Jezik: Srpski
Autor: Strani
ISBN: Tv
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Idries Shah (/ˈɪdrɪs ˈʃɑː/; hindski: इदरीस शाह, urdu: ادریس شاه; 16. lipnja 1924. – 23. studenog 1996.), također poznat kao Idris Shah, Indries Shah, rođen Sayed Idries el-Hashimi (arapski: سيد إدريس هاشمي) i pod pseudonimom Arkon Daraul, bio je afganistanski autor, mislilac i učitelj u sufijskoj tradiciji. Shah je napisao više od tri tuceta knjiga o temama od psihologije i duhovnosti do putopisa i kulturnih studija.

Rođen u Britanskoj Indiji, potomak obitelji afganistanskih plemića s očeve strane i škotske majke, Shah je odrastao uglavnom u Engleskoj. Njegovi rani spisi usredotočeni su na magiju i vještičarenje. Godine 1960. osnovao je izdavačku kuću Octagon Press, objavljujući prijevode sufističkih klasika, kao i vlastite naslove. Njegovo ključno djelo bili su Sufiji, koji su se pojavili 1964. i bili su dobro prihvaćeni u inozemstvu. Godine 1965. Shah je osnovao Institut za kulturna istraživanja, londonsku obrazovnu dobrotvornu organizaciju posvećenu proučavanju ljudskog ponašanja i kulture. Slična organizacija, Institut za proučavanje ljudskog znanja (ISHK), osnovana je u Sjedinjenim Državama pod vodstvom profesora psihologije na Sveučilištu Stanford, Roberta Ornsteina, kojeg je Shah imenovao svojim zamjenikom u SAD-u.

U svojim spisima, Shah je predstavio sufizam kao univerzalni oblik mudrosti koji je prethodio islamu. Naglašavajući da sufizam nije statičan, već se uvijek prilagođavao trenutnom vremenu, mjestu i ljudima, svoje je učenje uokvirio zapadnjačkim psihološkim terminima. Shah je opsežno koristio tradicionalne poučne priče i parabole, tekstove koji su sadržavali više slojeva značenja osmišljenih da potaknu uvid i samorefleksiju kod čitatelja. Možda je najpoznatiji po svojim zbirkama humorističnih priča o Mulli Nasrudinu.

Shaha su ponekad kritizirali orijentalisti koji su dovodili u pitanje njegove kvalifikacije i porijeklo. Njegova uloga u kontroverzi oko novog prijevoda Rubaiyata Omara Khayyama, koji su objavili njegov prijatelj Robert Graves i njegov stariji brat Omar Ali-Shah, bila je posebno kritizirana. Međutim, imao je i mnogo značajnih branitelja, među kojima je bila i romanopisac Doris Lessing. Shah je postao prepoznat kao glasnogovornik sufizma na Zapadu i predavao je kao gostujući profesor na brojnim zapadnim sveučilištima. Njegova djela odigrala su značajnu ulogu u predstavljanju sufizma kao oblika duhovne mudrosti dostupnog pojedincima, a ne nužno vezanog za neku određenu religiju.[2]

Život
Obitelj i rani život

Idries Shah priča priču svojoj djeci
Idries Shah rođen je u Simli, pokrajina Punjab, Britanska Indija, od afganistansko-indijskog oca; Sirdar Ikbal Ali Shah, pisac i diplomat, i škotske majke; Saira Elizabeth Luiza Shah. Njegova obitelj s očeve strane bili su Musavi Sayyidi. Njihov dom predaka bio je u blizini vrtova Paghman u Kabulu, Afganistan.[3] Njegov djed po ocu, Sayed Amjad Ali Shah, bio je nawab Sardhane u sjevernoindijskoj državi Uttar Pradesh,[4] nasljedne titule koju je obitelj stekla zahvaljujući uslugama koje je Britancima pružio raniji predak, Jan-Fishan Khan.[5][6]

Shah je uglavnom odrastao u blizini Londona.[7] Prema L. F. Rushbrooku Williamsu, Shah je počeo pratiti oca na njegovim putovanjima od vrlo rane dobi i premda su obojica često i mnogo putovali, uvijek su se vraćali u Englesku, gdje je obitelj živjela dugi niz godina. Kroz ta putovanja, koja su često bila dio sufijskog rada Ikbala Alija Shaha, Shah se mogao susresti i provoditi vrijeme s istaknutim državnicima i uglednim osobama i na Istoku i na Zapadu. Williams piše:

