ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1982
Jezik: hrvatski
Autor: Strani

U dobrom stanju

Moderna politička misao / Francesco Valentini ; prevela Lucijana Šentija
Jezik hrvatski
Godina 1982
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Školska knjiga, 1982
Fizički opis 419 str. ; 21 cm
Šentija, Lucijana (prevodilac)
Biblioteka Suvremena misao
Prevod dela: Il pensiero politico contemporaneo
Povijest političkih doktrina kao politički vodič / Josip Šentija: str. 5-13
Kazalo imena.
Predmetne odrednice
Politička doktrine -- 20.v.


Moderna politička misao
Francesco Valentini — Moderna politička misao
Školska knjiga, Zagreb, 1982.

Političkoj misli nekog mislioca ili, pak, neke epohe moguće je pristupiti s ovog ili onog aspekta, ovisno o tome što se želi kazati. Uobičajeno je da se unaprijed utvrde povijesno-političke prilike u kojima je nastala politička misao i vremenski okviri u kojima se kreće interpretacija potonje. Takav pristup može rezultirati nekakvom historijom političke misli kojoj, u pojedinačno-znanstvenom, politologijskom ili sociologijsko-političkom smislu, cilj nije istraživanje filozofijskih temelja politike. No, Valentinijeva interpretacija odstupa od naznačenog i kreće se u smjeru filozofijskog promišljanja politike, uz tolerantno uvažavanje pojedinačno-znanstvenog pristupa.

Ishodište njegove interpretacije jest politička misao njemačkoga klasičnog idealizma. Polazi od Immanuel Kant i njegova pojma idealne i racionalne države, koji označuje državu „idealnog tipa“, tj. onakvu kakva bi trebala biti. U svojoj osnovi, idealno-racionalna država odgovara tipu liberalne države jer građanima jamči prava i slobode. Valentini problematizira i Kantovu kategoriju „vječnog mira“, koja označuje stanje i ideal kojemu treba težiti. Kantova politička misao bitno je pod utjecajem prosvjetiteljstva.

U kontekstu prosvjetiteljskih zasada misli i Johann Gottlieb Fichte. Njegova politička misao, ne manje nego Kantova, smjera moralu, pa se u tom smislu država i politika pojavljuju samo kao instrumentarij ozbiljenja moralnog, ćudorednog života u zajednici. Fichteova „etička država“ plod je ugovora sviju sa svima. Ona je intervencionistička jer svojim intervencijama uređuje raspodjelu socijalnog bogatstva i pridonosi ravnoteži socijalnih klasa.

Kao i kod prethodnih mislilaca, i kod Georg Wilhelm Friedrich Hegel osjeća se utjecaj prosvjetiteljstva i francuske revolucije, koju je smatrao „izvanrednim događajem“ (o Hegelovu odnosu spram Francuske revolucije vidjeti: Herbert Marcuse, Um i revolucija). U interpretaciji Hegelove filozofsko-političke misli Valentini se posebno osvrće na njegovu filozofiju povijesti, čiji se smisao sastoji u stjecanju i napredovanju svijesti o slobodi. Sloboda se stječe u državi kao izrazu racionaliteta, koja je prema Hegelu „moderna“, „racionalna“ cjelina sa svojim posebnim momentima: apstraktnim pravom, moralitetom, obitelji i građanskim društvom.

Naspram mislilaca prosvjetiteljske tradicije koji prihvaćaju dosege i ostvarenja Francuske revolucije ističu se oni koji ulaze u raspru s prosvjetiteljstvom i revolucijom, a koji su se predstavili kao mislioci i kritičari prosvjetiteljstva i revolucije. Raščlambom njihove političke misli Valentini rasvjetljuje političku misao konzervativizma, koja se zasniva na: (1) kritici revolucije; (2) antiracionalizmu; (3) iracionalizmu; (4) historicizmu (Edmund Burke i Joseph de Maistre kao predstavnici tradicionalnog, odnosno apokaliptičkog historicizma); (5) organicizmu u shvaćanju društva i države (Burke, Friedrich Schlegel, Novalis, Adam Müller i dr.).

U raspru s prosvjetiteljstvom ulaze, uvjetno rečeno, moderni konzervativni, desničarski usmjereni mislioci kapitalizma strukturne krize dvadesetih i tridesetih godina, koji oživljuju kontrarevolucionarne i romantičarske ideologije. Bit njihove raspre i dijaloga s prosvjetiteljstvom sastoji se u kritici „apstraktnog“, tj. apstraktnih prosvjetiteljskih pojmova „sloboda“, „bratstvo“, „jednakost“, i u isticanju „konkretnog“ („rasa“, „nacija“, „krv“, „tlo“). Prije svega riječ je o misliocima fašizma i nacionalizma. Kao politička doktrina, fašizam je kod Benito Mussolini izražen u njegovu aktivizmu, kod Giovanni Gentile u nauku o preporodu (Risorgimento), kod Ugo Spirito u korporativizmu, a nacionalsocijalizam u učenjima Alfred Rosenberg, Adolf Hitler i Carl Schmitt o rasnoj borbi, nijekanju klasne borbe, isticanju „rasne čistoće“, „krvi“, „tla“, „Reicha“, „mita“.

