ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2007
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Ramakrishna – njegov život i izreke – F. Max Muller: 200 str. 1400 din.
F. MAX MÜLLER
RÂMAKRISHNA NJEGOV ŢIVOT I IZREKE
PREDGOVOR
Ime Râmakrishna je u posljednje vrijeme toliko često
spominjano u indijskim, američkim i engleskim novinama, da
će potpuniji pregled njegova ţivota i nauka, čini mi se,
vjerojatno biti dobrodošao, ne samo onima koji se interesiraju
za intelektualno i moralno stanje Indije, već i onima kojima
rast filozofije i religije, bilo kod kuće ili u inozemstvu, nikada
ne moţe biti povod ravnodušnosti. Stoga sam pokušao prikupiti
što više informacija, koliko sam mogao, o tom nedavno
preminulom indijskom svecu(ý1986.), dijelom od njegovih
vlastitih posvećenih učenika, dijelom iz indijskih novina,
časopisa i knjiga, u kojima su zabiljeţeni glavni dogaĎaji
njegova ţivota, i u kojima je opisano i razmatrano njegovo
moralno i vjersko učenje – bilo u prijateljskom ili
neprijateljskom duhu. Što god da je rečeno o zastranjenjima
indijskih asketa kojima je Râmakrishna pripadao, sigurno
postoje neki od njih koji zasluţuju našu pozornost, dapače čak i
naše najtoplije simpatije. Neki od njih koji su sebi nametnuli ta
mučenja, koji jedva zasluţuju da se zovu samnyâsinima, nisu
puno bolji od ţonglera ili hatha yogina, a asketske metode
kojima pokušavaju obuzdati i uništiti svoje strasti i dovesti
sebe do stanja ekstremnog ţivčanog ushićenja praćenog
transom ili nastupom dugotrajne nesvjestice, dobro su poznati
svima koji su ţivjeli u Indiji i tamo se upoznali ne samo s
rajama i maharajama, već takoĎer i sa svim različitim
elementima koji čine kompliciran sustav indijskog društva.
Premda se neke od priča o tim mučenicima tijela i duha mogu
činiti pretjeranima, ostaje dovoljno stvarnih činjenica za
buĎenje naše znatiţelje dotičnim dogaĎanjima. Iskazi nekih pravih samnyâsina, koji posvete svoje misli i meditacije
filozofskim i religijskim problemima, koji utječu na veliko
mnoštvo onih što se okupljaju oko njih u njihovoj vlastitoj
zemlji, ne mogu, međutim, ne izmamiti našu pažnju i naklonost,
pogotovo ako, kao u slučaju Râmakrishne, njihova učenja šire
revni zagovornici ne samo u Indiji, već također i u Americi,
štoviše, čak i u Engleskoj.
Ne moramo se bojati da će samnyâsini iz Indije ikada naći
svoje sljedbenike ili imitatore u Europi, niti bi uopće bilo
poţeljno da ih naĎu, čak ni u svrhu psihičkog istraţivanja ili
eksperimenata u fizičko-psihološkim laboratorijima. No bolje
poznavanje učenja jednog od njih čini se jamačno poţeljnim, 2
bilo za drţavnika koji se mora baviti raznim klasama indijskog
društva, ili za misionare koji su nestrpljivi u razumijevanju
stanovnika te zemlje kao i za svojim utjecajem na njih (da
razumiju stanovnike te zemlje i da utječu na njih), ili pak (na
kraju) za studente filozofije i religije koji bi trebali znati
najstariju filozofiju i religiju svijeta, vedântu, što je danas uče
bhakte! koji su štovaoci i odani ljubitelji Boga i koji nastavljaju
vršiti svoj snaţan utjecaj, ne samo na malobrojne filozofe, nego
i na velike mase – za što je oduvijek i bila pozvana zemlja
filozofa. Zemlja proţeta takvim mislima kakve je izgovorio
Râmakrishna, ne moţe se promatrati kao zemlja neukih
idolopoklonika koji bi se trebali preobraćati istim metodama
koje su primjenjive na rase središnje Afrike.
Kako vedânta tvori pozadinu Râmakrishninih izreka, mišljenja
sam da je korisno dodati kratki prikaz nekih od
najkarakterističnijih učenja te filozofije. Bez toga bi mnogi čitatelji jedva bili u stanju razumjeti ideale Râmakrishne i
njegovih učenika.
