ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1989
Oblast: Katolicizam
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Autor - osoba Bruce, Frederick Fyvie
Naslov Pavlova poslanica Rimljanima : [tumačenje Pavlove poslanice Rimljanima] / uvod i komentar F. F. Bruce ; [preveo Radovan Gajer]
Omotni naslov Rimljanima
Vrsta građe knjiga
Jezik srpski
Godina 1989
Izdanje 2. izd.
Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Baptistička teološka škola Dobra vest, 1989 (Novi Sad : Dobra vest)
Fizički opis 270 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Gajer, Radovan
Zbirka Novozavjetni komentari
(Broš.)
Napomene Prevod dela: The epistle of Paul to the Romans
Kor. i hrpt. stv. nasl.: Rimljanima
Tiraž 1.000
Beleške
Literatura
Predmetne odrednice Epistula beati Pauli apostoli ad Romanos


PIŠČEV PREDGOVOR
Teško bi bilo naći pogodniji predgovor ovom komentaru Poslanice Rimljanima u seriji Tyndale-komentara od onog koji je napisao za tu poslanicu sam William Tyndale i koji se pojavljuje u izdanju njegovog Novog zavjeta na engleskom jeziku iz 1534. godine. Ima samo jedan valjan razlog da se taj njegov tekst ovdje ne donese u cijelosti, a to je njegova dužina. To je, naime, prava rasprava, dugačka otprilike kao i poslanica kojoj služi kao uvod. Tyndalov predgovor započinje ovako:
„Budući da ova poslanica predstavlja glavni i najodličniji dio Novog zavjeta, kao i najčišći Euangelion, što znači Radosnu vijest koju nazivamo evanđeljem, te baca svjetlo i otvara put u čitavo Pismo, smatram doličnim da je svaki kršćanski čovjek ne samo nauči napamet i tako je uzmogne upotrebljavati i bez knjige, nego i da se neprekidno i sve više bavi njome, kao svakodnevnim kruhom za dušu. Doista, nitko ne može prečesto čitati ili je pretemeljito proučavati. Jer koliko se više proučava, toliko postaje lakšom, koliko se više njome bavimo, toliko nam postaje dražom, koliko se temeljitije istražuje, toliko se dragocjenije stvari u njoj nalaze. Veliko bogatstvo duhovnih stvari leži skriveno u njoj.“
Pri kraju svog predgovora Tyndale kaže:
„Stoga se čini očitim da je Pavlova namisao bila da u ovoj poslanici ukratko obuhvati sve što naučava Kristovo evanđelje te da sačini uvod u čitav Stari zavjet. Jer, nema sumnje, tko ovu poslanicu ima savršeno u svom srcu, taj ima u sebi i svjetlo i učinak Starog zavjeta. Zato neka se svaki čovjek bez iznimke marljivo bavi tom poslanicom, neka je uči danju i noću neprekidno, dok je u potpunosti ne upozna.“
Vrijedi zapaziti da Tyndale preporuča ovu poslanicu kao u- vod u Stari, a ne u Novi zavjet. To znači da on u njoj vidi nezaobilazan vodič za kršćansko razumijevanje starozavjetnih knjiga. U tome se on slaže i s Pavlovim shvaćanjem. Pavao, naime, tvrđi da je evanđelje koje iznosi ova poslanica bilo već prije najavljeno u proročkim zapisima te da o putu pravednosti koji je evanđelje otvorilo svjedoče Zakon i Proroci. Stari zavjet bio je Biblija koju su apostoli i ostali kršćani tih prvih kršćanskih naraštaja upotrebljavali u širenju evanđelja. On je predstavljao arsenal iz kojeg su crpli dokaze za to da je Isus doista Krist, Spasitelj svijeta. A Poslanica Rimljanima pruža nam istaknuti primjer načina na koji se Stari zavjet upotrebljavao u tu svrhu.
Prilikom proučavanja Poslanice Rimljanima, kao i bilo kojeg drugog Pavlovog teksta, nužno je biti na oprezu da se ne poklekne pred iskušenjem sličnim onome što je nazvano „opasnošću moderniziranja Isusa.“ Postoji isto takva opasnost da se modernizira i Pavao. Čitalac ili tumač Pavlovih poslanica, naročito kad je sam veoma snažno privučen Pavlovom osobom i snagom njegovog dokazivanja, često je u iskušenju da ublaži one elemente kod Pavla koji bi se po modernim kriterijima mogli smatrati odbojnima, pa čak i sablažnjivima. Moguće je slagati se u svemu s Pavlom, a onda pokušati poći i dalje od njega, no ne tako da se prihvati više njegovog naučavanja, nego tako da se njegove ideje spretno i vrlo često nesvjesno izmijene da bi se na taj način bolje uskladile sa suvremenim shvaćanjima. Ali čovjeku Pavlove snage valja dozvoliti da bude ono što jest i da govori svojim vlastitim jezikom. Naši dobronamjerni pokušaji da njegove riječi „natežemo“ kako bi se činilo da on prorokuje blaže i bezbolnije no stoje zapravo prorokovao, mogu njegovu veličinu jedino umanjiti, a nikako pove¬ćati. Mi ljudi dvadesetog stoljeća s toliko ćemo više razumijevanja shvatiti njegovu besmrtnu poruku s koliko mu više spremnosti dopustimo da nam je prenese u svojim beskompromisnim riječima prvog stoljeća.
Vrlo sam zahvalan gospođici June S. Hogg, B.A., za pomoć oko prepisivanja ovog mog rukopisa, te svojoj kćeri Sheili za pomoć oko korekture.
F. F. B.

