ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1970
Autor: Domaći
Vrsta: Jezički priručnici
Jezik: Srpski

Odlično očuvano!

Autor - osoba Ivšić, Stjepan
Naslov Slavenska poredbena gramatika / Stjepan Ivšić ; priredili Josip Vrana i Radoslav Katičić
Vrsta građe udžbenik ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.)
Jezik hrvatski, srpski
Godina 1970
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Školska knjiga, 1970
Fizički opis XXX, 434 str. ; 24 cm
Drugi autori - osoba Vrana, Josip
Katičić, Radoslav
Zbirka Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu = Manualia universitatis studiorum Zagrabiensis
(Karton)
Napomene Napomene i bibliografske reference uz tekst
Bibliografija: str. XV-XXIII
Registri.
Predmetne odrednice Slovenski jezici -- Uporedna gramatika

PREDGOVOR
I
U ovoj se knjizi objavljuju predavanja što ih je Stjepan Ivšić spremio u prvom razdoblju svojega sveučilišnog rada kad je već imao objavljene kapitalne rasprave Prilog za slavenski akcenat i Današnji -posavski govor i bio u punoj stvaralačkoj snazi. Ona će poslužiti kao koristan udžbenik studentima slavistike, jugoslavistike i opće lingvistike i pomoći da naši filolozi steknu potrebnu znanstvenu naobrazbu i da se odgoje mladi lingvistički radnici. Svakom će lingvistu ona biti koristan priručnik.
Oslanjajući se na najbolju tadašnju znanstvenu literaturu, Ivšić je svojim izvanrednim poznavanjem našega usmenog i književnog jezičnog materijala dao sustavan i cjelovit prikaz poredbene slavenske lingvistike s osobitim obzirom na hrvatskosrpski jezik, za koji on uvijek pretpostavlja da se njegovi slušači najviše zanimaju. U našoj će znanstvenoj literaturi ova knjiga ispuniti veliku prazninu jer će više nego ikoja do sada napisana pomoći da se izučavanje poredbene lingvistike poveže sa studijem našega jezika. Slavenske jezike Ivšić uvijek promatra u sklopu indoevropske jezične skupine, pa će njegovo izlaganje biti podjednako zanimljivo za slavista i za indoevropeista.
Premda njegova predavanja ne mogu više biti posljednja riječ jezične znanosti, knjiga neće zbog toga biti manje korisna jer se u njoj majstorski obrađuju pitanja i iznose rezultati koji su i danas svakom lingvistu nužno potrebni kao temelj njegova obrazovanja. Ivšić većinom slijedi druge autore, ali je u mnogim glavama i sam po priručnicima istraživao jezični materijal. Čitalac će gotovo na svakoj strani naći mnoštvo zanimljivih detalja i obilje brižno razrađenih primjera. Tko ih pažljivo razmotri i o njima razmisli, zaci će duboko u razumijevanje odnosa što ih istražuju poredbena slavenska i poredbena indoevropska lingvistika. Čitavo djelo nosi pečat Ivšićeve osobe i zbog toga je ono spomenik jednoga značajnog razdoblja lingvističke znanosti u nas.
Najbolja mladogramatička tradicija, kojoj je pripadao i Stjepan Ivšić, doživjela je početkom ovoga stoljeća nov polet. Najznačajniji su joj predstavnici A. Meillet i H. Pedersen. Ivšićevo nam djelo pokazuje da se hrvatska lingvistika bila tada potpuno uključila u svjetski razvoj. Pored svoje praktične važnosti kao udžbenik i priručnik, ova će knjiga biti važan dokument za povijest naše lingvistike. Po njoj će Stjepan Ivšić, koji je za života svojim usmenim naučavanjem oblikovao više generacija naših lingvista, ostati trajno prisutan u našoj znanstvenoj sredini. Zbog toga će nam ona biti potrebna i kad izađu suvremeniji udžbenici i priručnici. Bila bi stoga velika šteta da je to Ivšićevo djelo ostalo neobjavljeno u njegovoj bogatoj rukopisnoj ostavštini i zato smo se, ne žaleći truda, latili posla da rukopisni tekst ovih predavanja dotjeramo, ujednačimo i priredimo za štampu.
II
Stjepan Ivšić počeo je svoja predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u ljetnom semestru škol. god. 1913/14. kolegijem Uvod u poredbenu gramatiku slavenskih jezika. Šk. god 1915/16. i 1916/17. predavao je glasove i oblike slav. jezika. Šk. god. 1917/18. održao je kolegije Slavenski akcenat i Odabrane slavenske etimologije s obzirom na razvitak značenja. Šk. god. 1918/19.
XI i u zimskom semestru šk. god. 1919/20. predavao je slavensku poredbenu sintaksu, a u ljetnom semestru održao je kolegije Slavenska fonetika i Slavensko pismo. Od šk. god. 1920/21. njegova se predavanja ponavljaju. Spomenutim kolegijima dodao je kasnije još kolegije Uvod u dijalektološka istraživanja (u ljetnom semestru šk. god. 1922/23.) i Crkvenoslavenska književnost (u ljetnom semestru šk. god. 1931./32). Prema tome su predavanja koja se objavljuju u ovoj knjizi nastala u razdoblju od god. 1914. do g. 1920. Sintaksa je ostala nedovršena (od sintakse padeža nisu obrađeni lokativ i instrumental, a sintaksu glagolskih oblika, prema raspoloživim podacima, nije Ivšić uopće predavao). Zbog toga se slavenska poredbena sintaksa, koja je po mišljenju priređivača najvredniji i najoriginalniji dio, štampa u ovom izdanju okrnjena. Također se nije sačuvao Uvod u dijalektološka istraživanja.
