Autor: Domaći
ISBN: Ms
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Politička delatnost Laze Kostića je dugi niz godina bila u senci njegovog izuzetnog pesničkog i umetničkog lika i kao takva ostala je nedovoljno zastupljena i proučena u našoj novijoj, opštoj i nacionalnoj istoriografiji. Nevelik broj naučnih radova, nastalih na polju književnog stvaralaštva i istoriopisanja nagovestio je i izneo na uvid javnosti dragocene rezultate i činjenice kojima su potvrđene pretpostavke da je Laza Kostić odigrao krupnu i značajnu ulogu u sveukupnim idejno – političkom, publicističkom i nacionalno – revolucionarnom životu srpskog naroda u drugoj polovini prošlog i prvoj deceniji ovog veka.
Dejan Mikavica (12. avgust 1964 — 2. novembar 2022)[1] bio je srpski političar i istoričar. U Narodnoj skupštini Srbije bio je od 2004. do 2007. godine kao poslanik Demokratske stranke Srbije (DSS).
Mladost i karijera
Osnovnu školu je pohađao u novosadskom naselju Detelinara, a gimnaziju je završio u Sremskim Karlovcima . Diplomirao je na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, magistrirao na Univerzitetu u Beogradu i doktorirao . na Univerzitetu u Novom Sadu, gde je kasnije radio kao profesor.[2] Bio je šef Katedre za istoriju univerziteta od 2004. do 2015. godine, a potom je predsedavao Upravnim odborom Muzeja Vojvodine od 2016. do smrti. Veliki deo njegovog akademskog rada bio je usmeren na delovanje srpske političke elite u Austrougarskoj.[3]
Politički rad
DSS je 2000. godine postao deo Demokratske opozicije Srbije (DOS), široke i ideološki raznolike koalicije partija suprotstavljenih autoritarnoj vlasti Slobodana Miloševića . Kandidat DOS-a Vojislav Koštunica pobedio je Miloševića na jugoslovenskim predsedničkim izborima 2000. godine, što je prelomni trenutak u srpskoj politici. DOS je takođe osvojio nekoliko ubedljivih pobeda na istovremenim lokalnim izborima u Srbiji 2000. godine, uključujući i Novi Sad. DSS je u početku bio deo gradske vlasti nakon izbora, ali je raskinuo sa DOS-om i prešao u opoziciju sredinom 2001. godine. Ubrzo nakon toga, Mikavica je postao predsednik odbora stranke u gradu. U ovoj ulozi svrstao se u nacionalno-konzervativno krilo stranke i bio je glasni protivnik preostalih partija u administraciji DOS-a. Neki članovi DSS-a, uključujući Dragana Maršićanina, kritikovali su njegovo vođstvo.[4]
Mikavica je na parlamentarnim izborima u Srbiji 2003. bio na dvadeset trećoj poziciji na izbornoj listi DSS-a i dobio je mandat kada je lista osvojila pedeset tri mandata.[5] [6] (Od 2000. do 2011. godine, mandati na parlamentarnim izborima u Srbiji dodeljivani su strankama ili koalicijama sponzorima, a ne pojedinačnim kandidatima, a uobičajena praksa je bila da se mandati dodeljuju po brojčanom redu.) [7] Postao je poslanik kada se sastala nova skupština u januaru 2004.
DSS je posle izbora postao dominantna stranka u srpskoj koalicionoj vladi, a Mikavica je bio pristalica vlasti. Bio je član odbora za ustavna pitanja i odbora za evropske integracije.[8] Predsedavao je i upravnim odborom Srbijagasa i za to vreme bio savetnik generalnog direktora Spensa.[4]
Mikavica se našao na drugom mestu na listi DSS-a za Skupštinu Vojvodine na pokrajinskim izborima 2004. godine ; lista je osvojila četiri mandata, a on kasnije nije uvršten u njenu skupštinsku delegaciju.[9][10] Bio je i kandidat DSS-a za gradonačelnika Novog Sada na istovremenim lokalnim izborima u Srbiji 2004. godine i završio je peti protiv kandidata Srpske radikalne stranke ( SRS) Maje Gojković u prvom krugu glasanja. On je, na prigovore rukovodstva DSS-a, u drugom krugu podržao Gojkovićevu. Posle njene tesne pobede, doveo je DSS u koaliciju sa SRS na nivou grada. Rukovodstvo DSS je odgovorilo raspuštanjem odbora stranke u gradu; i pored toga, delegati DSS-a u gradskoj skupštini ostali su u savezu sa radikalima u narednom mandatu.[11][4]
Dana 3. septembra 2006. godine, Mikavica je učestvovao u saobraćajnoj nesreći u kojoj je jedan pešak zadobio teške telesne povrede. Kasnije je proglašen krivim za izazivanje nesreće prolaskom na crveno, presuda koja je potvrđena u žalbenom postupku. Mikavica je negirao optužbu. U toku sudskog postupka otkriveno je da je Mikavica besplatno koristio automobile SPC Vojvodina u privatne svrhe i da je tim automobilom upravljao kada se dogodila nezgoda.[12] Ostavku na mesto savetnika generalnog direktora SPC Vojvodine podneo je novembra 2006. godine.[13]
Mikavica nije bio kandidat na parlamentarnim izborima 2007. i isključen je iz DSS-a kasnije tokom godine.[14] Godine 2009. pristupio je Srpskoj naprednoj stranci ( Srpska napredna stranka, SNS)
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`