Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Daniel Guérin (francuski: [danjɛl ɡeʁɛ̃]; 19. svibnja 1904. – 14. travnja 1988.) bio je francuski libertarijansko-komunistički autor, najpoznatiji po svom djelu Anarhizam: Od teorije do prakse, kao i po zbirci Nema bogova, nema gospodara: Antologija anarhizma u kojoj je sakupio spise o ideji i pokretu koji je inspirirao, od prvih spisa Maxa Stirnera sredinom 19. stoljeća do prve polovice 20. stoljeća. Poznat je i po svom protivljenju nacizmu, fašizmu, kapitalizmu, imperijalizmu i kolonijalizmu, uz podršku Confederación Nacional del Trabajo (CNT) tijekom Španjolskog građanskog rata. Njegova revolucionarna obrana slobodne ljubavi i homoseksualnosti utjecala je na razvoj queer anarhizma. Nastojao je spojiti ideologiju marksizma i anarhizma.[1]

Rani život
Daniel Guérin rođen je 1904. u Parizu, u Francuskoj, u bogatoj obitelji. Godine 1921. upisao se na Institut političkih znanosti, ili Sciences Po, elitno francusko sveučilište, iako je brzo postao nezadovoljan svojim iskustvima tamo i odustao je do 1925.[2] Osjećao se izrazito nelagodno među mnoštvom ambicioznih mladih studenata i nije uživao u akademskom životu; u svojoj Autobiografiji mladeži: D’une dissidence sexuelle au socialisme, napisao je: `Za mene su studije idiotizam koji život čini jedva vrijednim življenja.` Unatoč ravnodušnosti prema učenju, bio je talentirani pisac od malih nogu. Budući dobitnik Nobelove nagrade François Mauriac rekao je da je Guérinova poezija, objavljena u kratkoj knjizi, dokaz `iznimnog dara`. Romanopisac Colette Audry primijetila je da njegov rad pokazuje `rođenje pravog pjesnika`.[3]

Guérin je bio biseksualac. Njegov odnos prema vlastitoj seksualnosti djelomično je bio definiran odnosom s ocem, koji također nije bio heteroseksualan. Guérin se prisjetio da je ubrzo nakon putovanja u Grčku rekao ocu da `više voli` dječake, na što mu je otac odgovorio plačući i rekavši mu: `I ja.`[4]

Radikalizam
Dio serije o
Libertarijanskom socijalizmu

Koncepti
Ekonomija
Ljudi
Varijante
Povijest
Povezane teme
zastava Portal anarhizma
dijagram Portal libertarijanizma
ikona Portal socijalizma
ikona Portal politike
vte
Kao student, Guérin se susreo sa socijalističkom ideologijom, ali samo čitanje o njoj nije bilo dovoljno da izazove političku konverziju. U konačnici, Guérinov angažman u socijalizmu prvo je proizašao iz seksualnih afera s mladim pariškim radnicima. Kasnije u životu rekao je: „U krevetu s njima otkrio sam radničku klasu, mnogo više nego kroz marksističke spise.“[1] U svom djelu Eux et lui također je napisao:

„Nisam porekao, nisam oskvrnuo svoj socijalizam kada sam uzdizao falizam. Moj socijalizam i moj falizam, zapravo, što sam više razmišljao o tome, nisu bili u suprotnosti. Istina je da nisam morao birati između njih dvoje. Njihova duboka sinteza na kraju je oblikovala supstancu mog bića... Jer sam do socijalizma došao kroz falizam. Nije to bilo sažaljenje, bratstvo koje je preplavljivalo moje srce, nije to bilo čitanje teoretičara – poduzeto mnogo kasnije, jednako prosvjetljujuće kao uklanjanje katarakte – to nije bilo ništa više od društvene nepravde koju sam osjećao u vlastitom tijelu što me učinilo socijalistom.“[5]

Guérin se radikalizirao kroz svoja putovanja u mnoge francuske kolonije. Opisao je svoja putovanja kroz Libanon, francusku Indokinu i sjeverni Vijetnam, detaljno ističući barbarstvo europskog kolonijalizma.[3] U djelu Autobiographie de jeunesse opisao je koloniste kao: "takvo ljudsko smeće, jadne ljude, koji se bave beskrajnom kartaškom igrom ili klevetaju jedni druge`; `[t]ovi mali bijelci [petits Blancs], zatvorski čuvari, policajci, carinici, igrači manille [kartaške igre] i konzumenti absinta, trbušasti goniči robova kulija`.`[5] Tijekom svojih putovanja često se družio i pomagao komunistima i trockistima, koji su se borili protiv francuske kontrole.[1] Po povratku u Pariz, tvrdio je da je `manje-više pronašao [sebe].`[3] Guérin je u svojoj Autobiografiji mladeži napisao:

