Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Iz knjige:
Prvo izdanje ove knjige (University of Chicago Press, Chicago 1958) nazvano je The Human Condition (Ljudsko stanje). No taj je naslov odabran na zahtjev američkog izdavača iako je autorica željela da djelo ima iz sadržaja potpuno opravdani naslov Vita activa (što je preuzeto i u našem izdanju). Zbog toga je već njemačko izdanje dobilo ovaj naslov (Kohlhammer, Stuttgart 1960). Teorijski razlozi za to jasno su iskazani već u prvome poglavlju nazvanome Vita activa i Condicio humana. Još jasnija je razlika koja pokazuje da je vita activa oznaka za onaj dio ljudske uvjetovanosti, ljudskog stanja (condicio humana) o kojemu knjiga govori izvedena u predgovoru njemačkome izdanju, gdje H. Arendt lapidarno formulira: »Što činimo kada smo djelatni – to je tema ove knjige «. Na samome početku autorica je čak namjeravala nazvati knjigu Amor mundi (Ljubav spram svijeta), kako to pokazuje biografija koju je napisala Elisabeth Young-Bruehl (For the Love of the World, Y. U. P., New Haven and London 1982, p. 324), ali se i taj naslov pokazao preširokim.
Sadržajni razlozi, dakle, navode na to da se napisana i objavljena sekcija velikog zamišljenog djela Hannah Arendt nazove imenom koje odgovara upravo onome o čemu je u knjizi riječ. Posebice se to jasno vidi iz nastojanja autorice prekinutih njezinom smrću – da napiše drugi dio zamišljene analize, knjigu koja bi analizirala ono što je u tradiciji nazvano Vita contemplativa. Pored tri dijela koja sadrži Vita activa (rad, proizvodnja, djelovanje), druga je knjiga trebala obuhvatiti mišljenje, volju i suđenje. Objavljena su, posthumno, samo prva dva dijela tako zamišljene knjige (The Life of the Mind, Harcourt, B. Jovanovich, New York 1978), a u izdavačkom postskriptumu Mary McCarthy, autoričina višegodišnja prijateljica i suradnica upućuje na isti problem. (p. 241-II).
Hana Arent (nem. Hannah Arendt; Hanover, 14. oktobar 1906 — Njujork, 4. decembar 1975) je bila nemačka teoretičarka politike i filozof jevrejskog porekla.
Biografija
Odrastala je u jevrejskoj porodici koja je pripadala srednjoj klasi. Odrastala je u tadašnjem Kenigsbergu (današnjem Kalinjingradu, inače rodnom mestu Imanuela Kanta) i Berlinu. Filozofiju je studirala na univerzitetu u Marburgu sa Hansom Jonasom, a Martin Hajdeger joj je bio profesor. Sa Hajdegerom je započela dugu i strasnu romantičnu vezu zbog koje je kasnije bila kritikovana zbog Hajdegerove podrške nacističkom pokretu za vreme njegovog rektorskog mandata na univerzitetu u Frajburgu.
U vreme prvog raskida između nje i Hajdegera ona se seli u Hajdelberg gde piše svoju disertaciju, pod Jaspersovim mentorstvom, o konceptu ljubavi u misli svetog Avgustina. Kasnije, 1929. godine se udaje za nemačkog Jevreja Gintera Šterna kasnije poznatog kao Gintera Andersa. (Razveli su se 1937. godine.) Njena disertacija biva objavljena iste godine ali ona ne dobija kvalifikacije neophodne za rad na nemačkim univerzitetima. Neko vreme se bavila istraživanjem antisemitizma ali biva proterana u Pariz. Tu upoznaje književnog kritičara i filozofa, marksistu Voltera Benjamina. U Francuskoj radi na pomaganju jevrejskih izbeglica te biva zatvorena u logor „Gurs“ ali je uspela da pobegne nakon nekoliko nedelja. Kasnije se udaje za Hajnriha Blihera te sa njim beži u SAD. U Americi se aktivno bavi pomaganjem Jevrejske zajednice. Piše i kolumnu za „Aufbau“, jevrejske novine na nemačkom. Kasnije pomaže jevrejskim organizacijama i često dolazi u Nemačku. Postaje blizak prijatelj sa Jaspersom i njegovom suprugom.
Godine 1950. Arentova postaje naturalizovani državljanin SAD i obnavlja romantičnu vezu sa Marinom Hajdegerom. Radi na različitim univerzitetima SAD kao što su Berkli i Priston. Bila je i prva žena profesor na američkom Univerzitetu.[1]
Umrla je 1975. godine u 69-oj godini života i sahranjena je ispred „Bard koledža“ gde je njen suprug predavao dugi niz godina.[1]
Filozofija
Jedna od glavnih tema razmišljanja Hane Arent jeste zlo profilisano kroz sisteme upravljanja. Ona je uvela pojmove „banalnost zla“ i „radikalnost zla“, koji su u kasnijoj teoriji poslužili kao vodilje u istraživanju modernog totalitarizma.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`