ISBN: 158
Godina izdanja: 158
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Knjiga „Podeljeno ja / Politika doživljaja“ predstavlja objedinjeno izdanje dva najuticajnija i najradikalnija dela škotskog psihijatra Ronalda Dejvida Lainga (R. D. Laing), koji je bio jedna od ključnih figura pokreta antipsihijatrije.
Ova studija radikalno preispituje tradicionalno shvatanje mentalnih bolesti, prirodu ljudskog identiteta i pojam društvene „normalnosti“.
Knjiga se sastoji iz dve celine koje se tematski i teorijski nadovezuju:

1. Podeljeno ja (The Divided Self, 1960)

U ovom delu Laing primenjuje egzistencijalno-fenomenološki pristup kako bi analizirao shizofreniju i psihoze.
• Glavna teza: Laing tvrdi da shizofrenija nije biološka ili organska bolest mozga, već odbrambeni mehanizam svesti.
• Ontološka nesigurnost: Osoba koja pati od psihoze pati od fundamentalne nesigurnosti u sopstveno postojanje (ontološka nesigurnost). Da bi se zaštitila od pretećeg i destruktivnog spoljašnjeg sveta, njena ličnost se cepa na „unutrašnje (pravo) ja“ koje se povlači u izolaciju i „lažno ja“ koje komunicira sa svetom i maskira se, što na kraju vodi do potpunog unutrašnjeg sloma.

2. Politika doživljaja (The Politics of Experience, 1967)

Ovo delo širi analizu sa nivoa pojedinca na kritiku celokupnog društva i njegovih institucija.
• Glavna teza: Laing smatra da su porodica, školski sistem i tradicionalna psihijatrija zapravo generatori nasilja nad autentičnim ljudskim iskustvom. Društvo primorava pojedinca da potisne svoje pravo biće kako bi se uklopio u nametnute norme.
• Kritika „normalnosti“: Knjiga iznosi čuvenu, provokativnu tvrdnju da je ono što smatramo „normalnim i prilagođenim ponašanjem“ zapravo otuđena i lažna svest. U tom kontekstu, ono što psihijatrija etiketira kao „ludilo“ može biti potpuno prirodan pokušaj pojedinca da preživi u duboko bolesnom i destruktivnom društvenom okruženju.



Ronald David Laing (7. listopada 1927. – 23. kolovoza 1989.) bio je škotski psihijatar koji je opsežno pisao o mentalnim bolestima, posebice o psihozi i shizofreniji.[1] Politički gledano, Laing se smatrao misliocem Nove ljevice. Njegov su lik u kazališnim i filmskim djelima utjelovili Mike Maran, Alan Cox, Billy Mack te David Tennant u filmu *Mad to Be Normal* iz 2017. godine.[2]

Na Laingova stajališta o uzrocima i liječenju psihopatoloških pojava utjecalo je proučavanje egzistencijalističke filozofije, a ta su se stajališta protivila metodama primjene kemijskih sredstava i elektrošokova, koje su tada predstavljale psihijatrijsku ortodoksiju. Laing je izražene osjećaje pojedinog pacijenta ili klijenta smatrao valjanim opisima osobnog iskustva, a ne tek simptomima mentalne bolesti. Iako se u javnosti povezivao s pokretom antipsihijatrije, sam je odbacivao tu etiketu.[3] Laing je shizofreniju smatrao normalnom psihološkom prilagodbom na disfunkcionalni društveni kontekst.[4]

Rane godine
Laing je rođen 7. listopada 1927. u glasgovskoj četvrti Govanhill, kao jedinac građevinskog inženjera Davida Parka MacNaira Lainga i Amelije Glen Laing (rođene Kirkwood).[5] Laing je svoje roditelje, a osobito majku, opisivao kao osobe sklone povlačenju iz društva koje su od njega zahtijevale maksimalna postignuća. Njegov sin i biograf Adrian doveo je u pitanje mnoge dijelove Laingovih objavljenih zapisa o djetinjstvu, a u nekrologu koji je napisao jedan Laingov poznanik navodi se da je potpunu istinu o svojim roditeljima povjerio tek nekolicini bliskih prijatelja.[6][7]