`Moj potez prema socijalizmu nije bio objektivan, niti intelektualnog reda... Bio je više subjektivan, fizički, dolazio je iz osjećaja i srca. Nije bio u knjigama, bio je u meni, prije svega, kroz godine seksualne frustracije, i upravo sam kroz kontakt s mladim potlačenim ljudima naučio mrziti uspostavljeni poredak. Tjelesna potraga oslobodila me društvene segregacije.`[3]

Politički aktivizam
Godine 1933. Hitler je došao na vlast. Guérin je tog ljeta biciklom obišao Njemačku, nastojeći razumjeti motivacije njemačkog naroda za podršku Hitleru i pronaći `drugu` Njemačku, sastavljenu od oporbenih skupina koje su se još uvijek okupljale protiv Hitlera; skupljao je letke koje su ilegalno proizvodile oporbene skupine i krijumčario ih iz Njemačke u okviru svog bicikla. Njegova iskustva navela su ga da napiše niz članaka i dvije knjige pod naslovom Smeđa kuga i Fašizam i veliki biznis. U njima je tvrdio da je fašizam bio „instrument u „služba velikog kapitala“ motivirana industrijskim šefovima i da je jedini način borbe protiv toga bio socijalizam. Guérin se udružio s malom skupinom trockista koje je predvodio njemački židovski prognanik Martin Monath.[1]

U Francuskoj je 1936., nakon neuspjelog puča fašista, izabran savez Narodne fronte, kumulacija francuskih komunista i socijalista. Kao odgovor na to započeo je opsežan štrajkaški pokret koji je obuhvatio cijelu zemlju i sastojao se od 2 milijuna radnika, koji su štrajkali uglavnom na radnom mjestu. Guérin je bio aktivan u organizaciji štrajkaškog pokreta. U Les Lilasu, gdje je živio, Guérin je bio tajnik lokalnog odbora za sindikalnu propagandu. Guérin je surađivao s najradikalnijom frakcijom Socijalističke stranke, Revolucionarnom ljevicom koju je predvodio Marceau Pivert. Revolucionarna ljevica je konačno uklonjena iz SFIO-a 1938., ali Guérin nije bio gotov. Iste godine suosnovao je Radničko-seljačku socijalističku stranku, a bivši članovi te struje su se okupljali oko nje. Guérin se nadao da će postati jaka stranka, ali je bila premalena i podijeljena da bi opstala do početka Drugog svjetskog rata te ju je Vichyjev režim zabranio 1940. godine.[1][3]

Godine 1939. preselio se u Oslo kako bi radio za Međunarodni revolucionarni marksistički centar, skupinu malih socijalističkih stranaka sa sjedištem u Londonu. Nacističke trupe su ga pritvorile u travnju 1940., ali je pušten samo nekoliko mjeseci kasnije zbog zdravstvenih razloga. Godine 1942. Njemačka je naredila svim francuskim građanima da se vrate kući. Vratio se u Pariz i počeo uređivati ​​radikalnu antiratnu propagandu s obje strane sukoba.[3] Nakon 1945. Guérin je manje podržavao trockizam, a više se zainteresirao za anarhizam. Počeo je istraživati ​​i pisati o povijesti anarhizma te se pridružio nekoliko anarhističkih organizacija.[1]

Od 1946. do 1949. Guérin je putovao Amerikom, sastajući se s političkim vođama i aktivistima, uključujući C. L. R. Jamesa i W. E. B. Du Boisa. Izrazio je snažno nepovjerenje. Sjedinjenih Država, ali je suosjećao s onima koji su unutar njih doživjeli diskriminaciju: „Imam nepokolebljivu vjeru u budućnost američkog naroda.“ Ne smije se miješati s nekoliko monopola koji ga sramote u očima svijeta.`[1] (Njegov skepticizam je zabilježen; između 1950. i 1957. nije mu bila dopuštena viza za posjet SAD-u.[1]) Guérin je dokumentirao svoja iskustva i nova znanja u dvotomnoj zbirci pod nazivom Où va le peuple américain? (Kamo ide američki narod?), čiji su dijelovi kasnije objavljeni u Décolonisation du Noir américain (Dekolonizacija Afroamerikanaca) 1963. i Africains du Nouveau Monde (Afrikanci Novog svijeta) 1984.[5]

