ISBN: Ostalo
Godina izdanja: .
Jezik: Srpski
Autor: Strani

lepo očuvano


Izdavač: Školska knjiga, Zagreb 1988; biblioteka Suvremena misao






postmodernizam dekonstrukcija poststrukturalizam mišel fuko žak detida žan bodrijar filozofija postmoderne







Izvjestaj je kriticki kada, kao i svaki dobar
I dok Habermas jos cijedi kap vode iz suhe
guénost d o r s e n j a moderne. Kaze: »to sto se zurnalisticki tekst podlozan pravilima, dovolj-
okrenula neocekiva-
moderna podvrgava kritici niposto ne znai da no dobro predstavlja unutrasnjost jedne poja-
nim tokom. Namigivanje iz pravca Blochovog
smo izasli iz nje. No prema tome se ne smije
ve. Dobar je u nacinu na koji tu pojavu - ono
modela historijskog proturjeja dolazi po so-
turditi ni obratno, da iracionalnost iz zivota sto se prosirilo pod imenom
je. Kao pojam »neistodobnost«, pokazalo se u
mozemo ukloniti tako sto cemo je otresti i is- k l j u c i t i . (str. 64.)
opisuje. Nece se reci da misjenje koje nije u
Gotovo sve informativno i osmisjeno sto doticaju sa atmosferom mora da plati vrlo vi-
osuvremenilo je vise nego je shvatilo. Temelj-
soku cijenu. Reci ce se: postmoderna je atmos-
n i m s e pokazuje nagovjestaj, anticipacija. Ta-
Schmidt kaze o filozofima i drugima kao i o fera, zaboravno misjenje razgovora, fiktivnog
ko, Raulet: »Postmoderna je uopcena istodob-
njihovim djelima i poticajima koji dolaze iz tih ili starnog. Fiktivni je, onaj koji je mogao biti
nostili dijalektika u stanju mirovanja«.
djela, a takvih je izjava u ovoj knjizi zaista voden ali nije, zahvalniji od vodenog. Tako je u
Kao sto razdrazijiv covjek vlastitu preos-
mnogo, propusteno je kroz medij ovog stava. fiktivnom razgovoru moguce Kantovo pitanje
jetljivost shvata kao dogadaj samoosvjestenja
Necemo ga moci pratiti u tom svemu, pratice- diji se »aha! efekate gubi i ponavlja, tako se
mo ga u »momentu koji smo sami izabrali i ono sto nam smeta rado zaboravlja. Ali-
prilagodili svojim moguénostima.
po tome sto vec jest. Kada bi sve sto jest bilo
s t a r navedena na zaborav za sobom povlaci i
Za razumijevanjeborbe za uzajamno pri- n a v a n j e izmedu Blocha i Lukacsa, presudno moguce, moglo bi se desiti da niceg nema. U
ostale, ciji bi trag rado zadrzali u sjecanju. To
postmoderni, svakako, ima neceg.
je razlog zasto je psihijatrija, pokazavsi se nee-
je Benjaminovo ocekivanje upogledu nadola- Tako: Foucault derealizacija povijesti;
fikasnom u lijecenju od neistodobnosti, napus-
zece sadanjosti. U 16. filozofsko-povijesnoj te- Sloterdijk preuzima tu ideju, kaze: »Bombe i si-
elektroskovima.
se, sve je to na istoj razini«. Postavlja se pitanje
kao i sve stvari protejske, povijesna, trebalo bi
»Historijski se materijalist ne moze odreci p o m a sadasnjice koja nije prelaz, vec nastupa (iz Felixa Krulla): »kada se svitac javlja u pra-
vom svom obliku, onda k a d kao poeticna var-
Zaboravom plovi sjecanje. Dok jedno ne
nica lebdi kroz ljetnu noc, ili kad nam se kao
drugo nece potonuti. Nosenu ose-
» j e n u « sliku proslosti, historijski materijalist nisko, neugledno zivo bice uvija na dlanu?*
kom koja dolazi iz pravca plime, ponovo treba
iskustvo s njom koje je jedino tu..
