ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Maxime Rodinson (francuski: [ʁɔdɛ̃sɔ̃]; 26. siječnja 1915. - 23. svibnja 2004.) bio je francuski povjesničar i sociolog. Ideološki marksist, Rodinson je bio istaknuti autoritet u orijentalnim studijama. Bio je sin rusko-poljskog trgovca odjećom i njegove žene, koji su oboje ubijeni u koncentracijskom logoru Auschwitz. Nakon studija orijentalnih jezika, postao je profesor ge`eza na École pratique des hautes études. Bio je autor niza djela, uključujući knjigu Muhammed, biografiju proroka islama.

Rodinson se pridružio Francuskoj komunističkoj partiji 1937. iz `moralnih razloga` [potreban citat], ali je izbačen 1958. nakon što ju je kritizirao. Postao je poznat u Francuskoj kada je oštro kritizirao Izrael, posebno protiveći se politici naseljavanja židovske države. Neki mu pripisuju zasluge za skovanje pojma islamski fašizam (le fascisme islamique) 1979. godine, kojim je opisao Iransku revoluciju.

Biografija
Obitelj
Roditelji Maximea Rodinsona bili su rusko-poljski židovski imigranti koji su bili članovi Komunističke partije.[1][2] U Francusku su stigli krajem 19. stoljeća kao izbjeglice od pogroma u Ruskom Carstvu. Njegov je otac bio trgovac odjećom koji je pokrenuo tvrtku za proizvodnju vodootporne odjeće u dijelu Pariza u kojem se govori jidiš, zvanom Pletzl, u okrugu Marais. Postali su luka za druge ruske prognanike, većinom revolucionare neprijateljski raspoložene prema carističkom režimu. Njegov je otac pokušao sindikalno organizirati i organizirati obrazovne i druge usluge za svoju radničku klasu doseljenika. Godine 1892. pomogao je u osnivanju knjižnice zajednice koja je sadržavala stotine djela na jidišu, ruskom i francuskom.

Godine 1920. Rodinsonovi su se pridružili Komunističkoj partiji i čim je Francuska priznala Rusku SFSR, 1924. godine, zatražili su sovjetsko državljanstvo. Rodinson je odrastao u gorljivo komunističkoj, nereligioznoj i anticionističkoj obitelji.[3]

Rani život i obrazovanje
Rodinson je rođen u Parizu 26. siječnja 1915. Ni on ni njegova sestra nisu naučili jidiš. Obitelj je bila siromašna, pa je Rodinson nakon svjedodžbe osnovne škole s 13 godina postao potrčko. Ali njegovo učenje je napredovalo kroz posuđene knjige i ljubazne učitelje koji nisu tražili plaćanje, [3] i Rodinson je počeo učiti orijentalne jezike, isprva subotom poslijepodne i navečer.

Godine 1932., zahvaljujući pravilu koje je dopuštalo osobama bez akademskih kvalifikacija da polažu natjecateljski prijamni ispit, Rodinson se upisao na Ecole des Langues Orientales i pripremio se za karijeru diplomata-tumača. Studirao je arapski, ali je kasnije, pripremajući diplomski rad iz komparativne semitike, naučio i hebrejski, što je iznenadilo njegovu obitelj. Godine 1937. ušao je u Nacionalno vijeće za istraživanje, postao redovni student islama i pridružio se Komunističkoj partiji.[3]

Sirija i Libanon (1940. – 1947.)
Godine 1940., nakon početka Drugog svjetskog rata, Rodinson je imenovan u Francuski institut u Damasku. Njegov kasniji boravak u Libanonu i Siriji omogućio mu je da pobjegne od progona Židova u okupiranoj Francuskoj i proširi svoje znanje o islamu. Roditelji su mu ubijeni u Auschwitzu 1943. Rodinson je većinu sljedećih sedam godina proveo u Libanonu, šest kao državni službenik u Bejrutu i šest mjeseci predajući u Sidonu u srednjoj školi Maqasid [sumnjivo – raspravite].[4]

Profesor orijentalnih jezika i marksist bez stranke
Godine 1948. Rodinson je postao knjižničar u Bibliothèque Nationale u Parizu, gdje je bio zadužen za muslimanski odjel. Godine 1955. imenovan je ravnateljem studija na École pratique des hautes études, a četiri godine kasnije postaje profesorom klasičnog etiopskog jezika. Rodinson je napustio Komunističku partiju 1958., nakon što je Nikita Hruščov otkrio Staljinove zločine [4] usred optužbi da je koristio udrugu za unapređenje svoje karijere, ali je unatoč tome ostao marksist. Prema samom Rodinsonu, odluka se temeljila na njegovom agnosticizmu, a on je objasnio da je biti član stranke kao slijediti religiju i da se želi odreći `uske podređenosti napora za lucidnošću zahtjevima mobilizacije, čak i za opravdane razloge`.

Postao je poznat kada je 1961. objavio Muhammad, biografiju o prorokovu životu napisanu sa sociološke točke gledišta, knjigu koja je još uvijek zabranjena u dijelovima arapskog svijeta. Pet godina kasnije objavio je Islam i kapitalizam, studiju o ekonomskom padu muslimanskih društava. Sudjelovao je s drugim kolegama ljevičarima (Elena Cassin, Maurice Godelier, André-Georges Haudricourt, Charles Malamoud, Jean-Paul Brisson, Jean Yoyotte, Jean Bottero) u marksističkom think tanku koji je organizirao Jean-Pierre Vernant. Ova je grupa poprimila institucionalni oblik stvaranjem, 1964., Centre des recherches comparées sur les sociétés anciennes, koji je kasnije postao Centre Louis Gernet, fokusirajući se više na proučavanje antičke Grčke.[5] 1995. godine dobio je nagradu Rationalist Organisation....