Takav odgoj pružio je mladom čovjeku izražene inteligencije, kakav je Idries Shah ubrzo pokazao da posjeduje, mnoge prilike za stjecanje istinski međunarodnog pogleda, široke vizije i poznanstva s ljudima i mjestima na kojima bi mu svaki profesionalni diplomat starije dobi i duljeg iskustva mogao zavidjeti. Ali karijera u diplomaciji nije privukla Idriesa Shaha...[8]

Shah je opisao svoj vlastiti nekonvencionalni odgoj u intervjuu za BBC s Patom Williamsom iz 1971. Opisao je kako su njegov otac, njegova šira obitelj i prijatelji uvijek pokušavali izložiti djecu `mnoštvom utjecaja` i širokom rasponu kontakata i iskustava s namjerom da iz njih izraste svestrana osoba. Shah je to opisao kao `sufijski pristup` obrazovanju.[9]

Nakon što se njegova obitelj preselila iz Londona u Oxford 1940. kako bi izbjegla Blitz (njemačko bombardiranje), proveo je dvije ili tri godine u srednjoj školi za dječake grada Oxforda.[6] Godine 1945. pratio je oca u Urugvaj kao tajnik očeve misije halal mesa. Vratio se u Englesku u listopadu 1946. nakon optužbi za nepravilno poslovanje.[6][7]

Osobni život
Shah se 1958. oženio parsijsko-zoroastrijankom Cynthiom (Kashfi) Kabraji, kćeri indijskog pjesnika Fredoona Kabrajija; 1964. godine dobili su kćer Sairu Shah, a 1966. blizance - sina Tahira Shaha i kćer Safiju Shah.[10]

Prijateljstvo s Geralom d Gardner i Robert Graves, te objavljivanje Sufija
Pred kraj 1950-ih, Shah je uspostavio kontakt s wiccanskim krugovima u Londonu, a zatim je neko vrijeme djelovao kao tajnik i pratitelj Geralda Gardnera, osnivača moderne Wicce.[6][11] U to vrijeme, Shah je svakog utorka navečer za stolom u restoranu Cosmo u Swiss Cottageu (sjeverni London) održavao dvorske sastanke za sve zainteresirane za sufizam.[12]

Godine 1960. Shah je osnovao svoju izdavačku kuću Octagon Press; jedan od prvih naslova bila je Gardnerova biografija – Gerald Gardner, Vještica. Knjiga se pripisuje jednom od Gardnerovih sljedbenika, Jacku L. Bracelinu, ali ju je zapravo napisao Shah.[11][13]

Prema Wiccanu Fredericu Lamondu, Bracelinovo ime je korišteno jer Shah `nije htio zbuniti svoje sufijske učenike time što bi se vidjelo da se zanima za drugu ezoteričnu tradiciju`.[12] Lamond je rekao da se činilo da je Shah postao pomalo razočaran Gardnerom te mu je jednog dana, kada je bio u posjeti na čaju, rekao:

Dok sam intervjuirao Geralda, ponekad sam poželio da sam novinar News of the World. Kakav divan materijal za razotkrivanje! Ipak, iz pouzdanih izvora znam da će ova skupina biti temelj religije nadolazećeg doba. Ali racionalno, racionalno to ne mogu vidjeti![12]

U siječnju 1961., dok je bio na putovanju na Mallorcu s Gardnerom, Shah je upoznao engleskog pjesnika Roberta Gravesa.[14] Shah je pisao Gravesu iz svog pansiona u Palmi, tražeći priliku da ga `pozdravi uskoro`.[14] Dodao je da trenutno istražuje ekstatične religije i da je `prisustvovao... eksperimentima koje su provodile vještice u Britaniji, o jedenju gljiva i tako dalje` - tema koja je Gravesa zanimala već neko vrijeme.[14][15]

Shah je također rekao Gravesu da je `trenutno intenzivno zaokupljen prenošenjem ekstatičnog i intuitivnog znanja`.[15] Graves i Shah ubrzo su postali bliski prijatelji i povjerenici.[14] Graves je pokazao podršku u Shahovoj spisateljskoj karijeri i potaknuo ga da objavi autoritativnu obradu sufizma za zapadno čitateljstvo, zajedno s praktičnim sredstvima za njegovo proučavanje; to će postati Sufiji. Shah je uspio dobiti značajan predujam za knjigu, rješavajući privremene financijske poteškoće.[14]