Pored sto se ovdje stosta bitnog radikalizi- Penjemo li se za pjesnickim slikama ili, one ne
izvuéi tacku proboja prema pounutrenju. Ka-
vise, kao bujne i teske na nebeskom svodu sise,
da je rijec o »skroz drugom. — »Upravo zbog
ra, tu se prije svega aktualizira rezultat spo- vec jesu zbilja koja nam pod nogama kao pel-
moment POTPUNE
menute ›borbe, tako da je u rezultatu sadrza- covan pas cuci? Da li je tu rijec o probijanju
DRUGÓTNOSTI, ne smiju se njihovi izrazi
no u biti ono iz cega on rezultira. Aktualizirati upotrebljavati tamo gdje je njihova drugotnost
znati uociti i sagledati problem. O samome postmodernisticke opne ili o pukoj osmozi?
tom Schmidt izvjestava (u trecoj tezi za »Aktua- Hofman kaze: ›Pa i bol razderanog himena
ukinuta« (Hegel, FENOMENOLOGIJA, Predgo-
vor). Postfilozofska moderna u bitnom zadria-
lan pogled na njemacki iracionalizam weimar- traje samo toliko dugo, dok se ranjenica, upoz-
n a v i uzitke sladostrasca, ne uvjeri u nuznost
va taj nain, kao sto postmoderna cinom preu-
skog razdoblja s neomarksistickog stanovnis- njegova razdiranja«. Postmoderna medutim, zimanja proturjeja moderne upola rjesava
voli to bezbolno: zalazenje iza zavjese ne vodi
»Ranih dvadesetih godina Lukacs se nije nikakvoj spoznaji, osim ako je to spoznaja da
•I tako se, ne trepnuvsi okom, postmoder-
nediferencirano odnosio prema iracionaliz- iza nje nema nista sto bi se moglo spoznati. S
nisticko navodenje na zaborav povezuje s prin-
mu. Blochova recenzija POVIJEST I KLASNE jedne se strane gubi ono sto se nikad nije ni
cipijelnim navodenjem na zaborav u moderni:
SVIJESTI (1923.) iznasla je u formulaciji sadas- imalo, s druge zadobija vec postignuto. Sta je
s navodenjem na zaborav putem sjecanja za
njosti kao »momentaodluke«, cak kao m o - to postmoderna? Apsurd? - neiscrpna istraj-
kojese turdi da je vrjednosno neutrano. Jer po-
menta novuma*, temelinu postavku Lukacseve n o s t uzaludnog. Refeudalizacija gradanskog
zitivizam izvora u odnosenju prema povijesti
teorije povijesti. A sam Lukacs je, karakterizi- svijeta dijalektikom ili umjetnicko izivljavanje
naposijetku bitno pripada ideologiji moderne:
rajuci sadasnjost kao »moment odluke«, referi- barbarstva? Poziv na razoruzanje kao umjet-
istinit je samo ona izvor koji se moze dokazati,
rao n a Blochovu temeljnu kategoriju u DUHU nicko izivljavanje ili smijeh u lice n a koji je ne-
svako razmatranje o njegovom porijeklu, nje-
UTOPIJE (1918.), koja ondje glasi ›tama trenut- moguce uzvratiti?
govoj funkciji, njegovom djelovanju je spekula-
ka koji upravo ivimo« i u prom redu vodi cija«. (str. 26.)
»obliku« »pitanja koje je nemoguce konstruira- Kod Balzaca, u jednom od njegovih prizo-
ti«.* (str. 64.)