LGBT+ aktivizam
Guérin se veći dio života držao u tajnosti. Francuska politička ljevica bila je poznata po svojoj homofobičnosti, a on je znao da će mu izlazak iz vlastite vjere uništiti život i karijeru. Opisao je osjećaj zarobljenosti: `Osjećao sam se prepolovljeno, glasno izražavajući svoja nova militantna [politička] uvjerenja i osjećajući se nužno obveznim skrivati ​​svoja privatna... [seksualne] sklonosti.`[6] Međutim, počeo se zalagati za seksualnu slobodu i oslobođenje homoseksualaca početkom 1950-ih, a javno se izjasnio nakon ustanka u svibnju 1968.[2][6] Guérin se ubrzo pridružio Front homosexuel d’action révolutionaire (Homoseksualni front revolucionarne akcije), koji je osnovan 1971.[3] Guérin je bio nezadovoljan grupom, jer je vjerovao da se sastoji od mladih homoseksualnih oslobodilaca koji su namjeravali `šokirati i isprovocirati društvo umjesto da se učinkovito organiziraju kako bi ga promijenili`. Smatrao je da su njezini članovi `politički nesposobni, ideološki naivni i `često vrlo glupi`.` Guérin, apelirajući na smjelu drskost FHAR-a, jednom se skinuo gol na općoj skupštini kako bi iznio poantu.[6]

Guérin je vjerovao da reformističke akcije nisu dovoljne za iskorjenjivanje predrasuda prema homoseksualcima. Tvrdio je da će oslobođenje homoseksualaca `biti potpuno i nepovratno samo ako se postigne u kontekstu društvene revolucije.`[6]

Njegova Autobiographie de jeunesse: D’une dissidence Sexuelle au socialisme (Autobiografija mladosti: Od seksualnog disidentstva do socijalizma) objavljena je 1965.[3] U njoj je raspravljao o svojoj seksualnosti na način koji je imao za cilj udariti protiv homofobije koja je još uvijek prožimala revolucionarnu ljevicu. Napisao je: `Moja prava namjera... bila je pomoći homofilima u njihovoj borbi. Pomoći im, ovaj put, ne više kao u nekim od mojih ranijih knjiga, kroz neke razvoje koji su bili znanstvenog karaktera, sociološkog, pravnog, seksološkog itd., već kroz razotkrivanje pojedinačnog slučaja.`[5]

U knjizi Homosexualité et révolution napisao je: `Kako ne bih ništa izostavio iz svog diskursa o cijelom životu, nikada, ni u jednom trenutku, ni na koji način, intenzitet, mnoštvo, frenetična priroda mojih homoseksualnih afera nije imala prednost nad mojom militantnom aktivnošću koja ima za cilj promijeniti svijet, niti je prikrila moju odlučnost, moju revolucionarnu tvrdoglavost. Kažem to ne da...ne slavim sebe, već zato što je to stroga istina.`[4]

Pierre Hahn, vođa francuskog pokreta za oslobođenje homoseksualaca, napisao je Guérinu 1975. godine rekavši: `Više nego ikome drugome, homoseksualci su vam zahvalni... na svemu što ste učinili za njih... Najvrjednija stvar koju ste učinili je životno djelo koje je i političko (u tradicionalnom smislu) i seksološko: to su [vaše knjige poput] Smeđe kuge [o fašizmu] plus Kinsey [o Kinseyjevom izvješću]; to je Fourier [o radikalnom misliocu devetnaestog stoljeća] i tekstovi protiv kolonijalizma: konačno si to ti sam.`[6]

Kasni život
Frédéric Martel je Guérina proglasio djedom francuskog pokreta za oslobođenje homoseksualaca. Nastavio je imati homoseksualne veze do kraja života.[1] Njegov život dokumentiran je u biografskom filmu pod nazivom `Combats dans le siécle`.[2]

Guérin je preminuo 14. travnja 1988. Imao je mnoge političke titule i udruženja, ali je umro kao libertarijanski marksist, još uvijek nastojeći povezati radničku klasu s anarhističkom ideologijom....