Jezik: Srpski
Autor: Strani
ISBN: Tv
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Philippe Vandenberg (1952. – 2009.) bio je belgijski slikar.

Biografija
1952. – 1981.: Mladost i obrazovanje
Philippe Vandenberg rođen je 1952. godine, prezime mu je Vandenberghe.[1][2] Odrastao je u Sint-Denijs-Westremu, selu u blizini Genta kojim je upravljao njegov otac, liberalni gradonačelnik općine između 1970. i 1976. godine.[3][4] Odrastajući u građanskoj obitelji, umjetnik je kod kuće govorio francuski i nizozemski.[1] Buneći se protiv svoje obiteljske pozadine, 1982. promijenio je ime u Vandenberg.[5] U mladosti je počeo svakodnevno crtati. Kada je kao tinejdžer posjetio Muzej likovnih umjetnosti u Gentu, slike majstora od 16. do 20. stoljeća ostavile su trajan dojam.[6]

Između 1970. i 1972. Vandenberg je studirao književnost i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Gentu, prije nego što se 1972. upisao na redovni studij Kraljevske akademije umjetnosti u Gentu.[1][7][2] Godinu dana prije diplomiranja 1976., Vandenberg se oženio Véronique D’Heygere, koja mu je postala omiljeni model za slikarske prikaze ženskog akta. Njihova kći Hélène rođena je 1977., a sin Guillaume godinu dana kasnije.[2] Nekoliko mjeseci nakon toga, Vandenberg se uselio kod Mieje D’Hondt.[2] Tijekom putovanja u New York 1978. otkrio je slike Jacksona Pollocka, Willema de Kooninga i Marca Rothka. Sljedećih godina posjetio je Rembrandtovu Noćnu stražu u Rijksmuseumu i djela Francisca Goye i El Greca u Pradu.[2]

1981.–1990.: Neoekspresionizam i zaokret prema političkom
Obnova interesa za slikarstvo početkom 1980-ih, koja se poklopila s pojavom Neue Wilde u Njemačkoj i Transavanguardije u Italiji, dovela je Vandenbergov rad u središte pozornosti. U Pictureaal I u Međunarodnom kulturnom centru (ICC) u Antwerpenu (1981.), skupnoj izložbi radova mladih belgijskih slikara, izložio je seriju figurativnih Kruisigingen (Raspeća).[8] Za ta djela nagrađen je nagradom Prix Emile Langui za slikarstvo na Prix Jeune Peinture Belge iste godine, što je dovelo do jednogodišnjeg boravka u Cité Internationale des Arts u Parizu.[1][2]

Godine 1982. Vandenberg je radikalno preispitao svoj rad. Inspiriran dramatičnom strašću starih majstora i osjećajem prostora u djelima apstraktnih ekspresionista, stvorio je svoje takozvane Splinter Paintings. Za ta platna dekonstruirao je ljudsku figuru u svojim raspećima u crno-bijele oblike koje je rasporedio u ritmičke mreže.[9] Njegova djela iz sljedećih godina aktiviraju se žestokim potezom kista i prelaskom između ekspresionističke figuracije i apstrakcije.[10] Ciklus De Geboorte (Rođenje), naslikan nakon rođenja Moa, njegovog sina s Miejom, izložen je u Galeriji Richard Foncke u Gentu 1983. godine.[11] Označio je početak suradnje koja će trajati dva desetljeća. Samostalna izložba 1986. u New Yorku u Galeriji Denise Cadé dovela je do akvizicije slike od strane Muzeja Solomon R. Guggenheim.[12][13]

Godine 1988. Vandenberg je putovao u jugozapadnu Ameriku.[1][12] Imao je izložbe u Francuskoj, Sjedinjenim Državama i Nizozemskoj, a njegove su slike bile vrlo tražene među kolekcionarima.[14][13] Unatoč rastućem uspjehu, osjećao se potlačenim tržištem umjetnosti i oportunističkim stavom određenih kritičara.[15][16] Počeo je koristiti motive izvedene iz grafita, kao i slike preuzete iz stripova.[16][17] Godine 1989. u svoj je rad uveo reference na svjetsku politiku, poput svastika, portreta političkih ili vjerskih vođa i muškaraca koji nose novčanice od jednog dolara.[18][19][20][21][22][17] Kolekcionari nisu uspjeli shvatiti nagli zaokret u njegovom opusu, osjećaj koji je dijelilo nekoliko kritičara, koji su žestoko odbacili djela.[12][22]

1991.–2000.: Izgradnja individualne ikonografije
Početkom 1990-ih Vandenberg je putovao Europom. Posjetio je katedrale u Chartresu i Vézelayu te se 1994. vratio u Toledo kako bi vidio djela El Greca.[12] Utjecaj kršćanske ikonografije postajao je sve vidljiviji u njegovom radu od tog razdoblja, a Knjiga o Jobu i Knjiga Otkrivenja bile su važni izvori za seriju crteža na koje se usredotočio sredinom devedesetih.[12][23][24][22] Istodobno s njegovim eksperimentima u poeziji, pisanju je dodijeljena autonomna uloga unutar njegove kreativne prakse.[22][25]

