ISBN: Ostalo
Godina izdanja: .
Jezik: Srpski
Autor: Strani

odlično



1987


Princ Matila Costiescu Ghyka (rumunjski izgovor: [maˈtila ˈɟika]; rođen kao Matila Costiescu; 13. rujna 1881. - 14. srpnja 1965.), bio je rumunjski mornarički časnik, romanopisac, matematičar, povjesničar, filozof, akademik i diplomat. Nije se vratio u Rumunjsku nakon Drugog svjetskog rata, a bio je jedan od najznačajnijih članova rumunjske dijaspore.[1] Njegovo ime ponekad se piše kao Matyla.

Život
Ghyka je rođen u Iașiju, bivšoj prijestolnici Moldavije, u bojarskoj obitelji Ghica. Majka mu je bila Maria Ghyljia, a otac Matila Costiecu, vlaški časnik.[1] Marijin polubrat bio je Grigoire Ghyka, koji je usvojio Matilu kad je bio tinejdžer kako bi stekao titulu princa jer je Matila bio praunuk Grigorea Alexandrua Ghice, posljednjeg vladajućeg princa Moldavije prije ujedinjenja Dunavskih kneževina. [2][3][1] Međutim, veliki dio Ghykinog naslijeđenog kapitala bio je preko obitelji Balş njegove bake.[1]

Kao dječak živio je u Francuskoj studirajući najprije u školi Salezijanskog reda u Parizu, zatim na isusovačkom koledžu u Jerseyju gdje se zainteresirao za matematiku. U ranoj mladosti bio je pitomac francuske mornaričke akademije u Brestu, te posljednje generacije na starom jedrenjaku Borda. Postao je veznjak Francuske mornarice i napravio je krstarenje fregatom do Kariba.[4] U kasnijim godinama pohađao je École supérieure d`électricité de Paris i konačno doktorirao pravo na Université libre de Bruxelles.

Ghyka je ušao u rumunjsku mornaricu kao niži časnik, služeći uglavnom na Dunavu. Također je sudjelovao u odvozu novokonstruiranih riječnih topovnjača iz Željezare u Temzi u Rumunjsku preko europskih vodenih putova. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je časnik za vezu rumunjske mornarice na ruskoj krstarici Rostislav, djelujući kao direktor obalnog bombardiranja duž obale Crnog mora.[5] Diplomatskoj službi pridružio se 1909., a bio je stacioniran u rumunjskim poslanstvima u Rimu, Berlinu, Londonu, Madridu, Parizu, Beču, Stockholmu (kao opunomoćeni ministar) i dva puta u Londonu između 1936.-1938. i između 1939. i 1940..[ 6]

Godine 1918., u oratoriju Brompton, vjenčao se s Eileen O`Conor (1897.-1963.), kćeri pokojnog Sir Nicholasa Rodericka O`Conora (um. 1908.), bivšeg britanskog veleposlanika u Istanbulu i Saint Petersburgu, i Minne Margaret Hope -Scott. Eileen je pripadala nižem ogranku Ó Conchobhair Donna, koji su u davna vremena bili kraljevi Connachta. Tijekom njegovih prvih diplomatskih zadataka u Londonu i Parizu, princa Ghyku su engleskim i francuskim književnim krugovima predstavili Paul Morand i princ Antoine Bibesco. Postao je prijatelj Marcela Prousta i `piéton de Paris` s pjesnikom Léonom-Paulom Fargueom. Čest posjetitelj književnog salona Natalie Clifford Barney, upoznao je i većinu američkih `prognanih` pisaca 1920-ih, ali njegov glavni interes uvijek je bila sinteza visoke matematike i poezije.[6]


Matila Ghyka s obitelji 1935. godine
Nakon Drugog svjetskog rata Ghyka je pobjegao iz komunističke Rumunjske i bio gostujući profesor estetike u Sjedinjenim Državama, na Sveučilištu Južne Kalifornije i na Mary Washington Collegeu u Virginiji.

Ghyka je objavio svoje memoare u dva toma na francuskom, Escales de ma jeunesse (1955.) i Heureux qui, comme Ulysse… (1956.) pod zajedničkim naslovom Couleur du monde; skraćena i revidirana verzija pojavila se na engleskom jeziku 1961. kao The World Mine Oyster.

Ghyka je umro u Londonu, a nadživjeli su ga sin, princ Roderick Ghyka, i kći, princeza Maureen Ghyka. Pre njega je umrla njegova supruga Eileen, koja je umrla 10. veljače 1963. I princ Matila i princeza Eileen pokopani su na groblju Gunnersbury u Londonu. Njihov pogrebni spomenik obnovio je 2010. povjesničar umjetnosti dr. Radu Varia.[8]

Matematička estetika
Oko 1900. Ghyka je proveo godinu dana studirajući inženjerstvo na École supérieure d`électricité de Paris, dok je ondje razvio vlastite matematičke ideje o odnosu između termodinamike i žive materije, djelomično pod utjecajem Gustavea Le Bona. [6] Vratio se matematici oko 1920. kada su objavljene teorije Alberta Einsteina, a tijekom sljedećih nekoliko godina razvio je ideje o matematici oblika koje je objavio 1927. kao Esthétique des proportions dans la nature et dans les arts, te revidirao i proširio u svoja dva svezak Le nombre d`or. Rites et rythmes pythagoriciens dans le development de la civilization occidentale 1931. Ghyka je razvio osobnu filozofiju prema kojoj su sva živa bića bila obdarena energijom i funkcionirala u ritmu koji je povezan s ritmom zlatnog reza.[9] Daljnji rad objavljen je na francuskom kao Essai sur le rythme (1938), Tour d`horizon philosophique (1946) i Philosophie et Mystique du nombre (1952), te na engleskom kao The Geometry of Art and Life (1946). Oko 1945. Ghyki je ponuđeno mjesto gostujućeg profesora na Sveučilištu Južne Kalifornije u Los Angelesu jer je predsjednik Sveučilišta pročitao Esthétique des proportions, a ovaj 1947. godine uslijedio je posao na Odsjeku za umjetnost koledža Mary Washington, gdje je tri godine predavao svoje osobne estetske teorije. Godine 1950. vratio se svojoj ženi u njihovu obiteljsku kuću u Dublinu, a njegov Praktični priručnik za geometriju i dizajn objavljen je 1952. godine.

Salvador Dalí posjedovao je dva primjerka Ghykinih knjiga koje je čitao kazališni redatelj Peter Brook, koji je bio pod dubokim utjecajem Ghykinih ideja o matematičkim odnosima između klasične umjetnosti i ljudskog tijela.[10] Jedina monografija o njegovu životu i djelu pojavila se na rumunjskom jeziku.

magija simbolika recnik simbola ezoterija