Godina izdanja: 1990
ISBN: 86-01-01886-6
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Odlično očuvano.

Naslov Koran / [preveo] Mićo Ljubibratić ; [priređivač Enes Karić]
Vrsta građe knjiga
Jezik srpski, hrvatski
Godina 1990
Izdanje Reprint izd.
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, 1990 (Ljubljana : Mladinska knjiga)
Fizički opis 539 str. ; 24 cm
Drugi autori - osoba Ljubibratić, Mićo, 1839-1889 (prevodilac)
Karić, Enes, 1958- (urednik)
Zbirka ǂBiblioteka ǂKrugovi
Napomene Tiraž 2.000
Rasprave o prevođenju Kur`ana kod nas : (od prevoda Miće Ljubibratića do prevoda Besima Korkuta): str. 5-41.
Rječnik nekojih stvari i imena koja se pominju u Koranu, i gdje su: str. 533-535.
Fototipsko izd.: Biograd: Državna štamparija Kraljevine Srbije, 1895.
Predmetne odrednice Koran


Naš zemljak, Trebinjac Mihajlo Mićo Ljubibratić iz sela Ljubovo, prvi je preveo svetu knjigu islama Kuran (Koran = čitati, kazivati) na srpski jezik i to na ćirilicu. A kako je do toga došlo, donosimo u nastavku teksta.
Rođen je 1839. godine u trebinjskom selu Ljubovo, u uglednoj srednjovjekovnoj srpskoj plemićkoj porodici Ljubibratić. Osnovnu školu je učio u manastiru Duži, a italijansku klasičnu gimnaziju je završio u Dubrovniku, gdje se upoznao sa revolucionarnim idejama Italijana Đuzepea Macinija i Đuzepea Garibaldija, boraca za ujedinjenje i slobodu Italije.
Zadojen ovim idejama, pridružio se hercegovačkim ustanicima 1857. godine kao tumač, zastupnik i sekretar Luke Vukalovića. Poslije propasti ustanka, sa Vukalovićem je otišao u Rusiju (1863), ali se poslije šest mjeseci vratio u Beograd, gdje je živio i radio kao činovnik.
U njemu je uvijek živjela velika ljubav prema Hercegovini i težnja za njenim oslobođenjem od Osmanlija. Zbog toga se u proljeće 1875. godine priključio novom ustanku protiv Osmanlija, istorijski poznatijem kao Nevesinjska puška.
Dogovor o podizanju ustanka donesen je u manastiru Kosijerevo, na lijevoj obali rijeke Trebišnjice.
Međutim, u to vrijeme u svijesti muslimana srpskog porijekla još uvijek je preovladavala čvrsta veza sa narodom iz koga su potekli. Veze su i kod jednih i kod drugih bile veoma čvrste. Mićo Ljubibratić je vjerovao da saradnja Srba obe konfesije mora biti jaka, jer samo zajedničkim naporima mogu se protjerati Osmanlije.
Iskazivao je veliku ljubav prema svim Srbima, ma koje vjere bili. Dokaz tome je i u proglasu, koji je pripremljen, po njegovoj zamisli, za Veliku narodnu skupštinu:
„Ustajte age i begovi da gonimo Osmanlije, ustajte braćo u bratsko kolo i zajedničku saradnju”.
Kao istaknuti učesnik Hercegovačkog ustanka 1875. godine, Ljubibratić je učestvovao u mirovnim pregovorima sa muslimanskim predstavnicima iz Trebinja, Nevesinja i Mostara. Ti kontakti su ga osnažili u uvjerenju da se sa „muhamedancima srpske narodnosti“, kako je on nazivao bosanskohercegovačke muslimane, treba postići izmirenje i da se sa njima mora dogovarati o budućem uređenju Bosne i Hercegovine.