Godine 1995., Het zevende zegel (Sedmi pečat), jedan od njegovih prvih velikih ansambala, prikazan je na izložbi JOB XIII, 12, koju je kurirao Jan Hoet za Muzej suvremene umjetnosti (S.M.A.K.) u Gentu.[26][27] To je označilo pomirenje između umjetnika i kustosa, nakon što se potonji javno odrekao njegovog rada 1989. godine. Također 1995. godine, dva radikalna gesta presijecaju njegov opus: Vandenberg je prebojao starija djela slojevima crne boje, poznatim kao njegovi Grandes noires (Velike crne), i koristio vlastitu krv za niz crteža.[28][20][22][29] Nadalje, njegova brojna predavanja iz tog razdoblja najavljuju početak serije eseja u kojima razmišlja o svojoj umjetnosti i umjetničkom radu.


Sredinom devedesetih, Vandenberg je često boravio u Marseilleu i putovao u Indoneziju, Laos, Tajland i Kubu.[32][28][22] Religijske i kulturne prakse tih zemalja obrađene su u brojnim skic-albumima, zauzimajući važno mjesto u njegovom opusu.[28][33] Inspiriran ključnim intervencijama iz 1995., počeo je raditi i na većim ansamblima. Le Cannibal en Larmes (Kanibal u suzama), serija crteža krvi, naslijedila je L`esprit est voyageur, l’âme est vagabonde (Duh je putnik, duša je skitnica). U potonjem ansamblu, koji je prvi put prikazan u galeriji Albert Baroniana 1997., kombinirao je slike riječi s panelima naseljenim likovima iz bajke i starozavjetnim likovima.[34][35][36] Godine 1999. Vandenberg je imao prvu retrospektivu u Muzeju suvremene umjetnosti u Antwerpenu (M HKA).[37]

2000.–2009.: Geometrija, riječi i figuracija
Nakon svoje izložbe M HKA, Vandenberg je često boravio u Parizu, gdje je crtao i pisao te uživao u filmovima u lokalnim kinima. Godine 2000. vratio se u Kraljevsku akademiju u Gentu kako bi preuzeo jednogodišnje mjesto nastavnika. Zbog depresije i zlouporabe droga, 2001. je hospitaliziran.[38] Iste godine završio je niz portreta koje je izvorno započeo 1999. To uključuje prikaze Ulrike Meinhof, vođe Frakcije Crvene armije, pisca i dramatičara Antonina Artauda, ​​te niz autoportreta. Istovremeno je naslikao cikluse L’Ennemi Intérieur (Neprijatelj iznutra), In Memoriam Ulrike Meinhof i Étude pour Artaud (Studija za Artauda), koji prikazuju nasilne napade na subjekte ovih slika.[39][40][22] Tijekom sljedećih godina, sve češće se ponavljajući simboli poput križa i svastike kombinirali su u geometrijskim kompozicijama. Primjer je serija bakropisa pod nazivom Exil De Peintre (Slikarovo progonstvo), koju je objavio kao knjigu i predstavio na istoimenoj izložbi u Caermerskloosteru u Gentu 2003. godine.[41]

Prilikom odlaska iz Genta u Bruxelles 2005. godine, Vandenberg je kupio atelje u Molenbeeku. Druga monokromatska faza započela je kada je počeo preslikavati djela u sivoj, narančastoj i žutoj boji. Slova i riječi ponovno su se pojavljivali na tim monokromatskim platnima, poput enigmatičnog K.A. ili rečenice L’important c’est le kamikaze (Važnost je kamikaza), što je ujedno bio i naslov njegove izložbe 2006. u Musée Arthur Rimbaud u Charleville-Mézièresu u Francuskoj.[42][43][25] Nastavljajući raditi na izmjeničnim geometrijskim, figurativnim i monokromatskim ciklusima, te su se sheme slika počele miješati: slova su se pretvarala u geometrijske mreže, apstraktne kompozicije su probijale figure, a monokromi su služili kao pozadina za riječi. Njegovi crteži Molenbeek iz 2007. ključni su primjeri ove tendencije. Na jednom od crteža, koji je Vandenberg podrugljivo nazvao Le Carousel (Vrtuljak), kuboidni oblici s nogama okružuju središnju figuru ispod natpisa Dieu me l`a dit (Bog mi je rekao). Ovaj motiv poslužio je kao polazište za ciklus slika velikih dimenzija, a pojavljuje se i u Sint-Jans Suite (Saint John Suite), seriji bakroreza koje je temeljio na svojim crtežima. Umjetnik je imao svoju posljednju inozemnu izložbu u galeriji Envoy u New Yorku 2008. Na izložbi Visite, njegov je opus predstavljen u dijalogu sa stalnom zbirkom Muzeja lijepih umjetnosti u Gentu.[44] Vandenberg je počinio samoubojstvo 2009.