ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2012
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Format 15 × 21 cm
Autor
Rameš Menon
prevod sa Engleskog Aleksandar Đusić
Izdavač
Mala knjiga ,Novi Sad

Godina
2012

Broj stranica
793
Teme Ramajane su bezvremene i univerzalne. Dobrota i ljubav se pokazuju kao ljubav oca prema sinu, ljubav sina prema ocu, uzajamna ljubav četiri brata, ljubav muža prema ženi i žene prema mužu i uzajamna ljubav prijatelja. Ali, opisani su i pohlepa, pakost, prevara i izdajstvo, takođe i plemenitost karaktera, nesebičnost, požrtvovanost i pobožnost. Ukratko, sva iskustva i vrednosti ljudskog duha utkani su u ovu legendu, mada su predstavljeni u divovskim razmerama.

Rama je sam po sebi Marjada Purušotaman: čovek besprekorne plemenitosti, savršeni čovek. On je savršen zato što je otelovljeni Bog. Ipak, zbog toga što on jeste i zbog toga što je njegov suštinski zadatak da spasi čovečanstvo, on mora da postrada više od ijednog drugog čoveka. U tom smislu, ovaj ep neminovno poziva na poređenje sa jednim drugim velikim književnim delom iz davnina – Biblijom. Duh izvanrednog princa Rame prožima ovaj ep, isto kao što duh Isusa iz Nazareta prožima Novi Zavet. Obojica pate i obojica su na svoj način raspeti da bi spasili ljudski rod. I obojica na kraju pobeđuju.

Više od ičega drugog, čitanje Ramajane približava čitaoca plemenitom, svetom i živućem duhu Rame. Bez obzira kojoj religiji čovek pripada, ili je pak bezbožnik ili nevernik, dodir Raminog duha je vrlo dubok i lekovit. To je osnovni cilj ovog epa, jer je princ Ajodje, isto kao i Hrist, oličenje dobrote i krotkosti, žrtvovanja i, iznad svega, ljubavi.

Osim toga, Ramajana je natopljena duhom Ramine supruge Site. Hindusi veruju da je ona bila inkarnacija Boginje Lakšmi, saputnice Boga Višnua. Do današnjeg dana Sita predstavlja prauzor neporočne indijske ženstvenosti. Čitajući Ramajanu, vidimo da je Ravana iz Lanke bio toliko moćan da su Sitina čednost i smelost, čak i više od Raminog junaštva, bile neophodne da Demon bude nadjačan. Ravana – kojem nije mogla da odoli nijedna žena, ni kraljica ni princeza bilo koje rase iz nebeskog, zemaljskog ili nižeg sveta – uverava se da je Sita u stanju da se odupre svim njegovim laskanjima i pretnjama i da odoli svim iskušenjima. To na kraju podriva i slama njegov duh pre nego što ga Rama doista i ubije.

Ako je Rama savršeni muškarac, Sita ništa manje nije savršena žena. Ona pati barem koliko i on, ako ne i više. Na kraju se pokazuje da je ona čak i veličanstvenija od Rame. Lik odane Site i njena neporočna ljubav i privrženost mužu utisnuli su se u narodno sećanje i postali besmrtni simboli idealne žene i supruge.

Klasična indijska umetnička tradicija je posvećenička, bilo da se radi o muzici, literaturi, plesu, slikarstvu, vajarstvu ili arhitekturi. Jedina svrha umetnosti je bogoštovanje, veličanje i prizivanje bakti, verskog obožavanja i ushićenja, kako u umetniku tako i u onima koji doživljavaju njegovo delo. Imajući rečeno na umu, Ramajana je u najmanju ruku trebalo da probudi duhovnost u čitaocu i povede ga na veliko putovanje koje na kraju, makar i posle brojnih života, dovodi do istinskog cilja celokupnog postojanja – do mokše, nirvane, istine koja oslobađa, do Boga. Učitelji iz davnina su bez izuzetka govorili da slušanje Ramajane ili njeno čitanje služi isterivanju čovekovih greha iz ovog i prethodnih života, kao i pročišćavanju njegove duše.
Drevno predanje o borbi između dobra i zla