Školovanje je započeo u javnoj školi Sir John Neilson Cuthbertson, a nakon četiri godine prebacio se u školu Hutchesons` Grammar School. Opisivan kao bistar, natjecateljski nastrojen ili prerano sazreo, bavio se proučavanjem klasičnih disciplina, posebice filozofije, čitajući pritom i knjige iz lokalne knjižnice. Sitne i krhke građe, Laing se bavio trčanjem na duge staze; bio je i glazbenik te je stekao zvanje suradnika (Associate) Kraljevskog glazbenog koledža (Royal College of Music). Studirao je medicinu na Sveučilištu u Glasgowu. Tijekom boravka u Glasgowu osnovao je „Sokratski klub” (Socratic Club), a filozof Bertrand Russell pristao je biti njegovim predsjednikom. Laing je pao na završnim ispitima. U djelu *Mudrost, ludilo i ludost* (Wisdom, Madness and Folly), koje predstavlja svojevrsnu autobiografiju, Laing navodi kako smatra da su primjedbe koje je iznio pod utjecajem alkohola na jednom sveučilišnom događaju uvrijedile nastavno osoblje, što je dovelo do toga da padne iz svih predmeta – uključujući i one za koje je bio siguran da ih je položio. Nakon šest mjeseci rada na psihijatrijskom odjelu, Laing je 1951. godine položio popravne ispite i stekao zvanje liječnika.[8]

Karijera
Laing je proveo nekoliko godina kao psihijatar u psihijatrijskoj jedinici britanske vojske u Netleyu. Kako se kasnije prisjećao, oni koji su pokušavali odglumiti shizofreniju ne bi li ostvarili pravo na doživotnu invalidsku mirovinu, često bi dobili i više nego što su očekivali, budući da se ondje primjenjivala terapija inzulinskim šokom.[9] Godine 1953. Laing se vratio u Glasgow, gdje je sudjelovao u radu raspravne skupine usmjerene na egzistencijalizam te radio u Kraljevskoj psihijatrijskoj bolnici u Glasgowu (Glasgow Royal Mental Hospital).[10] Na tu je bolnicu utjecala škola mišljenja Davida Hendersona, što je možda izvršilo i neizravan, nikad priznat utjecaj na samog Lainga; on je ondje postao najmlađi specijalist (konzultant) u zemlji.[11][8] Kolege su Lainga opisivali kao „konzervativnog” zbog njegova protivljenja elektrokonvulzivnoj terapiji i novim lijekovima koji su se tada počeli uvoditi u praksu.[11]

Godine 1956. Laing je, zahvaljujući stipendiji, otišao na stručno usavršavanje u kliniku Tavistock u Londonu, koja je bila nadaleko poznata kao središte za proučavanje i primjenu psihoterapije (osobito psihoanalize). U to je vrijeme surađivao s Johnom Bowlbyjem, D. W. Winnicottom i svojim analitičarom zaduženim za edukaciju, Charlesom Rycroftom. U klinici Tavistock ostao je sve do 1964. godine.[12] Godine 1965. Laing je s grupom kolega, među kojima se posebno isticao Sid Briskin, osnovao udrugu Philadelphia Association i pokrenuo projekt psihijatrijske zajednice u Kingsley Hallu, gdje su pacijenti i terapeuti živjeli zajedno.[13] Norveški književnik Axel Jensen stupio je u kontakt s Laingom u Kingsley Hallu nakon što je pročitao njegovu knjigu *Podijeljeno ja* (The Divided Self), koju mu je dao Noel Cobb. Laing je liječio Jensena, a kasnije su postali bliski prijatelji. Laing je često posjećivao Jensena na njegovu brodu *Shanti Devi*, koji mu je u Stockholmu služio kao dom.[14]

