Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: hrvatski
Vrsta: Teorija književnosti

U dobrom stanju


Korijeni Krležina Kerempuha - Josip Vončina
Jezik hrvatski
Godina 1991
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Naprijed, 1991 (Ljubljana : Ljudska pravica)
Fizički opis 285 str. ; 20 cm
Zbirka Posebna izdanja / Naprijed
ISBN 86-349-0228-5
Napomene 2.000 izv.
Bibliografija: str. 253-277
Kazalo.
Predmetne odrednice Krleža, Miroslav, 1893-1981 -- `Balade Petrice Kerempuha`

Krleža, Miroslav: Balade Petrice Kerempuha / hrvaška književnost / kajkavska književnost / stilistika


Josip Vončina,
KORIJENI KRLEŽINA KEREMPUHA
Naprijed, zagreb 1991.

O Baladama Petrice Kerempuha Miroslava Krleže napisane su brojne stranice eseja, stručnih i znanstvenih misli i analiza. Nazvane se »remek-djelom«, »najljepšom knjigom poezije ikad naprsanom kajkavskim ’jezikom’«, monumentalnim pjesničkim djelom«...

Jezik je okarakteriziran kao »oporo arhajski«, »neobičan«, »sa zemljom srođeni«, »neuništivi«; u Baladama »odzvanja govorni i neobično muzikalni ton našega narodnog jezika«...

Kad su ovi citati bili uklopljeni u veće cjeline, mogao ih je čitatelj nesklon pažljivu Ćitanju možda i ne zamijetiti kao svojevrsnu mistifikaciju Krležina djela. Ali, Josip Vončina zasigurno nije pobornik paušalnih ocjena, glasnih glorifikacija niti je površni čitatelj. Svo njegovo djelo odaje samozatajna znanstvenika kojega ni nužnost dugotrajnog prekapanja po brojnim tekstovima i teško Ćitljivim rukopisima neće spriječiti da provjeri svaku svoju (i ne samo svoju) javnosti ponuđenu riječ. Stoga ne čudi da motiv za reagiranje može biti upravo neodređenost, nepreciznost, neprovjerenost detalja i neodosljednost u filološkim djelima. Rezultira to, nerijetko, izuzetno vrijednim analizama. Jedna od njih je i knjiga čiji prikaz nudimo.
Pred nama je posljednja knjiga Josipa Vončine Korijeni Krležina Kerempuha (Naprijed, Zagreb, 1991, 285 str.). U njoj Vončina, istraživač i proučavatelj jezika i stila hrvatske književnosti, »razgovara« s bogatom literaturom napisanom o Krležinim Baladama, (ne)prihvaća tuđe stavove i (ne)vjerodostojne zaključke uvijek temeljeći svoje spoznaje na svestranoj analizi teksta.

Kao i u ostalim Vončininim knjigama, i ovdje je posebna pažnja posvećena metodološkim pitanjima. Samo jasna i čista metodologija istraživanja može donijeti relevantne zaključke, dok je dovoljan otklon makar i u jednom segmentu da se sve počne rušiti kao kuća od karata.

Jezik Balada Petrice Kerempuha literatura definira različito ponekad metodološki nejasno i bez egzaktnih dokaza što očito potiče na lingvistička istraživanja. Kao primjer možemo navesti uspoređivanje »kajkavštine« i »književne štokavštine«, dakle organskog i anorganskog sustava, i sl.

Joža Skok uočava troslojnost Krležine kajkavštine: »jezično-književna tradicija« + »živa kajkavska fraza« + »osobna autorova jezična kreacija« (str. 9) a za Viktora Žmegača je ona »neka vrst književne sinteze jezične i općekulturne povijesti naših kajkavskih krajeva« (str. 19). Kroz cijelu se knjigu Vonćina oslanja i na značajne radove o Krležinim Baladama i drugim referentnim temama iz pera lingvista Milana Moguša, Radoslava Katičića, Antuna Sojata i Josipa Lisca, npr.

U odjeljku O mogućim pristupima Vončina pokazuje kako su autori »objašnjavali Balade trojako, i to na temelju: 1. vlastitih dojmova; 2. potrebe da se tekst protumaći objasnidbenim rječnikom; 3.zahtjeva da se (ponajviše na leksičkoj razini) ustanovi Krležina veza s jezičnom dijakronijom« (str. 56). Potpuno je razumljivo da prvi, impresionistički način može rezultirati skupom epiteta tipa »genijalno«, ali imalo zahtjevniji čitalac ne saznaje što to čini Balade iznimnima u Krležinu opusu. Jer, Što znače »bogata orkestracija kajkavskoga dijalekta«, »leksičko obilje i glasovna impresija«?!
Drugi se pristup ograničio samo na leksičku razinu pa se pokazao nedovoljnim za razumijevanje jezične kompleksnosti Balada (prema je u literaturi takav način najviše hvaljen). Vončina ovdje detaljno analizira pristup Baladama iz pera Bosiljke Paske namijenjen školskoj omladini, iz 1966. godine. Pokazuje svoj izrazit smisao za nijanse i upozorava na konkretnim primjerima na autoričinu nepreciznost ali i stvarne greške do kojih ne bi došlo da je navedena literatura zaista pažljivo pročitana i ekscerpirana. Još jedan hvaiospjev Baladama na staklenim nogama.

Treći je pristup najzahtjevniji jer teži kompleksnoj lingvističkoj obradi Balada. VonČina na sljedećih stotinjak stranica svoje knjige analizira stilski, jezično i sadržajno tekst Balada u suodnosu s kajkavskom književnojezičnom tradicijom od Ivana Pergošića i Antuna Vramca do Ignaca Kristijanovića, a ne zaobilazi ni mogući utjecaj Terezije Goričančeve i Jakoba Lovrenčića.

