Godina izdanja: 1992
ISBN: 86-343-0654-2
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Izdavač: Globus, Zagreb
Biblioteka Posebna izdanja
Prevod: Boris Hudoletnjak
Povez: broširan, sa klapnama
Broj strana: 536
Ilustrovano.
Sadržaj priložen na slikama.
Po obodu i na potkoričnim stranama malo požutela inače vrlo dobro očuvana.

„Kritiku ciničnoga uma“ Sloterdijk je pisao početkom povodom dvijestote godišnjice objavljivanja Kantove „Kritike čistoga uma“. To je najčitanija i najuticajnija filozofska studija pisana u 20. vijeku.

Peter Sloterdijk je dijagnostičar razumnog cinizma, kritičar prosvjetiteljstva i posljedica naučnih i tehničkih trijumfa iniciranih duhom prosvjetiteljstvom. Osnova Sloterdijkove kritike prvenstveno se temelji na spoznaji da je prosvjetiteljstvo, koje je htjelo da čovjeka oslobodi iz nezrelosti i socijalne nejednakosti, čovječanstvo odvelo u neslobodu i dehumanizaciju svijeta u kojem živi. On `kritičnu tačku` samonegacije prosvjetiteljstva vidi u amfiboličnosti vezanoj uz slogan: znanje je moć.

Njemački filozof konstatuje da je svijest prosvijećena i potpuno svjesna izvrnutosti uslova u kojima čovjek modernog doba živi, ali i da, u praksi ona, ne samo što nije uspjela da promijeni korumpiranost socijalnog okruženja, nego je i sama postala korumpirana. Svijest se našla fazi nedovršene prosvjećenosti („dobro situirana i bijedna istovremeno“), postavši lažna i nesretna svijest.

U Sloterdijkovom dualnom svjetonazoru „gornjeg“ i „donjeg“, razum je promijenio strane. On caruje nad okolnostima za koje zna da su lažne, i vlada s visoka nad njihovim prosvjetiteljskim potencijalom kao „cinizam“. U tome se sastoji i cinizam razuma. Suprotni pojam je „kinizam“, („pasja“) pobuna odozdo protiv „polurazumnosti“ svijeta. Prototip „kiničara“ je poznati antički filozof iz bačve, Diogen iz Sinope, koji je na racionalno kompleksne skrupule razmišljanja i filozofska nadmudrivanja odgovorio tjelesnom jednoznačnošću i odbijanjem logosa.

Nasuprot „idealističkom otuđenju“ razuma Sloterdijk stavlja „kinično“ napuštanje filozofije, stupanje u stranu na „vrhu razmišljanja“, čime bi na mjesto neprekidnog „činjenja“ bilo postavljeno povremeno „nečinjenje“. Njegov apel za poboljšanjem upućen kritički prosvijetljenom „subjektivnom razumu“, u kojem se pri pasivnoj svijesti može spoznati „objektivno“, najkraće je rečeno: zahtjev za više opuštenosti.

(K-312)