ili u zimu. takav je, primera radi, opis Zimsko jutro:
Jutro je. Oštar mraz spasio zeleno lisje,
A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni,
I niski trščani krov. U dalji gube se brezi.
I kruže vidokrug tavni.
Svuda je pustoš i mir. Noćna se kandila gase -
A sveži, jutarnji dah preleće doline mirne,
I šum se razleže blag, kad svojim studenim krilom,
U gole grančice dirne...
Poezija Vojislavljeva namenjena je prefinjenom ukusu i daleko užem krugu onih koji se umeju sa njim radovati onom artističkom, izuzetno umetnički ovladanom stranom stvari što je on ume vešto u pesmi i predstaviti. Njegov će krug, otuda, biti malen i uzak. Ali hvala i priznanje ovoga kruga možda više vrede nego glasna slava neke velike publike.
MG76 (N)