Teme Ramajane su bezvremenske i univerzalne. Dobrota i ljubav se pokazuju kao ljubav oca prema sinu, ljubav sina prema ocu, uzajamna ljubav četiri brata, ljubav muža prema ženi i žene prema mužu i uzajamna ljubav prijatelja. Ali, opisani su i pohlepa, pakost, prevara i izdajstvo, takođe i plemenitost karaktera, nesebičnost, požrtvovanost i pobožnost. Ukratko, sva iskustva i vrijednosti ljudskog duha utkani su u ovu legendu, mada su predstavljeni u divovskim razmerama.

Rama je sam po sebi Marjada Purušotaman: čovjek besprijekorne plemenitosti, savršeni čovjek. On je savršen zato što je utjelovljeni Bog. Ipak, zbog toga što on je i zbog toga što je njegov suštinski zadatak da spasi čovječanstvo, on mora da postrada više od ijednog drugog čovjeka. U tom smislu, ovaj ep neminovno poziva na usporedbu sa jednim drugim velikim književnim djelom iz davnina – Biblijom. Duh izvanrednog princa Rame prožima ovaj ep, isto kao što duh Isusa iz Nazareta prožima Novi Zavjet. Obojica pate i obojica su na svoj način raspeti da bi spasili ljudski rod. I obojica na kraju pobjeđuju.

Više od ičega drugog, čitanje Ramajane približava čitaoca plemenitom, svijetu i živućem duhu Rame. Bez obzira kojoj religiji čovjek pripada, ili je pak bezbožnik ili nevjernik, dodir Raminog duha je vrlo dubok i ljekovit. To je osnovni cilj ovog epa, jer je princ Ajodje, isto kao i Krist, oličenje dobrote i krotkosti, žrtvovanja i, iznad svega, ljubavi.

Osim toga, Ramajana je natopljena duhom Ramine supruge Site. Hindusi vJeruju da je ona bila inkarnacija Boginje Lakšmi, sUputnice Boga Višnua. Do današnjeg dana Sita predstavlja prauzor neporočne indijske ženstvenosti. Čitajući Ramajanu, vidimo da je Ravana iz Lanke bio toliko moćan da su Sitina čednost i smJelost, čak i više od Raminog junaštva, bile neophodne da Demon bude nadjačan. Ravana – kojem nije mogla da odoli nijedna žena, ni kraljica ni princeza bilo koje rase iz nebeskog, zemaljskog ili nižeg svIJeta – uvJerava se da je Sita u stanju da se odupre svim njegovim laskanjima i prijetnjama i da odoli svim iskušenjima. To na kraju podriva i slama njegov duh prije nego što ga Rama doista i ubije.

Ako je Rama savršeni muškarac, Sita ništa manje nije savršena žena. Ona pati barem koliko i on, ako ne i više. Na kraju se pokazuje da je ona čak i veličanstvenija od Rame. Lik odane Site i njena neporočna ljubav i privrženost mužu utisnuli su se u narodno sjećanje i postali besmrtni simboli idealne žene i supruge.

Klasična indijska umjetnička tradicija je posvećenička, bilo da se radi o glazbi, literaturi, plesu, slikarstvu, kiparstvu ili arhitekturi. Jedina svrha umjetnosti je bogoštovanje, veličanje i prizivanje bakti, vjerskog obožavanja i ushićenja, kako u umjetniku tako i u onima koji doživljavaju njegovo djelo. Imajući rečeno na umu, Ramajana je u najmanju ruku trebalo da probudi duhovnost u čitaocu i povede ga na veliko putovanje koje na kraju, makar i posle brojnih života, dovodi do istinskog cilja cjelokupnog postojanja – do mokše, nirvane, istine koja oslobađa, do Boga. Učitelji iz davnina su bez izuzetka govorili da slušanje Ramajane ili njeno čitanje služi istjerivanju čovjekovih grijeha iz ovog i prethodnih života, kao i pročišćavanju njegove duše.