Godine 1964. pojavili su se Sufiji,[7] koje je objavio Doubleday, američki izdavač Roberta Gravesa, s dugim Gravesovim uvodom.[16] Knjiga kronološki prati utjecaj sufizma na razvoj zapadne civilizacije i tradicija od sedmog stoljeća nadalje kroz djela osoba poput Rogera Bacona, Ivana od Križa, Raymonda Lullyja, Chaucera i drugih.[17] Poput drugih Shahovih knjiga na tu temu, Sufiji su bili istaknuti po izbjegavanju terminologije koja bi mogla identificirati njegovo tumačenje sufizma s tradicionalnim islamom.[18]

Knjiga je također koristila namjerno `raspršen` stil; Shah je napisao Gravesu da je njezin cilj `osloboditi ljude uvjeta i spriječiti njihovo ponovno uvjetovanje`; da je bilo drugačije, možda bi upotrijebio konvencionalniji oblik izlaganja. Knjiga se u početku slabo prodavala, a Shah je uložio znatnu količinu vlastitog novca u njezino oglašavanje.[19] Graves mu je rekao da se ne brine; Iako je imao određene sumnje u vezi s pisanjem i bio je povrijeđen što mu Shah nije dopustio da ga lektorira prije objavljivanja, rekao je da je `tako ponosan što je pomogao u njegovom objavljivanju` i uvjeravao je Shaha da je to `divna knjiga i da će uskoro biti prepoznata kao takva. Pustite je da pronađe svoje čitatelje koji će čuti vaš glas kako se širi, a ne one koje je zamislio Doubleday.`[20]

John G. Bennett i veza s Gurdjieffom
U lipnju 1962., nekoliko godina prije objavljivanja Sufija, Shah je također uspostavio kontakt s članovima pokreta koji se formirao oko mističnih učenja Gurdjieffa i Uspenskog.[21][22] Pojavio se članak u tisku,[nb 1] koji opisuje autorov posjet tajnom samostanu u Srednjoj Aziji, gdje su se očito podučavale metode zapanjujuće slične Gurdjieffovim metodama.[22] Inače neovjereni samostan, podrazumijevalo se, imao je predstavnika u Engleskoj.[6]

Jedan od Ouspenskyjevih najranijih učenika, Reggie Hoare, koji je bio dio Gurdjieffovog rada od 1924., stupio je u kontakt sa Shahom putem tog članka. Hoare je `pridavao poseban značaj onome što mu je Shah rekao o simbolu enneagrama i rekao da je Shah otkrio tajne o njemu koje su išle daleko dalje od onoga što smo čuli od Ouspenskyja.`[23] Preko Hoarea, Shah je upoznao druge Gurdjieffovce, uključujući Johna G. Bennetta, poznatog Gurdjieffovog učenika i osnivača `Instituta za komparativno proučavanje povijesti, filozofije i znanosti` smještenog u Coombe Springsu, imanju od 2,8 hektara u Kingstonu na Thamesu, Surrey.[23]

U to vrijeme, Bennett je već istraživao sufijsko podrijetlo mnogih Gurdjieffovih učenja, na temelju Gurdjieffovih brojnih izjava i putovanja koja je sam Bennett poduzeo. na Istoku gdje je upoznao razne sufijske šeike.[24] Bio je uvjeren da je Gurdjieff usvojio mnoge ideje i tehnike sufija te da je, za one koji su slušali Gurdjieffova predavanja početkom 1920-ih, `sufijsko podrijetlo njegova učenja bilo nepogrešivo svakome tko je proučavao oboje.`[25]

Bennett je o svom prvom susretu sa Shahom napisao u svojoj autobiografiji Svjedok (1974.):

U početku sam bio oprezan. Upravo sam odlučio krenuti dalje sam, a sada se pojavio još jedan `učitelj`. Jedan ili dva razgovora s Reggiejem uvjerili su me da bih barem trebao sam vidjeti. Elizabeth i ja otišli smo na večeru s Hoareovima kako bismo upoznali Shaha, koji se pokazao kao mladić u ranim 40-ima. Govorio je besprijekorno engleski i da nije bilo njegove brade i nekih njegovih gesti, mogao bi se smatrati nekim engleskim javnim školom. Naši prvi dojmovi bili su nepovoljni. Bio je nemiran, neprestano je pušio i činio se previše usredotočen na to da ostavi dobar dojam. Na pola večeri, naš stav se potpuno promijenio. Shvatili smo da nije samo neobično nadaren čovjek, već da posjeduje ono nedefinirano nešto što obilježava čovjeka koji je ozbiljno radio na sebi... Znajući da je Reggie vrlo oprezan čovjek, štoviše obučen u procjeni informacija dugi niz godina u Obavještajnoj službi, prihvatio sam njegova uvjeravanja, a također i njegovo uvjerenje da Shah ima vrlo važnu misiju na Zapadu koju bismo mu trebali pomoći ostvariti.[23]

