ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1996.
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Vrsta: Teorija književnosti

Prosveta, 1996.
342 strane.

Veoma očuvana.

HIMBUT. Za vrijeme proslave desetogodišnjice Zadužbine Desanke Maksimović, našli smo se ja i gosp. Gojko Šantić, glumac, inače rođeni Mostarac. U prebiranju, po sjećanju, bivših dana i proživjelih, a više nedoživjelih događaja, gosp. Šantić se prisjetio kako je, kao dječak, muljao grožđe u himbutu. Ja sam se tada prisjetio toga pojma iz moga sela Ortiješa. Himbut je, bačva, ili badanj, u koji se grožđe stavljalo i u njemu se nogama, obično djeca, muljalo. Kada sam pitao još neke iz okoline Mostara, da li znaju šta je himbut, odgovorili su mi: ”Kako ne! Himbut je badanj, veliko široko bure u koje se stavlja, poslije berbe, grožđe i u njemu mulja`. Znači, isto značenje kao i kod Šantića i mene. Naravno, odmah sam počeo da tražim po rječnicima. Ali, ni u jednom, meni pristupačnom, rječniku nema ove odrednice: Nema je Vuk, Matičin Rečnik, Rječnik Akademije znanosti i umjetnosti – a najviše sam je očekivao u ovome rječniku, kao rječniku koji daje istorijsku leksiku; pa ne nalazimo ovu leksemu ni u rječnicima stranih riječi u našem jeziku, ni u Klaićevom, ni u Vujaklijinom, a ni u Škaljićevom rječniku turcizama. U svakom slučaju u pitanju je riječ stranog porijekla, ili kao takva, ili je u pitanju složenica? Ali, značenje ove imenice ima, ovdje, svoju težinu.

Da ukažem i na postojanje ove izolekse u rječničkoj građi koju nalazimo u Institutu za srpski jezik, a koje se koristi za pisanje Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, izdaje ga Srpska akademija nauka i umetnosti u Beogradu. U toj građi našla su se dva primjera. Oba potiču od istog autora, Luke Grđića-Bjelokosića, rođenog Mostarca (bavio se prikupljanjem rječničke građe i uopšte građe o narodnom životu i o narodnim umotvorinama). Prvi primjer je iz njegove zbirke narodnih riječi: ”Kaca šira u vrhu no u dnu što se u nju otače vino”. Drugi primjer je iz njegovog djela: ”Srpska narodna jela u Bosni i Hercegovini”, Srpski etnografski zbornik, knj. X, str. 82-83, Beograd 1908. Pošto je to iz većeg rada, ja ću navesti cijelo mjesto iz toga rada:

”Nešesta. Za nešestu se hoće lijepe krupne pšenice. Pošto se dobro uredi i očisti, saspe se u kakav poveći sud, na primer u kazan, pa se ozgo nalije vode. Tu u vodi stoji 10-12 časova dok se dobro raskiseli. Kada se je dobro raskiselila – reče se ”nadošla” – prolije se voda, a pšenica se sruči u himbut (podvlačenje moje, A.P.), a to je drvena, dobro široka ali plitka posuda (kao na primjer, kada bi smo oveću kacu zajedan aršin od dna naviše prerezali). U himbutu se pšenicu gazi nogama. Obično je gaze djevojke, koje prije nego počnu gaziti umiju dobro noge sapunom i vrućom vodom. Kada se nešesta gazi, veliki je teferič, gozba i pjevanje, i po tome se poznaje koja je kuća masna. Izgaženu pšenicu cijede i prepiraju nad kazanom u đevđiru. Voda sa brašnom ide u kazan, a mekinje što ostanu na đevđiru povraćaju se ponovo u himbut, pa se još gazi...”

Dakle, moji primjeri potiču ili iz Mostara, ili iz mostarske kotline. Naravno, ja nikako ne želim da tvrdim da je himbut poznat, kao leksička jedinica, samo u tom kraju, ali, za sada, mi je njegovo postojanje van tih granica nepoznato. Što se tiče značenja, moglo bi se reći da je himbut badanj (kaca) koji je širi pri vrhu nego pri dnu i koji se koristi za grožđe poslije berbe i u njemu se grožđe mulja. Kod Luke Grđića-Bjelokosića, vidjeli smo, himbut se koristio i za druge svrhe, za gaženje pšenice pri pravljenju nešeste, ali to je manji himbut. Da ovdje napomenem, u vezi sa pravljenjem nešeste. U mome kraju, okolina Mostara, nešesta se pravila isključivo u bakarnom kazanu u koji ne mogu da ugaze ni djeca, ni djevojke, kako to stoji kod Luke Grđića. Istina, kod njega je u pitanju veća količina pšenice, što znači da je van Mostara i njegove okoline još negdje postojala, ili još postoji – leksema himbut, ali u drugom značenju nego što je u ovim krajevima. Još nešto. Ako je ovu riječ zabilježio Luka Grđić, sa naprijed navedenim značenjem, i u službi posude za pravljenje nešeste, koja je nešto niža od pravog himbuta, moglo je to biti negdje u Bosni, u krajevima koji su bogati žitaricama, pa i pšenicom, i u kojima je izbor pšenice moguć. Zato se tu i javljalo ovo značenje imenice himbut. U kraju odakle je ta imenica sada poznata, sa žitaricama nikad se nije mnogo obilovalo, i, sasvim razumljivo, nije se tu ni mogao himbut upotrebljavati za tu svrhu. Ali jeste za grožđe, kojega je ovdje, uvijek, od kada se sadi loza, bilo u dovoljnoj mjeri da se za pravljenje vina mogao upotrebljavati veći sud kao što je himbut. Prema tome, mora se pretpostaviti da riječ himbut, sa različitim značenjem, postoji još negdje, vjerovatno u nekim krajevima Bosne.