Najuvjerljivija svjedočenja o Ljubibratiću za vrijeme Hercegovačkog ustanka su ona Koste Grujića, iz ljeta i jeseni 1875, na primjer ovo od 21. septembra te godine:
„Sve oko mene spava, samo sam ja budan, koje što me vaši jedu a koje iz dešperata, jer vidim da je ceo ustanak promašen. Crnogorci što su ovde, većina su samo za pljačku tu, bez ikakve discipline, gotovo kao i naši Hercegovci od kojih neki sa Turcima šuruju i rade protiv nas, drugi nemaju nikakve hrabrosti; a ono malo što je valjano bez ikakve (je) uredbe. Glavari ne može gore biti, centralne vlasti nema. Mići se svuda protiv radi a i on je sam siroma(h) klonuo i telom i duhom; jer i on je svu nadu izgubio u napredak naše stvari. Srbija se ne diže, Crna Gora ne sme, a mi sami nismo ništa kadri učiniti sa takovim ljudma. Odbori ništa ne valjaju i oni škode stvari. (H)leba se nema, ničega nema. Upravo cela je stvar propala.“
Poslije propasti „Nevesinjske puške”, Ljubibratić se u martu 1877. vratio u Srbiju.
I dalje je čvrsto vjerovao da svi Srbi moraju da sarađuju, ma koje vjeroispovijesti bili. On se pred Hercegovačko-bokeljski ustanak (1882) zalagao za stvaranje ustaničke vlade i saradnju Srba i muslimana protiv Austrougarske monarhije.
Njegovo uvjerenje da braća Srbi pravoslavci i muhamedanci trebaju da žive u bratskoj ljubavi i da sarađuju – najbolje oslikava izjava Muhameda Hadžijahića (1918-1986) koji navodi misao Mića Ljubibratića u kojoj kaže: „Izmirenje s muhamedancima srpske narodnosti moja je misao na kojoj radim još od 1861. godine. Od mog dolaska u Beograd, 1867, tu sam misao preporučivao svim srpskim vladama do 1874. godine.“
Nošen tim idejama, on je svojoj braći Srbima muhamedanske vjeroispovijesti počeo da prevodi Kuran na njihov, srpski jezik. Ljubibratićev prevod Kurana izašao je 1895. godine u Beogradu (na knjizi stoji: Biograd), štampan ćirilicom u Državnoj štampariji Kraljevine Srbije, a o trošku Zadužbine Ilije Milosavljevića – Kolarca, šest godina poslije Mićove smrti.
Knjiga ima naslov Koran, a ispod naslova stoji: preveo Mićo Ljubibratić (Hercegovac).
Ljubibratićev prevod Kurana je prvi objavljeni i cjeloviti prevod ove svete knjige na našem jeziku. To je i prvi cjeloviti prevod koji je objavljen ćiriličnim pismom na zapadnom Balkanu, te prvi cjeloviti i objavljeni prevod uopšte na zapadnom Balkanu.
Njegov prevod Kurana je čitljiv i plijeni ljepotom jezika, što su primjetili i mnogi istaknuti muslimanski intelektualci. Mehmed Handžić (1906-1944) priznaje Ljubibratićevom prevodu osobinu „…lijepog našeg jezika…“ Mustafa Busuladžić (1914–1945) je zapisao: „Ljubibratićev srbski jezik je čist i jedar.“
To što je melek prevodio sa anđeo, što je Bog negdje Gospod, a poslanik prorok, prevodiocu se ne može uzeti za zlo, jer u to vrijeme srpski jezik još uvijek nije imao potpuno izgrađenu kuransku terminologiju.
Greške u Ljubibratićevom prevodu nisu veće od grešaka drugih prevodilaca Kurana njegovog vremena. Na sljedeći prevod ove islamske svete knjige na srpski jezik, onaj Ali Rize Karabega, čekalo se čak 43 godine, a pokazalo se da je bio samo loša prerada Ljubibratićevog prevoda.

Kuran (al-Qur’ān) (arap. qur’ān: kazivanje, recitiranje), muslimanska sveta knjiga i glavni izvor islamskoga naučavanja; sadrži duhovna, dogmatska i pravna načela. Po islamskome naučavanju to je nestvorena Božja riječ objavljena Muhamedu preko meleka Džibrila.