Zasluge Krležine bake Terezije Goričančeve za bogatstvo jezika u Baladama preuveličane su. Ona je, naime, mogla pružati svome unuku jezični uzorak samo do desete godine života, što je prerano za govorenje o značajnom izvoru kajkavskog leksika za budućega pjesnika. Ipak, baka s varaždinskom i unuk sa zagrebačkom kajkavštinom zasigurno su u komunikacijske švrhe stvorili uzus, što je moglo Krleži predstavljati model općekajkavske koine. A postojeća literatura Tereziju Goričančevu glorificira do sintagmi »homerski lik« i »lingvistički mudrac«. Još jedna mistifikacija manje.
Prozna knjižica Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga tiskana je u Varaždinu 1834. godine i doživjela preko 60 (!) izdanja. Vončina zaključuje da je Krleža sigurno znao za to djelo, i da je ono poslužilo kao književni uzor stoljeće mlađim Baladama. A Vladoje Dukat je objavio u RADU JA2U 1919. godine tekst Lovrenčićev »Petrica Kerempuh«. I dok u povijesti starije kajkavske književnosti Jakob Lovrenčić nije ostavio značajnijega traga, zaslužio je svoje mjesto u analizama Krležinih Balada.

VonĆina precizno analizira važnije stare uzore Krležinim Baladama: začetnika Ivana Pergošića i Antuna Vramca, Frana Krstu Frankopana, naročito leksikografe Jurja Habdelića, Ivana Belostenca i Andriju Jambrešića te konačno literate uoči narodnog preporoda Tituša Brezovačkoga, Tomaša Mikloušića i Pavla Štoosa, sve do najupornijeg branitelja kajkavštine Ignaca Kristijanovića.

Izdvajamo neke od zaključaka o njima:
»Krleža je već u jednoga od prvih kajkavskih pisaca (u Antuna Vramca) našao poticaja za jezične dvostrukosti što ih je obilno primjenjivao u Baladama« (str. 146).

»U tematsko-motivskome smislu Frankopanova je književna ostavština pružila Krleži nekoliko važnih poticaja, koji nisu zanemarivi (a baladi Ni med cvetjem ni pravice čine pravu osnovu). štoviše, taj nas opus navodi da otkrijemo i neknjiževne stare tekstove (isprave) što su Krleži pružali do u pojedinosti vjernu sliku o životu i zbivanjima u 17. stoljeću, sliku o nekadašnjemu stanju u ’ostacima ostataka’ koja se snažno odrazila u Baladama« (str. 165).

»S pravom se može pretpostaviti da su Krleži, kad je pripremio Balade, glavni izvori leksičke građe bili rječnici Jurja Habdelića, Ivana Belostenca i Andrije Jambrešića. Slika o tome bit će još jasnija kad se sa starim rječnicima usporedi leksička građa Balada (koja je po abecedi, i to precizno, svrstana u konkordanciji). Na taj će se način također lakše i uvjerljivije pokazati u čemu se sastoji Krležin osobni doprinos, njegova jezična kreacija« (str. 164/165). Doprinos je Vončinin ustanovljavanje pojedinačnih utjecaja starokajkavskih leksikografa, a ne samo konstatacija (s ponekim primjerom) skupnog utjecaja.

Vončina dalje piše: »Baladama je Brezovački (...) mogao podariti prštavost kajkavske višeslojnosti (na relaciji: propovijedni stil govor zagrebačkih meštara ruralni kajkavski govor). Naprotiv, Mikloušić je Krležu potakao da vjeruje u neku ’caioavitas illustris`...« (str. 180).

U Vončininoj analizi korijena Krležina Kerempuha slijede bilješke s područja stila. U uvodnom odjeljku o stilu Josip Vončina sažeto iznosi svrhu lingvostilističkih postupaka: »Lingvističkom proučavanju književnih tekstova konačna je svrha da na egzaktan način pokaže jezik kao sredstvo umjetničkog izražavanja. Takvo proučavanje uvijek vodi prema stilistici. Put je veoma težak: zahtijeva minuciozno otkrivanje i svrstavanje sitnih jezičnih podataka« (str. 187). I Vončina to čini. Od grafostilistike do sintaktostilistike ne preskačući jezične razine. Postupci koje primjenjuje otkrivaju stilsku obilježenost na temelju jezičnih podataka.

Budući da se leksičkim bogatstvom bavi većina proučavatelja Krležinih Balada, VonČina za analize na leksičkoj razini ukazuje na neke nejasnoće i upućuje na kreativnu upotrebu kompjutorske konkordancije Balada, Čije jedno moguće zanimljivo Čitanje nudi Milan Moguš.
Sintaktičke se razine rijetko koji lingvist dotiče u svojoj stilističkoj analizi. Josip VonČina fe zaista izuzetak. Dapače, brojne lingvostilističke analize ovoga autora, posebno na djelima starije hrvatske književnosti, osnovna su literatura (malobrojnim) sintaktostilističarima.

Bogat popis literature na kraju knjige, čak 425 bibliografskih jedinica neposredno ili posredno vezanih uz Krležine Balade Petrice Kerempuha omogućuju provjeru Vončininih stavova.

Na početku smo ovoga prikaza knjigu Josipa Vončine Korijeni Krležina Kerempuha nazvali »razgovorom« s književno-povijesnim, književno-teorijskim i lingvističkim stručnjacima koji su pisali o Krležinim Baladama. Vončinina je precizna analiza pokazala mnogo neodrživih stavova u toj literaturi, a što je još značajnije, ponudila Krležinim Baladama visoko (ali opravdano visoko) mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti. Stoga možemo Korijene Krležina Kerempuha promatrati i kao anatomiju mistifikacije zvane Balade Petrice Kerempuha.

- Diana Stolac