Godine 1967. Laing je sudjelovao u BBC-jevoj emisiji *Your Witness*, koju je vodio Ludovic Kennedy; ondje se, uz Jonathana Aitkena i G. P. Iana Dunbara, zalagao za legalizaciju kanabisa u prvoj televizijskoj raspravi uživo o toj temi.[15] Iste godine njegovi su stavovi prikazani u televizijskoj drami *In Two Minds* autora Davida Mercera. U listopadu 1972. Laing je upoznao Arthura Janova, autora popularne knjige *Primalni krik* (The Primal Scream). Iako je Laing smatrao Janova skromnim i nenametljivim, doživljavao ga je kao čovjeka koji „zna mnogo o malo čemu” (*jig man*). Laing je osjećao simpatije prema Janovu, no njegovu je primalnu terapiju smatrao unosnim poslom – pothvatom koji nije zahtijevao ništa više od pronalaska prikladnog prostora i omogućavanja ljudima da „izbace sve iz sebe”.[16] Nadahnut radom američke psihoterapeutkinje Elizabeth Fehr, Laing je počeo......razviti tim koji nudi „radionice ponovnog rađanja” (engl. *rebirthing workshops*), u kojima jedna osoba odlučuje ponovno proživjeti napor pokušaja probijanja kroz porođajni kanal, koji simuliraju ostali članovi skupine okružujući tu osobu.[17]

Laing i antipsihijatrija
Ako ljudski rod preživi, ​​budući će ljudi, slutim, na naše „prosvijetljeno” doba gledati kao na pravo doba tame. Vjerojatno će moći uživati ​​u ironiji te situacije s više zabave nego što je mi iz nje možemo izvući. Smijeh je, zapravo, na naš račun. Vidjet će da je ono što nazivamo „shizofrenijom” bilo jedan od oblika u kojem je – često posredstvom sasvim običnih ljudi – svjetlost počela prodirati kroz pukotine u našim, previše zatvorenim umovima.

— R. D. Laing, *Politika iskustva* (The Politics of Experience), str. 107
Laing se, uz Davida Coopera, smatrao važnom figurom pokreta antipsihijatrije, iako nikada nije poricao vrijednost liječenja mentalnih poteškoća. Također je doveo u pitanje samu psihijatrijsku dijagnostiku, tvrdeći da dijagnoza mentalnog poremećaja proturječi prihvaćenim medicinskim postupcima: dijagnoza se postavljala na temelju ponašanja ili tijeka pregleda, dok su se pretrage – koje u medicini inače prethode dijagnosticiranju konkretnih patoloških stanja, poput prijeloma kostiju ili upale pluća – u slučaju mentalnih poremećaja provodile tek nakon postavljanja dijagnoze, ako su se uopće provodile. Stoga je, prema Laingu, psihijatrija utemeljena na pogrešnoj epistemologiji: bolest se dijagnosticira na temelju ponašanja, a liječi biološki. Laing je tvrdio da je shizofrenija „teorija, a ne činjenica”; vjerovao je da vodeći medicinski genetičari ne prihvaćaju modele genetskog nasljeđivanja shizofrenije koje promiče biološki usmjerena psihijatrija.[18] Odbacivao je „medicinski model mentalne bolesti” – prema Laingu, dijagnosticiranje mentalnih bolesti nije slijedilo tradicionalni medicinski model – što ga je navelo da dovede u pitanje psihijatrijsku primjenu lijekova, poput antipsihotika. Njegov stav prema rekreativnim drogama bio je posve drukčiji; privatno se zalagao za „anarhiju iskustva”.[19] Politički gledano, Laing se smatrao misliocem Nove ljevice.[20] Djela
Godine 1913. psihijatar i filozof Karl Jaspers u svom je djelu *Opća psihopatologija* ustvrdio da su mnogi simptomi duševnih bolesti (osobito sumanute ideje) „nerazumljivi” te da stoga ne zaslužuju veću pozornost, osim kao znak nekog drugog, temeljnog poremećaja. Zatim su 1956. godine Gregory Bateson i njegovi suradnici Donald Jackson i Jay Haley formulirali teoriju prema kojoj shizofrenija proizlazi iz situacija „dvostruke veze” (*double bind*), u kojima osoba prima različite ili proturječne poruke.[21]