Shah je Bennettu dao `Deklaraciju ljudi tradicije`[26] i ovlastio ga da je podijeli s drugim Gurdžijevljevcima.[22] Dokument je objavio da sada postoji prilika za prijenos `tajnog, skrivenog, posebnog, superiornog oblika znanja`; u kombinaciji s osobnim dojmom koji je Bennett stekao o Shahu, uvjerio je Bennetta da je Shah pravi izaslanik `Samostana Sarmoung` u Afganistanu, unutarnjeg kruga sufija čija su učenja inspirirala Gurdžijeva.[22][27]

Čija brada?
Nasruddin je sanjao da u ruci ima Sotoninu bradu. Povlačeći kosu, uzviknuo je: `Bol koju osjećaš nije ništa u usporedbi s onom koju nanosiš smrtnicima koje zavodiš na krivi put.` I tako je povukao bradu da se probudio vrišteći od muke. Tek je tada shvatio da je brada koju drži u ruci njegova.

− Idries Shah[28]
Sljedećih nekoliko godina Bennett i Shah imali su tjedne privatne razgovore koji su trajali satima. Kasnije je Shah također držao govore studentima u Coombe Springsu. Bennett kaže da su Šahovi planovi uključivali `dosezanje ljudi koji su zauzimali položaje vlasti i moći, a koji su već bili polusvjesno svjesni da se problemi čovječanstva više ne mogu riješiti ekonomskim, političkim ili društvenim djelovanjem. Takve ljude dirnule su, rekao je, nove sile koje se kreću svijetom kako bi pomogle čovječanstvu da preživi nadolazeću krizu.`[23]

Bennett se složio s tim idejama i također se složio da `ljudi koje privlače otvoreno duhovni ili ezoterični pokreti rijetko posjeduju kvalitete potrebne za dosezanje i zauzimanje položaja vlasti` te da `postoje dovoljni razlozi za vjerovanje da diljem svijeta već postoje ljudi koji zauzimaju važne položaje, koji su sposobni gledati dalje od ograničenja nacionalnosti i kultura i koji mogu sami vidjeti da je jedina nada za čovječanstvo u intervenciji Višeg Izvora.`[23]

Bennett je napisao: `Dovoljno sam vidio Šaha da znam da nije šarlatan ili besposleni hvalisavac i da je bio izuzetno ozbiljan u vezi sa zadatkom koji mu je dodijeljen.`[23] Zbog ekstremnog pritiska Šaha,[29] Bennett je 1965. godine, nakon dugotrajne agonije i raspravljajući o tome s vijećem i članovima svog Instituta, da se imanje u Coombe Springsu da Shahu, koji je inzistirao da se takav dar mora dati bez ikakvih uvjeta.[6][22] Nakon što je imanje preneseno na Shaha, zabranio je Bennettovim suradnicima posjete i učinio da se sam Bennett osjeća nepoželjno.[22]

Bennett kaže da je primio poziv na `Midsummer Revels`, zabavu koju je Shah održao u Coombe Springsu koja je trajala dva dana i dvije noći, prvenstveno za mlade ljude koje je Shah tada privlačio.[23] Anthony Blake, koji je radio s Bennettom 15 godina, kaže: „Kada je Idries Shah preuzeo Coombe Springs, njegova glavna aktivnost bila je organiziranje zabava. Imao sam samo nekoliko susreta s njim, ali sam jako uživao u njegovom nepoštovanju. Bennett mi je jednom rekao: `Postoje različiti stilovi u radu. Moj je poput Gurdjieffovog, oko borbe s vlastitim poricanjem. Ali Shahov način je tretirati rad kao šalu.`“[30]

Nakon nekoliko mjeseci, Shah je prodao zemljište – vrijedno više od 100.000 funti – investitoru i iskoristio prihod za osnivanje i svoje radne aktivnosti u Langton Houseu u Langton Greenu, blizu Tunbridge Wellsa, imanju od 20 hektara koje je nekoć pripadalo obitelji Lorda Baden-Powella, osnivača izviđača.[6][31]

Uz imanje u Coombe Springsu, Bennett je Shahu predao i brigu o svom tijelu učenika, koje se sastojalo od oko 300 učenika.