Predavanja o slavenskim etimologijama, slavenskom pismu i crkvenoslavenskoj književnosti nisu mogla ući u sastav ove knjige jer bi ona tako postala preopširna.
Prigodom ponavljanja pojedinih kolegija Ivšić je svoja predavanja dotjerivao i dopunjavao, što svjedoče neka precrtavanja u rukopisu i brojne marginalne bilješke. Možda je imao namjeru da svoja predavanja preradi i priredi za štampu. Na to upućuju nanovo izrađene glave koje su u ovom izdanju ušle u poglavlje Indoevropski narodi i njihovi jezici, a mogle su nastati negdje oko god. 1930. Dalje od toga poglavlja njegova prerada rukopisa, nažalost, nije došla. Poznato je da je Ivšić svoja predavanja lagano govorio, tako da su ih vješti slušači mogli od riječi do riječi bilježiti. Bilo bi krivo mišljenje da je on svoja predavanja naprosto prepričavao. Priređivači su usporedili Ivšićev rukopis, s bilješkama njegova slušača Marina Somborca, sada predavača Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i ustanovili da je Ivšić prigodom predavanja neke probleme formulirao jasnije i pristupačnije. Zbog toga se poglavlje Fiziologija glasova ne štampa prema Ivšićevu rukopisu, već prema bilješkama Marina Somborca.
Predavanja Stjepana Ivšića izrađena su do najsitnijih detalja, s jasno formuliranim zaključcima i obilno citiranom literaturom. Uza sve to priređivače je dočekao težak i odgovoran posao da Ivšićevu rukopisu, koji je bio sastavljen za njegovu ličnu upotrebu, dadu suvremeni književni oblik. Priređivači su se, uglavnom, držali načela da u samom tekstu rukopisa ništa ne mijenjaju iako je tu i tamo trebalo štošta izostaviti, a štošta umetnuti prema Ivšićevim marginalnim bilješkama. Veće izmjene izvršene su samo u poglavlju o vokalskim alternacijama jer taj dio Ivšićeva rukopisa nije bio dosta pregledan zbog mnoštva nedovoljno organiziranih primjera. Oslanjajući se na bilješke Marina Somborca, tj. na održana Ivšićeva predavanja, izvršen je za to poglavlje izbor primjera, a kratice kojima se označuju primjeri alternacije usklađene su, radi lakšega pamćenja, s nazivima alternacija. Ali u formalnom pogledu rukopis je morao biti podvrgnut velikim izmjenama kako bi postao suvremen i svakome pristupačan udžbenik. Priređivači su, prije svega, morali načiniti jedinstvenu podjelu građe na poglavlja, glave i odlomke. Zatim su morali nadopuniti mnoge krnje rečenice i uskladiti ih s ostalim tekstom. Napokon, a to je bio glavni dio posla, trebalo je modernizirati terminologiju, pisanje rekonstruiranih oblika i pravopis primjera i citata mnogih neslavenskih i slavenskih jezika (indijski, litavski, ruski, poljski, češki, bugarski i hrvatskosrpski). Zvjezdicom, kojom se Ivšić u svom rukopisu ne služi dosljedno, označuju se rekonstruirani ie. likovi, a ostali samo u slučaju kad se njihova hipotetičnost želi posebno naglasiti. Prema tome se i likovi kojima se prikazuje posljednja faza prasl. razvitka, i kada nijesu jednaki staroslavenskima (npr. melko, bolto, med’a) redovito ne označuju zvjezdicom. U pisanju staroindijskih, grčkih, latinskih, gotskih, litavskih i prasi, likova prire- ređivači se služe grafijom koja je malo dalje opisana. Ova se grafija razlikuje od grafije rukopisa samo utoliko što Ivšić si. konsonante c, ch, j, jh piše fonetski, tj. č, čh, 3, 3/г, a slovo h ne upotrebljava redovito; nadalje što Ivšić u pisanju lit. riječi piše starije û, a priređivači mjesto toga novije uo. U pisanju ruskih, poljskih, bugarskih, čeških i hrvsrp. riječi služe se priređivači, dakako, najnovijim pravopisom.
Posebnu brigu zadali su priređivačima bibliografski podaci, koje Ivšić obilno citira u samom tekstu, ali obično navodi samo prezime autora i stranicu njegova djela. Ove podatke trebalo je odvojiti od teksta i popuniti ih prema suvremenim načelima. Često to nije bilo lako jer je pored tačnih podataka trebalo potražiti i izdanje kojim se Ivšić služio. Ivšićevi podaci dvojakog su karaktera. Tamo gdje ime autora spominje u tekstu Ivšić ujedno iznosi, prihvaća ili odbija njegovo mišljenje. U svim ostalim slučajevima Ivšić većinom samo upozorava na paralelne podatke ili slično mišljenje. I ovakvi podaci uneseni su u knjigu jer po njima ona postaje informativnija. Podaci i napomene priređivača navode se ispod Ivšićevih bibliografskih podataka i označeni su zvjezdicom.
Na kraju treba spomenuti kako su priređivači podijelili i obavili spomenuti posao. Josip Vrana priredio je prva dva poglavlja uvoda, poglavlja o akcentu, čitavu morfologiju i sintaksu, a Radoslav Katičić treće poglavlje uvoda i čitavu fonetiku osim, dakako, poglavlja o akcentu. Neslavenski materijal cijele knjige sredio je Radoslav Katičić, a slavenski Josip Vrana, koji je ujedno izvršio konačnu redakciju teksta.
Kazala je izradio Dubravko Škiljan po uputama Radoslava Katičića.
Priređivači drže da je bilo opravdano uložiti toliki trud u ovaj posao i nadaju se da će naučni svijet i kritika povoljno ocijeniti njihov rad.
U Zagrebu, 15. VI 1966.
Radoslav Katičić
Josip Vrana
MG18