Uočeni simptomi shizofrenije stoga su bili izraz te patnje te ih je trebalo promatrati kao katarzično i transformativno iskustvo. Laing je iznio slično tumačenje psihoza: neobično ponašanje i naizgled zbrkan govor ljudi koji prolaze kroz psihotičnu epizodu zapravo su razumljivi kao pokušaj komuniciranja briga i problema – često u situacijama u kojima to nije bilo moguće ili dopušteno. Laing je naglašavao ulogu društva, a osobito obitelji, u razvoju „ludila” (kako ga je on nazivao). Za Lainga, psihopatologija nije bila ukorijenjena u biološkim ili psihičkim strukturama – pri čemu okolina ima tek sporednu ulogu neposrednog okidača bolesti (što odgovara modelu „stres-dijateza”) – već u društvenom okruženju, u obiteljskom domu, koji takvo stanje potiče. Ovakvo preispitivanje mjesta na kojem se odvija proces bolesti, uz posljedičnu promjenu pristupa liječenju, bilo je u oštroj suprotnosti s tadašnjom psihijatrijskom ortodoksijom. Laing je uveo revolucionaran pristup vrednujući sadržaj psihotičnog ponašanja i govora kao legitiman izraz patnje, premda izražen zagonetnim jezikom osobnih simbola koji dobiva smisao tek unutar specifične situacije u kojoj se pojedinac nalazi. Laing je proširio hipotezu o „dvostrukoj vezi”, koju su postavili Bateson i njegov tim, te uveo novi pojam za opisivanje iznimno složene situacije koja se odvija tijekom procesa „gubljenja razuma”: „nespojivi čvor”. Laing nikada nije poricao postojanje duševnih bolesti, no promatrao ih je u radikalno drukčijem svjetlu od svojih suvremenika. Prema Laingu, duševna bolest može biti transformativna epizoda, pri čemu je proces prolaženja kroz psihičku patnju usporediv sa šamanskim putovanjem. Putnik se s putovanja mogao vratiti s važnim spoznajama te, prema mišljenju Lainga i njegovih sljedbenika, kao rezultat toga postati mudrija i stabilnija osoba.[22][23]

U djelu *Podijeljeno ja* (1960.), Laing suprotstavlja iskustvo „ontološki sigurne” osobe iskustvu osobe koja „ne može uzeti zdravo za gotovo stvarnost, živost, autonomiju i identitet – kako vlastite, tako i tuđe” te koja, posljedično, osmišljava strategije kako bi izbjegla „gubitak vlastitog ja”.[24] Taj se koncept koristi za razvijanje psihodinamskog modela uma radi objašnjenja psihoze i shizofrenije.[24]: 137  Laingove teorije nalikuju kasnijim idejama ...o poremećaju sebstva kao temeljnoj značajci shizofrenije.[25] U djelu *The Self and Others* (1961.) Laingova definicija normalnosti donekle se promijenila. Laing je također pisao poeziju; među njegovim objavljenim pjesničkim djelima nalaze se *Knots* (1970., izdavač Penguin) i *Sonnets* (1979., izdavač Michael Joseph). Laing se, uz svog sina Adama, pojavljuje na albumu *Miniatures* iz 1980. – zbirci pedeset i jednog minijaturnog remek-djela koju je uredio Morgan Fisher – izvodeći pjesmu `Tipperary`.[26]

Knjiga *The Divided Self* uvrštena je na popis 100 najvažnijih knjiga koje je pročitao David Bowie, prema podacima njegove ostavštine.[27]

