Vrsta: Ostalo
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 390
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Ovo pionirsko djelo ispituje promjene u životu i vrijednostima engleske radničke klase kao odgovor na masovne medije. Prvi put objavljen 1957., zacrtao je novu metodologiju u kulturološkim studijama utemeljenu na interdisciplinarnosti i brizi o tome kako se tekstovi - u ovom slučaju, masovne publikacije - ušivaju u obrasce proživljenog iskustva. Miješajući osobne memoare s društvenom poviješću i kulturnom kritikom, The Uses of Literacy predviđa nedavni interes za načine kulturne analize koji odbijaju sakriti autora iza maske objektivne društvene znanstvene tehnike. U svojoj metodi i bogatoj akumulaciji pojedinosti iz života radničke klase, ova knjiga ostaje korisna i upija.

Hoggartova analiza postiže velik dio svoje snage pomnim ocrtavanjem složenosti stavova radničke klase i njezine osjetljivosti na fizičke i okolišne činjenice života radničke klase. Ljudi koje portretira nisu ni sentimentalizirane žrtve kulture poštovanja niti neofašistički huligani. Hoggart vidi izvan navika ono što navike predstavljaju i vidi kroz izjave ono što izjave stvarno znače. On tako otkriva različite pritiske emocija iza idiomatskih fraza i ritualnih obreda.

Pomnim promatranjem i emocionalnom empatijom koja djelomice potječe iz vlastitog radničkog podrijetla, Hoggart definira prilično homogenu i reprezentativnu skupinu ljudi iz radničke klase. U ovoj pozadini može se vidjeti kako se različiti pozivi masovnih publikacija i drugih artefakata popularne kulture povezuju s tradicionalnim i općeprihvaćenim stavovima, kako mijenjaju te stavove i kako nailaze na otpor. Hoggart tvrdi da apeli masovnih publicista - ustrajniji, učinkovitiji i prodorniji nego u prošlosti - idu prema stvaranju nediferencirane masovne kulture i da se ostaci autentične urbane kulture uništavaju.

U svom uvodu u ovo novo izdanje, Andrew Goodwin, profesor umjetnosti emitiranja komunikacija na Državnom sveučilištu San Francisco, definira mjesto Hoggarta među konkurentskim školama engleske kulturne kritike i ističe predznanje njegove analize za razvoj događaja u Engleskoj u posljednjih trideset godina. Također primjećuje plodonosne veze između Hoggartove metode i otkrića i aspekata popularne kulture u Sjedinjenim Državama.



Herbert Richard Hoggart FRSL (24. rujna 1918. - 10. travnja 2014.) bio je engleski akademik čija je karijera pokrivala područja sociologije, engleske književnosti i kulturnih studija, s naglaskom na britansku popularnu kulturu.

Rani život
Hoggart je rođen u četvrti Potternewton u Leedsu, kao jedno od troje djece u siromašnoj obitelji. Njegov otac, Tom Longfellow Hoggart (1880. – 1922.), sin kotlara, bio je redovni vojnik pješaštva i soboslikar koji je umro od bruceloze kad je Hoggart imao godinu dana, a njegova majka Adeline umrla je od bolesti prsnog koša kad je imao osam godina. [1] Odrastao je s bakom u Hunsletu, a u obrazovanju ga je poticala tetka. Ugledajući se na svog starijeg brata, Toma, prvog u obitelji koji je išao u gimnaziju [2], dobio je mjesto u srednjoj školi Cockburn koja je bila gimnazija, nakon što je njegov ravnatelj zatražio da obrazovne vlasti ponovno pročitaju njegov esej na ispitu za stipendiju. Zatim je dobio stipendiju za studij engleskog na Sveučilištu u Leedsu, gdje je diplomirao s diplomom prve klase.[3] Služio je u Kraljevskom topništvu tijekom Drugog svjetskog rata i otpušten je kao stožerni kapetan.[2]

Karijera
Bio je predavač na Sveučilištu u Hullu od 1946. do 1959., a svoju prvu knjigu, studiju o poeziji W. H. Audena, objavio je 1951. Njegovo glavno djelo, The Uses of Literacy, objavljeno je 1957. Djelomično autobiografija, svezak je protumačen kao oplakivanje gubitka autentične popularne kulture radničke klase u Britaniji i osuda nametanja masovne kulture putem oglašavanja, medija i amerikanizacije.

Postao je viši predavač engleskog jezika na Sveučilištu u Leicesteru od 1959. do 1962. Hoggart je bio vještak na suđenju Lady Chatterley 1960., a njegov argument da je to u biti bio moralan i `puritanski` rad, koji je samo ponavljao riječi koje je imao saslušan na gradilištu na putu do suda,[4] ponekad se smatra da je imao presudan utjecaj na ishod suđenja.

Dok je bio profesor engleskog na Sveučilištu u Birminghamu između 1962. i 1973., osnovao je Centar za suvremene kulturne studije te ustanove 1964. i bio njegov direktor do 1969. Hoggart je bio pomoćnik glavnog direktora UNESCO-a (1971. – 1975.) i naposljetku upravitelj Goldsmithsa na Sveučilištu Londona (1976–1984), nakon čega se povukao iz formalnog akademskog života. Glavna zgrada Goldsmithsa sada je preimenovana u `Zgrada Richarda Hoggarta` u znak poštovanja prema njegovom doprinosu koledžu.

Hoggart je bio član brojnih javnih tijela i odbora, uključujući Albemarleov odbor za usluge mladima (1958–1960), Pilkingtonov odbor za radiodifuziju (1960–1962), Umjetničko vijeće Velike Britanije (1976–1981) i Državnik i Nation Publishing Company Ltd (1977–1981). Također je bio predsjednik Savjetodavnog vijeća za obrazovanje odraslih i kontinuirano obrazovanje (1977. – 1983.) i Istraživačke jedinice za emitiranje (1981. – 1991.), kao i guverner Royal Shakespeare Company (1962. – 1988.).

U kasnijim djelima, kao što je The Way We Live Now (1995), žalio je zbog pada moralnog autoriteta za koji je smatrao da ga je nekoć pružala religija. Također je napao suvremeno obrazovanje zbog njegova naglašavanja strukovnog i kulturnog relativizma zbog njegove tendencije da se koncentrira na popularno i puko.

Osobni život
Jedan od njegova dva sina bio je politički novinar Simon Hoggart, koji je preminuo tri mjeseca prije njega, [5] a drugi je televizijski kritičar Paul Hoggart. Iza njega je ostala i kći Nicola. U The Chatterley Affair, dramatizaciji suđenja iz 1960. iz 2006. napravljenoj za digitalni televizijski kanal BBC Four, glumio ga je glumac David Tennant.

Smrt
Kasnije je patio od demencije.[5] Umro je u staračkom domu u Londonu 10. travnja 2014. u dobi od 95 godina.[6]

Auden: Uvodni esej
Hoggart je napisao `kritičku studiju` o `cijelom nizu Audenovih djela`. Ovaj `raspon` uključivao je `ranije pjesme tridesetih godina, drame i duge pjesme`.