Sasvim sam svjestan da neke od njegovih izreka mogu zvučati
čudno za naše uši, štoviše čak i uvrjedljivo. Tako je koncepcija
boţanstva kao boţanske Majke sklona uplašiti nas, no čitajući
slijedeću Râmakrishninu izreku (br. 89) moţemo razumjeti što
je on zapravo time mislio:
„Zašto ljubitelj Boga nalazi takvo zadovoljstvo u obraćanju
boţanstvu kao Majci? Budući da je dijete više slobodno sa
svojom majkom, ona je draţa djetetu nego bilo kome drugom.“
Ponekad nam jezik koji hindu bhakte koriste za boţanstva
moţe izgledati previše intiman, dapače čak i bez poštovanja.
Čini se da su oni sami toga svjesni, kao što i priopćavaju:
„Pravi bhakta koji je jako pijan od boţanske ljubavi je kao
prava pijanica, i kao takav, ne moţe se uvijek pridrţavati
pravila pristojnosti` (104).
Ili pak:
„Kakva je snaga bhakte? On je Boţje dijete, a suze su njegova
najveća snaga“ (92).
Ukoliko se ne sjetimo da harem znači izvorno ne više do sveto
i čuvano mjesto, slijedeća izreka sigurno će uzdrmati naše uši:
„Znanje o Bogu moţe se usporediti s čovjekom, dok je boţja
ljubav kao ţena. Znanje ima ulaz samo do vanjskih prostorija
Boga, ali nitko ne moţe ući u unutrašnje misterije boţje pećine
spasiti ljubavnika, jer ţena ima pristup čak i u harem
Svemogućega“ (172).
Koliko duboko je Râmakrishna uvidio tajne znanja i ljubavi
prema Bogu, vidimo iz slijedećih izreka:
„(`)Znanje i ljubav za Boga na kraju su jedno te isto. Nema
razlike izmeĎu čistog znanja i čiste ljubavi.“(`)
Slijedeći izrazi takoĎer pokazuju uzvišenu prirodu njegove
vjere:
„Zaista, zaista, kaţem vam da onaj koji ţudi za Bogom,
pronalazi njega“ (159).
„Onaj koji ima vjeru – ima sve, a onaj tko ţeli vjeru –ţeli sve“
(201).
„Do tada dok netko ne postane jednostavan kao dijete, ne
dobija boţansko prosvjetljenje. Zaboravite sve svjetovno
znanje koje ste stekli i postanite baš takva neznalica kao dijete,
onda ćete zadobiti znanje o Istini“ (241).
„Gdje leţi snaga aspiranta? Snaga je u njegovim suzama. Kao
što majka daje svoj pristanak da ispuni ţelju svog nametljivo
uplakanog djeteta, tako se Bog smiluje svom plačnom sinu za
čim god da on plače“ (306).
„Kao što lampa ne gori bez ulja, tako čovjek ne moţe ţivjeti
bez Boga“ (288).
„Bog je u svim ljudima, ali svi ljudi nisu u Bogu: to je razlog
zašto oni pate“ (215).
Od takvih izreka učimo da se stvarna prisutnost boţanskog,
iako je u prirodi i u ljudskoj duši, nigdje ne osjeća tako snaţno
i tako univerzalno kao u Indiji, i da ţarka ljubav prema Bogu, dapače osjećaj potpune apsorpcije u tom boţanstvu, nigdje ne
nalazi jači i rječitiji izraz nego u iskazima Râmakrishne, jer
ipak je on savršeno poznavao barijere koje odvajaju boţansku i
ljudsku prirodu.
Ako se prisjetimo da nam ove Râmakrishnine izreke otkrivaju
ne samo njegove vlastite misli, već i vjeru i nadu milijuna
ljudskih bića, moţemo doista osjetiti nadu za budućnost te
zemlje. Svijest boţanskog u čovjeku postoji i dijele je svi, čak i
oni za koje se čini da se klanjaju idolima. Ovaj stalni osjećaj
prisutnosti Boga je zaista zajedničko tlo na kojem se moţemo
nadati da će u ne previše udaljenom budućem vremenu biti
podignut veliki hram u kojem hindusi i ne-hindusi mogu spojiti
ruke i srca u oboţavanju istog vrhovnog Duha koji nije daleko
ni od svakoga od nas, jer u Njemu doista ţivimo, krećemo se i
jesmo.
F.M.M.
IGHTHAM MOTE
18. listopada, 1898.