Privatni život
U Laingovoj mladosti, njegov otac David – elektroinženjer koji je služio u Kraljevskom zrakoplovnom korpusu (*Royal Flying Corps*)[28] – navodno je često ulazio u fizičke sukobe s vlastitim bratom, a u vrijeme dok je Laing bio tinejdžer, i sam je doživio živčani slom koji je trajao tri mjeseca. Njegova majka Amelia, prema riječima Adriana Lainga, „nije bila sposobna iskazati naklonost... svom jedinom djetetu”.[29] Lainga su mučili osobni problemi; patio je od povremenog alkoholizma i kliničke depresije – kako je sam naveo u intervjuu s Anthonyjem Clareom na BBC Radiju 1983. godine[30] – iako je, prema navodima, u godinama prije smrti bio oslobođen obaju problema. Ta su priznanja za Lainga imala ozbiljne posljedice jer su postala dio predmeta koji je protiv njega pokrenulo Opće liječničko vijeće (*General Medical Council*), što ga je navelo da 20. svibnja 1987. dobrovoljno zatraži brisanje svog imena iz liječničkog registra.[31]

Laing je s četiri različite žene dobio šestero sinova i četiri kćeri. Nakon što je postao slavan, Laing je napustio svoju prvu suprugu Anne Hearne, bivšu medicinsku sestru (u braku 1952.–1966.), i njihovo petero djece te se preselio u Kingsley Hall. Kasnije se oženio njemačkom grafičkom dizajnericom Juttom Werner (u braku 1974.–1986.), s kojom je dobio troje djece. Njegovo deveto dijete, Benjamin, kojeg je dobio s njemačkom terapeutkinjom Sue Sünkel, rođen je 1984. godine. Godine 1988. Marguerite, Laingova partnerica sve do njegove smrti, rodila je njegovo deseto dijete, Charlesa. Laing je preminuo 19 mjeseci kasnije od srčanog udara u 61. godini života, dok je igrao tenis.[32][33]

U rujnu 2008. njegov sin Adrian, inače odvjetnik, izjavio je: „Bilo je ironično što je moj otac postao poznat kao obiteljski psihijatar, a istovremeno nije imao nikakve veze s vlastitom obitelji.”[34] Njegova druga kći Susan preminula je 1976. godine u 21. godini od leukemije.[35] Njegova treća kći Karen rođena je u Glasgowu 1955. godine i postala je psihoterapeutkinja. Adam, njegov najstariji sin iz drugog braka – koji je bio u sve melankoličnijem i krhkijem psihičkom stanju – pronađen je mrtav u svibnju 2008. godine u šatoru na otoku Formenteri. Preminuo je od srčanog udara u 41. godini života.[33] Četvrta kći R. D. Lainga iz drugog braka, Natascha, preminula je od raka 2018. godine u 48. godini života.

Smrt i ostavština
Laing je preminuo 23. kolovoza 1989. u 61. godini života od posljedica srčanog udara dok je igrao tenis u Saint-Tropezu.[33][36][37] Opisivan je kao „pionir u području shizofrenije”.[38] Godine 1965. Laing je, zajedno sa Sidom Briskinom i drugima,[39] suosnovao britansku dobrotvornu organizaciju „Philadelphia Association”, posvećenu razumijevanju i ublažavanju mentalne patnje, a njome je i predsjedao.[40] Njegov je rad utjecao na širi pokret terapijskih zajednica, koje djeluju u psihijatrijskim okruženjima manje „konfrontacijskog” karaktera (gledano iz Laingove perspektive). Druge organizacije nastale u laingovskoj tradiciji uključuju udrugu Arbours Association,[41] školu New School of Psychotherapy and Counselling u Londonu[42] te simpozij „R. D. Laing u 21. stoljeću” (R. D. Laing in the 21st Century Symposium), koji se svake godine održava na institutu Esalen, gdje je Laing često predavao.