Cena: |
Želi ovaj predmet: | 3 |
Stanje: | Nekorišćen |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: 2015
ISBN: 978-86-84547-14-1
Autor: Domaći
Vrsta: Eseji i kritike
Jezik: Srpski
Pijava, Soča, Taljamento… I danas, posle 94 godine, imena ovih reka u Italiji podsećaju na neke od najkrvavijih bitaka u Prvom svetskom ratu. O strahotama italijanskog fronta u jesen 1918. godine Miloš Crnjanski piše:
„Petnaest dana padala je kiša… Daleko, u magli, savijao se, kao traka od svile, golubijesiv, nabujao Taljamento, a u blatu, po putu, ležale su strvine, mrtvaci i pobacano oružje… Znao sam da daleko ispred mene, ludo i ponizno, ginu bosanski pukovi, silazeći u grad Udine. Daleko napred, u magli, tutnjali su opet topovi. Grad Udine čekao je opljačkan i prazan…”
Crnjanski je u austrougarskoj uniformi, s oficirskim oznakama. On je samo jedan od pesnika, evropskih i balkanskih, čiji život će surovo da obeleži Prvi svetski rat. Iskusivši na samom pragu zrelosti sav užas besmislene ljudske klanice, izranavljeni i razočarani, ti mladi, gnevni ljudi, gotovo dvadesetogodišnjaci, stvaraju po svemu nova dela u kojima je spoznaja sveta sasvim ogoljena, do gorke istine. „Nemamo ničeg. Ni Boga ni gospodara. / Naš Bog je krv”, peva Crnjanski. „To smo Mi! Mi, djeca krvave Evrope!”, uzvikuje, u istovetnoj odori, njegov vršnjak Miroslav Krleža, nazivajući topove koje spominje Crnjanski „glasom pokvarene evropske probave”. I najzad poetski iskaz još jednog mlađanog austrougarskog soldata – Dušana Vasiljeva: ,, Ja sam gazio u krvi do kolena, / i nemam više snova’’.
„Mene je ađutant puka ubacio u jedan bataljon koji je trebalo da učestvuje u ofanzivi na Srbiju, ali je ostao u blatu i snegu Srema”, sećao se Crnjanski događaja iz 1914. godine. „Ono što je glavno, bio sam pošteđen da idem, kao austrijski kaplar, u Srbiju. Ne verujem da bih to preživeo”. Budući pesnici Rastko Petrović i Rade Drainac, tada šesnaestogodišnji mladići, osetiće 1915. godine sve tegobe povlačenja sa srpskom vojskom ka Albaniji. Taj jedinstveni hod po mukama prelaze i nešto stariji Stanislav Vinaver i Milutin Bojić, koji se više nikada neće vratiti u Srbiju. Umire 1917. godine na Krfu, u 25. godini. Iste godine u Jonskom moru svoju dušu utapa i Vladislav Petković Dis, pesnik „Utopljenih duša”. Trideset jednogodišnji Milutin Uskoković, pisac romana „Došljaci” i „Čedomir Ilić”, izgubljen od ratne traume, skače u Kuršumliji 1915. godine u reku Toplicu. „Ja hoću mira; razume li ta Evropa jedanput da ja hoću mira!”, zavapio je Branislavu Nušiću pred tragični čin slušajući austrijske topove.
Veliki snovi u Malom Beču
U strašnom odjeku topovskih kanonada nastaje većina pesama „Lirike Itake” Miloša Crnjanskog i njegov „Dnevnik o Čarnojeviću”, kao i ratne drame i ratna proza Miroslava Krleže. Oba pisca očevici su svih užasa ruskog fronta, Crnjanski i onog u Italiji. Ivo Andrić čami po tamnicama, zatim piše „Ex Ponto” i „Nemire”. Svi su otvoreno protivnici Austrougarske čiji su vojni obveznici i svi boluju od iste bolesti, tuberkuloze. Andrić i Krleža se čak leče u istoj bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu. Tuberkulozan je i glavni junak „Dnevnika o Čarnojeviću” koji već na početku izgovara glasovitu misao „Jesen, i život bez smisla”. Upravo takvu jesen i takvu sudbinu doživeće Dušan Vasiljev 1918. godine.