KACA. Kod Vuka je to: ”1) die Rufe. Wanne, labrum. 2) (u Banatu oko Temišvara) svako bure, Fass, dolium. Kaca je upravo svaka odozgo bez dna, i stoji uspravo, a ponajviše je u dnu šira nego u vrhu” (Vuk, Rječnik, s.v.). U Rječniku dviju matica za kacu se kaže: ”valjkast drven sud otvoren s gornje strane, širi pri dnu”. (Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, knj. II, s.v.); a u Rečniku SANU stoji: ”a. Obao drveni sud opasan obručima, pri dnu širi, a s gornje strane otvoren” (Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, knj. IX, s.v.). Kao što vidimo, to je, najčešće, otvorena posuda sa gornje strane, drveni sud, opasan obručima. U naše vrijeme kaca ne mora biti opasana obručima, a ni drvena, uz to ni otvorena (kaca benzina, npr.). Naše vrijeme dalo je tome pojmu značenje koje mu ranije nije bilo poznato. Istina, i danas postoji kačara, mjesto gdje se drže kace, neka vrsta podruma. U mome kraju postojala je, do ovih zlosretnih dana, kaca od cementa, u kojoj se topio modri kamen za polijevanje vinograda. Obično je u većim vinogradima postojalo nekoliko takvih kaca koje su bile za tu svrhu namijenjene.

Rođen u bošnjačkoj porodici (otac Jusuf, majka Hajrija, domaćica), osnovnu školu svršio na Buni, šest razreda gimnazije u Mostaru. Iz sedmoga razreda, po potrebi, prešao na Pedagoški tečaj. Četvrti razred učiteljske škole, po skraćenom programu, završio u Sarajevu. Od 1945. do 1947. radio kao učitelj u Hutovu (Čapljina). Školsku 1947/1948. proveo na dužnosti referenta za narodno prosvećivanje u Prozoru. Septembra 1948. upisao se na Višu pedagošku školu u Sarajevu. Diplomira na grupi za srpskohrvatski jezik i juglosovenske književnost s odličnim uspehom juna 1950. Kao odličan student, produžio je studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je diplomirao na grupi za južnoslovenske jezike i opštu lingvistiku u oktobru 1952. (prosečna ocena 9,50). Posle svršenog studija, primljen na Katedru za južnoslovenske jezike kao profesor-pripravnik. Kada je odslužio vojni rok u Bitolju, januara 1957. nastavlja rad na toj katedri kao asistent. Od oktobra 1957. do jula 1960. lektor je za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Strazburu (Francuska). U novembru 1958. odbranjuje doktorsku disertaciju Govor istočne Hercegovine. Decembra 1960. izabran za docenta, oktobra 1968. za vanrednog, a u junu 1972. za redovnog profesora Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Naš jezik predavao je kao gostujući profesor na Univerzitetu u Lenjingradu. Od 1952. do 1992. održao je predavanja i sudelovao na naučnim skupovima u Moskvi, Lenjingradu, Kijevu, Varšavi, Krakovu, Pragu, Bratislavi, Sofiji, Berlinu, Lajpcigu, Hamburgu, Manhajmu, Konstancu, Strazburu, Parizu, Firenci, Lidsu, Upsali, Bukureštu i drugde. Objavio je preko 500 većih i manjih radova. U penziji od 1992. Član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine van radnog sastava od 1978. i dopisni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti od 2003.

Peco se najviše bavio dijalektologijom i akcentologijom, ali pisao je i članke iz normativne lingvistike i standardologije, više puta o jeziku pisaca, a dosta je doprineo i proučavanju bosanskohercegovačkih govora objavljujući u Bosanskohercegovačkom dijalektološkom zborniku i uređujući ga. Bio je član uredništva Južnoslovenskog filologa, Srpskog dijalektološkog zbornika i Našeg jezika.