U opreci s konzervativnom političkom mišlju stoji politička misao liberalizma, kojoj autor posvećuje značajan prostor, baveći se najznačajnijim protagonistima te misli u cilju pokazivanja sličnih, različitih i oprečnih stavova i usmjerenja. To je vidljivo na primjerima sljedećih mislilaca: Jeremy Bentham izraziti je predstavnik radikalnog liberalizma, a Wilhelm von Humboldt i Benjamin Constant predstavnici kulturologijskog i etičkog liberalizma. Njima je veoma blizak liberalizam John Stuart Mill, koji sadrži „etički individualizam“ i „filozofiju ličnosti“. S druge strane, liberalizam Alexis de Tocqueville „idealnotipski“ je, pod kojim on razumijeva američku demokraciju.

Pozornost nadasve plijeni Valentinijevo problematiziranje neoliberalizma, posebice zbog njegove suvremenosti i aktualnosti, odnosno zbog neokonzervativnih rješenja u ekonomskoj politici razvijenih kapitalističkih zemalja Zapada. Od klasičnog liberalizma neoliberalizam se razlikuje u shvaćanju pojma države. Valentini misli da se klasični liberalizam suprotstavlja državi i njezinu intervencionizmu, iako ne može bez nje, dok je novi liberalizam nastrojen „filoetatistički“, jer se zalaže za intervencionističku, jaku državu potrebnu radi suzbijanja monopolskih tendencija koncentracije i centralizacije te ograničavanja konkurencije, što je veoma prepoznatljivo na primjeru zapadnonjemačkog neoliberalnog „STP-modela“ („socijalnotržišne privrede“) i zakona o kartelima.

U ovome panoramskom prikazu moderne političke misli Valentini se bavi i glavnim problemima političke misli socijalizma i marksizma. Po njemu, socijalizam utopista, „mislilaca nade“, sadrži neka zajednička obilježja, kao što su pravda, jednakost i antigrađanski mentalitet. Naspram zajedničkih obilježja evidentna su koncepcijska razlikovanja: Robert Owen zastupnik je racionalne organizacije društva, Henri de Saint-Simon znanstvene, a Charles Fourier socijalne i psihološke harmonije. Posve je drugačije shvaćanje socijalizma kod Pierre-Joseph Proudhon i Ferdinand Lassalle. Temeljne odrednice Proudhonova socijalizma-anarhizma jesu egalitarizam, antiautoritarizam, „nepolitički poredak“ i mutualizam, koji je protivan Lassalleovoj koncepciji „državnog socijalizma“.

Političku misao marksizma autor raščlanjuje na misao Karl Marxa i misao njegovih nastavljača. Bavi se preispitivanjem obilježja marksističkog mentaliteta, čija je temeljna crta okrenutost „ekonomskoj uvjetovanosti fenomena“. Njegova pozornost usredotočena je na metodu istraživanja u marksizmu, kritiku političke ekonomije, historijski materijalizam, problem klase i klasne svijesti te problem općega ljudskog oslobođenja.

Tema o „mirnom preobražaju“ zapravo je problematiziranje političke misli Marxovih nastavljača, odnosno političke misli marksizma Druge internacionale. Valentini razmatra revizionizam i etički socijalizam Eduard Bernsteina, njegovo približavanje neokantijanstvu, i polemiku Karl Kautskya s Bernsteinom. Ne zaobilazi još jednu značajnu polemiku iz tog razdoblja — onu između Rosa Luxemburg i Vladimir Lenina o organizacijskom pitanju i problemu spontanitetа, te posredničke napore György Lukácsa u djelu Povijest i klasna svijest.

Pored ostalog, u knjizi je obrađena talijanska marksistička politička misao Antonio Labriolae i Antonio Gramscija, u čijoj se misli razabiru tri nadasve bitna momenta: (1) koncepcija sovjeta (savjeta), industrijskih vijeća kao nove političke paradigme radničke demokracije unutar zajednice rada; (2) tema partije kao „kolektivnog intelektualca“; (3) tema „nove kulture“ marksističkog tipa. Uz prikazane političke mislioce Valentini se bavi i problemom Auguste Comteova političkog pozitivizma, zatim političkom mišlju talijanskog preporoda (Antonio Rosmini, Giuseppe Mazzini, Vincenzo Gioberti i dr.), te nekim vrlo značajnim problemima suvremenoga političkog mišljenja.

Knjiga prikazuje razvoj političke misli od Kanta do današnjih dana u jednom kontinuitetu, kroz suprotstavljanja, polemike, raspre i dijaloge različitih pravaca i unutar samih pravaca — zapravo jednu dijalektiku politike. Po svojoj koncepciji predstavlja sistematizaciju moderne političke misli. Sistematizacija je neophodna za svako znanstveno mišljenje politike, za utemeljenje i oblikovanje pojedinačne znanosti o politici, koja upravo zbog nedostatka sistematizacije znanja ne može sebi pribaviti atribute znanstvene strogosti, jasnosti i valjanosti.
Anđelko Milardović