ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1963.
Autor: Domaći
Oblast: Katolicizam
Jezik: Srpski

P. Pietro Da Valdiporro - Otac Leopold
Zivotopis sluge Bozjega o. Leopolda Bogdana Mandica, kapucina iz Herceg Novog

Kapuncinski provincijalat, Zagreb, 1963.
Meki povez, 270 strana.
IZUZETNO RETKO IZDANJE!

Леополд Мандић, рођен као Богдан Иван Мандић (Херцег Нови, 12. мај 1866 — Падова, 30. јул 1942) био је римокатолички свештеник, капуцин, исповједник, проповједник хришћанског јединства и светац.
Биографија
Младост

Леополд Мандић рођен је 12. маја 1866. у Херцег Новом, у тадашњем Аустријском царству. Породица Леополдове мајке, Царевић, је огранак средњевековне српске племићке породице Косача[1]. Леополдови преци су били из засеока Мандићи у Закучцу, код Омиша. Његов прадеда Никола се преселио у Херцег Нови, и тамо се оженио. На крштењу је добио име Богдан Иван. Леополдови родитељи су били веома религиозни људи.

Током живота у Херцег Новом, осјетио је растављеност и анимозитет између католика и православаца града, зато се заветовао као дјечак да ће бити мисионар и да ће помагати сиромашни и несрећним људима. Одлучио је да ступи у ред фрањеваца, који су били веома цијењени у граду како би могао испунити своју мисију.
Образовање и
Са 16 година је отишао у Удине, на сјеверу Италије, да би студирао богословију. 1890. је заређен за свештеника, и одређен је за Падову.

Naš nebeski zaštitnik rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju (13. 6. 1866.) su mu dali ime Bogdan Ivan.


Ulazak u samostan

U sjemeništu talijanske Venetske kapucinske Provincije (koja je tada imala i svoj samostan u Herceg Novom) naš se zemljak nastavio odlikovati marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću, tako da su ga redovnički poglavari već 2. svibnja 1884. primili u novicijat u Bassano del Grappa. Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak ‘novog života’ poglavari mu dodjeljuju i novo ime: LEOPOLD.



Prve redovničke zavjete u Kapucinskom redu položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovi, gdje 20. listopada 1888. polaže svečane (doživotne) zavjete. Teologiju je studirao u Veneciji gdje biva i ređen za svećenika (20. 9. 1890.).



Već u najranijim godinama Leopold Bogdan Mandić osjetio je želju da radi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, kod čega je osobito mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda. Zato je odmah nakon svećeničkog ređenja zamolio redovničke poglavare da ga pošalju u domovinu kako bi se mogao posvetiti radu oko jedinstva, jer je to smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio. Poglavari nisu udovoljili njegovoj želji; on se podložio njihovoj odluci i sav se predao apostolatu izmirenja ljudi s Bogom.
Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) da svjedočanstvo da je “od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti”.


Redovničke i svećeničke službe

Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. Oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar (gvardijan) samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana (1905.-1906.) u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci No, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) prvenstveno kao ispovjednik.



Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo i spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će su svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.



Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.

Svetac blagosti i opraštanja

Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom “Gospodaricom”. Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.



Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini (Hrvatskoj) njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.



Mrtvo tijelo fra Leopolda kroz 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.



Generalni postulator Kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980.-1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzolotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.

16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio Leopolda svetim.
Liturgijski spomen i proslava: 12. svibnja




Ulazak u samostan

U sjemeništu talijanske Venetske kapucinske Provincije (koja je tada imala i svoj samostan u Herceg Novom) naš se zemljak nastavio odlikovati marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću, tako da su ga redovnički poglavari već 2. svibnja 1884. primili u novicijat u Bassano del Grappa. Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak ‘novog života’ poglavari mu dodjeljuju i novo ime: LEOPOLD.
Prve redovničke zavjete u Kapucinskom redu položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovi, gdje 20. listopada 1888. polaže svečane (doživotne) zavjete. Teologiju je studirao u Veneciji gdje biva i ređen za svećenika (20. 9. 1890.).