Muhamed je priopćio Kuran po dijelovima između 611. i 633, a preporučivao je da se ti dijelovi pamte i zapisuju; imao je posebne pisare koji su se zvali pisari objave (kuttāb al-wāḥy); pisalo se na kori datulje, koži, tankim kamenim pločicama, kostima i sl. Premda je, prema mnogima, Muhamed pisarima govorio na koje mjesto koji dio teksta dolazi, ipak nije bio skupljen u jednu zbirku, a kako se u ranom obliku kufskoga pisma nisu bilježili vokali, tekst se mogao čitati na više načina. Kako se tekst Kurana ne bi zagubio, bili su prikupljeni prvi zapisi, osobito oni Muhamedova pisara Zejda ibn Sabita (Zayd ibn Ṯābit). Za Osmana, trećega kalifa (644–656), bila je obavljena sustavna redakcija teksta, premda njegov redoslijed još nije bio utvrđen. Osman je dao prepisati Kuran u nekoliko primjeraka koje je zatim razaslao u Meku, Šam, Kufu, Basru i Bahrein. U VII st. bili su uvedeni znakovi za samoglasnike i dijakritički znakovi; rasprave o konačnom kanonu teksta završile su tek u X. st.
Kuran sadržava 114 poglavlja, sura (sūra), koja se dijele na mekanska, objavljena prije hidžre (612–622) i medinska, objavljena nakon hidžre (622–632). Poglavlja su dobila imena najčešće po pojmovima o kojima se u njima govori (Baqara: Krava, Nisā’: Žene, Yūsuf: Jusuf i dr.) ili po riječima kojima počinju (Yasīn, Tāhā i dr.). Mekanska poglavlja sadrže dogmatski nauk o radikalnom monoteizmu (Alah), o anđelima (meleci), Božjim poslanicima, Muhamedu i dr. Rečenice, ajeti (āyāt), kratke su, a stil je u formi rimovane proze. Medinska se poglavlja odnose na uređenje zajednice i obitelji s moralnoga, pravnoga i političkoga gledišta. Poglavlja nisu kronološki poredana, nego najčešće po dužini teksta. Duža su na početku, osim prvoga, koje je sa sedam ajeta došlo kao moto. Poglavlja su sastavljena od ajeta. Prema većini tumača, u Kuranu ih ima ukupno 6220 sa 77 934 riječi. Svako poglavlje, osim devetoga, počinje bismilom (bismillāh, zaziv Alahova imena). Radi lakšega čitanja i učenja napamet tekst je podijeljen na 30 dijelova, džuzova (ğūz).
Kuran je napisan klasičnim arapskim jezikom, pa je zajedno s predislamskim pjesništvom činio osnovu za normiranje arapskoga jezika i metrike (aruza).
Muslimani su pomno proučavali Kuran; pobožni vjernici uče ga napamet (hafiz). Iz tih su se proučavanja razvile discipline: kiraet i tefsir. Kiraet je disciplina koja vodi računa o pravilnom čitanju Kurana. Stručnjaci u toj disciplini zovu se karije (qārī). Najpoznatiji su: Nāfi‘ al-Madanī (u. 785), Ibn Kaṯīr al-Makki (665–738), Abu ‘Amr ibn ‘Alā’ Māzinī (687–771), Ibn Āmir (642–736), ‘Āṣim al-Kūfī (u. 745), Ḥamza al-Kūfī (699–773) i Kisā’ī (u. 805). Poddisciplina kiraeta, koja vodi računa o fonetičkim pravilima za ispravno čitanje Kurana, zove se tedžvid (tağwīd). Prvo zasebno djelo o tome napisao je Mūsā ibn ‘Ubaydullah iz Bagdada (umro u prvoj pol. X st.). – Tefsir (tafsīr) je znanost o tumačenju teksta Kurana. Oni što se bave tom znanošću zovu se mufesiri (mufassir). Prvi istaknuti tumač kuranskoga teksta bio je Ṭabarī (838–923), a najpoznatiji Bayḍāwī (? 1226 – ? 1291), u novije doba Egipćanin Muḥammad ‘Abduh (1849–1905) i Indijac ‘Abū ’1-Kalām Az‘ad (1888–1958) nastoje dati posuvremenjeno tumačenje Kurana.
Kuran je preveden na mnoge svjetske jezike. Na latinski je prvi put preveden 1143 (Robert iz Kettona i Herman Dalmatin). Na srpski ga je preveo Mićo Ljubibratić (1895), na hrvatski Džemaluddin Čaušević i Muhammed Pandža (1937), a na bošnjački Ali Riza Karabeg (1937) i Besim Korkut (1976).

MG Ć (N)