Poslanica Rimljanima je jedna od Pavlovih poslanica ili pisama uključenih u novozavjetni kanon kršćanske Biblije. Često se za njega koristi skraćenica `Rimljani` ili `Rimljanima`. Biblijska kratica za nju je: Rim.
Smatra se jednim od sedam pisama koje se pripisuju Pavlu iz Tarza. Napisana je u Korintu, negde krajem pedesetih godina prvoga veka (oko 56. n. e.) i upućena je hrišćanima i Jevrejima u Rimu. U poslanici se govori o odnosu hrišćanske vere prema onima koji nisu hrišćani, posebno prema Jevrejima koje apostol poziva da pređu u hrišćanstvo.
Ova poslanica više sliči teološkom traktatu nego pismu jer u njoj Pavle izlaže temeljne stavke svog propovijedanja.
Nastanak i autorstvo
Autor je poslanice Pavao iz Tarza. Njegovo autorstvo ne dovodi se ozbiljno u pitanje iako je potpisan Tercije, kao pisar poslanice (Rim 16,22). Tercije je vjerojatno jedan od Pavlovih tajnika, kome je Pavle diktirao svoje pismo Rimljanima.
Poslanica Rimljanima nastala je za vrijeme trećeg Pavlova misijskog putovanja, u Korintu zimi 57/58. godine. Poslanica je upućena kršćanskoj zajednici u Rimu. U toj zajednici bio je veliki broj Židova koji su primili kršćanstvo.
Sadržaj
Pavao piše poslanicu Crkvi u Rimu. Želja mu je da ju posjeti pa prethodno šalje svoju poslanicu po Febi. Pavao nije osnovao Crkvu u Rimu, pa se u uvodu poslanice predstavlja kao „sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje…“ (Rim 1,1). Na kraju uvoda spominje glavnu temu poslanice, spasenje i život od vjere svakom koji vjeruje, Židovu i Grku (Rim 1,16s).
Odmah po uvodu nastupa oštar govor o gnjevu Božjem na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi (Rim 1,18). Bez obzira bio to poganin koji ne poznaje Zakon ili Židov koji počiva na Zakonu i diči se Bogom (2,12–17) te unatoč obrezanju (2,25–29) svi su grešni (3,9–20). Izlaz je iz stanja grijeha „pravednost Božja po vjeri Isusa Krista“ (3,22). A ta se pravednost očitovala izvan Zakona (3,21).
Ovime se došlo do središnjeg pojma poslanice – vjere. U poslanici je naglašeno opravdanje, spasenje i život pomoću vjere. To isključuje djela Zakona (3,28), ali uključuje djela vjere. Opravdanje je potrebno jer Adamovim grijehom uđe smrt u svijet i u čovjeka (5,12.15). Opravdanje je dar za sve, dakle i bezbožnike, koji je stigao smrću Isusa Krista (5,6.8.10.15). Prije Kristovog uskrsnuća grijeh je kraljevao smrću (5,21), a nakon uskrsnuća smrt više ne vlada njime (6,9). Tako je moguće da vjernici, evanđelja Božjeg žive tako da ne vlada više grijeh u smrtnome tijelu njihovu te se odaju požudama, nego da se predaju Bogu za oružje pravednosti jer žive u milosti (6,12-13). Tako se vidi čovjekova nutarnja napetost, želja da se živi po Duhu te zakonitosti tijela koje odvraćaju od te želje (7,14–25). Nadalje se govori o Božjoj vjernosti svome obećanju Židovima (9,6-13) unatoč njihovoj nevjeri (9,25–11,24) zbog koje se Bog smilovao svima poganima (11,30-32). Na kraju će se Božje obećanje ipak ostvariti Izraelovim obraćenjem (11,25-29).
Na kraju, govori se o novinama kršćanskog života, a to su: kršćanski život kao žrtva, duhovno bogoslužje, vršenje Božje volje, ponizna ljubav u zajednici (12,3-21), poslušnost vlastima (13,1-7) i poziv na jedinstvo (15,7-13) u izmiješanoj zajednici. Na kraju poslanice, on šalje pozdrave raznim članovima rimske zajednice (poglavlje 16).
Analiza
Pavlova poslanica Rimljanima pokazuje da su žene imale istaknutu ulogu u najranijem periodu hrišćanskih zajednica. Pavle tu, na primer, pominje Febu, koja je đakonesa (ili sveštenica) u crkvi u Cenkri i pokroviteljka samog Pavla, kojoj on poverava zadatak da odnese njegovu poslanicu u Rim (stihovi 1-2). I tu je Priska, koja je zajedno sa svojim mužem Akvilom odgovorna za misionarski rad među neznabošcima i koja izdržava hrišćansku zajednicu u svojoj kući (stihovi 3-4; zapaziti da se ona pominje prva, a ne muž). Tu je Marija, Pavlova koleginica koja radi među Rimljanima (st. 6); tu su takođe i Trifena, Trifoza i Persis, žene koje Pavle naziva svojim „saradnicama` u evanđelju (st. 6, 12). A tu su i Julija i majka Rufusova i Nerejeva sestra, koje sve izgleda imaju istaknut položaj u društvu (stihovi 13, 15). A najupečatljivije od svega je što on pozdravlja jednu ženu, Juniju, kao istaknutog apostola, starijeg od njega u pokretu.

MG138 (N)