ra citamo: »Da li biste se vi primili da upravija-
To sto je ime spekulacija protjerana na
te narodom samih mudrica? Napoleon to nije
t r i s t e ideologije niposto ne z a c i d a je sama
Schmidt napominje da Bloch tom »nemo- smio,onjegonioideologe.Danarodinebi
star koja ga`izvan togtrzista nosi iscezla. U
guénoscu- izrazava strukturu raskida s a tome je smisao Schmidtive teze koja, ustvari,
strukturama dozivliavanja. Nije naodmet vi- Covjek kojeg Balzac poredi sa suncem kakvog
kao Blochovo »ucenje u neistodobnosti drus-
djeti sta bi Benjaminovo prebivanje u »splee- zjezdanog sistema, predbacuje ideolozima da
tvenih stanja svijesti« pise knjigu o postmoder-
nu« imalo tu da trazi. (»Spleen umece stoljeca su krivi za raspadanje drustva.Suvisno je na-
izmedu sadanjeg i upravo zivijenog trenut- pomenuti da je u njima vidio sluzbenike mis-
»Trenutak, koji se u zivotu sada i ovdje mo-
ka.‹) Valja takoder ukazati na poticaje koji do- Ijenja koje nije na vlasti. Kada se u svojoj krat-
ze shvatiti kao najvisa istodobnost, u odnosu
laze o d Hegela. (Hegel se u Predgovoru opred- koj historiji ideologije i pojma o njoj Adorno i
jeljuje da pokaze kako je pala odluka da se bu- Horkheimer doticu imena
stvara predstavlja najdublju, najsiru neisto-
de ne za individuum cist od »neposrednog os- kazu dvije stari. Ovo: »No on u p é e nije znao
dobnost. Um krizitira r a z u m i pri tom se vraca
jetilnog nacina« nego za duhovijenjeopéeg da analiza svijest koju su vrsili ideolozi nije
na ono sto se u odredenoj kulturi razuma cini
»ukidanjem evrstih, odredenih misli«.) U sva- uopée bila tako nepomirijiva s vladajuéim inte-
iracionalno...* (str. 27.)
kom slucaju ovaj je moment bitan za Schmidta resima.. I ovo: »Vec prevladava misjenje d a se
Borba se vodi za razliku izmedu UTEME-
koji »u praksi POKUSAJA oblikovanja« postize uz t a n o poznavanje kemizma ideja moze vla-
postmoderne i lavine ODUSEVLJE-
sebi primjerenu sirinu stava i dolazi do jezgra dati ljudima. Ono sto dalje narocito skrece
NJA onim sto je ona na kulturnom planu po-
svoje pozicije. Prije nego bacimo kratak pogled paznju, to je jedna zagonetna recenica: ideolo-
krenula. Pitanje glasi: zasto uspostavljati jed-
na to jezgro, otklonicemo moguce zabune u gija •pretpostavija problematizirano iskustvo,
nom vec porusene mostove ili, moze li repro-
pogledu te »sirine*.
koje uspijeva braniti?*.
duciranje predmetne razlike uroditi dovoljno
jakom potrebom da se njeno ukidanje ponovi?
Dva oslonca plus teziste na podlogu - Bilo kako bilo, otkako je ideologija dobila
stav. Otud izraz: stav koji se klati. To i ne bi bio gradanskom drustvu, poci-
neki stav. U odnosu na razliku izmedu daleko- nje njeno r e l o doba u modernoj drzavi. Posto
istocnog »plesa« i zapadnjackog baleta, nadre- se otpocetka pojavljuje na dva mjesta istovre-
Gradanski optimizam kao produkt racio-
alizam je okrenuo teziste prema gore. Bila je to meno, njena je egzistencija egzistencija dvos-
iracionalnost od
kretnja auka, pitnja. Jedna na koju zelimo zna- mistice. Njena dvosmislica je dvosmislica nje-
Schellinga do Kierkeggarda. Tu je i Nietzsche,
ti odgovor: kako misjenje moze biti pitajuce ne egzistencije. Otud sva »sizotopija« (G. An-
kao protivnik racionalnosti socialistickog op-
kada pitanje nije moguée konstruirati? Vec se ders) u emancipaciji ideologijama zajednickog
timizma. Lukacs je naceo razliku, ali ne ostaje
u tome nazire utopija, da ne kazemo, paradoks misjenjem opéeg, pojmom. Stav zauzet slikom
dugo kod u v i d a u prirodu tu razlikovanog
koji se slijeva. Stvarno, jedno verzirano pitaju- RAZARANJE UMA: n a razvojnoj liniji iracio-
ée misljenje ne bi smjelo biti operisano od ne-
- polja 1