ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Potpis!

Mysore Hiriyanna (1871. – 1950.)[1] bio je eminentni indijski filozof, proučavatelj sanskrta i autoritet za indijsku estetiku.[2] Bio je profesor sanskrta na Sveučilištu Mysore i suvremenik Sarvepallija Radhakrishnana. Njegovi satovi indijske filozofije bili su sveobuhvatni. Njegovi diktati u učionici, koje je izdao Allen & Unwin u obliku knjige pod nazivom `Ocrti indijske filozofije[3]`, donijeli su Hiriyanni međunarodno priznanje. Ovo je bilo temeljno djelo o indijskoj filozofiji. Njegova ostala istaknuta djela uključuju `Indijska koncepcija vrijednosti`, [4] `Osnove indijske filozofije`, [5] `Potraga za savršenstvom` [6] i `Iskustvo umjetnosti`.[7] Opsežno je pisao o vedskom dobu, uglavnom o Upanišadama, nakon čega je slijedila evolucija indijske filozofske misli u postvedskom dobu, razmatrajući uglavnom Bhagavad Gitu, rane godine budizma i đainizma.[8] Njegov rad o estetici bio je autoritativan i bavio se uglavnom Alamkarama, estetikom i etikom, metodom umjetnosti, indijskim estetskim vrijednostima te umjetnošću i moralom.[9]

Rane godine i učiteljska karijera
Hiriyanna je rođen u Mysoreu 7. svibnja 1871. Roditelji su mu bili M. Nanjundaiah i Lakshmidevi.[10] Imao je početnu školu u Mysoreu, gdje je naučio sanskrt od Perisamyja Tirumalacharye i Kashija Sesharamasastryja.[11] Kvalifikacije prvostupnika umjetnosti (BA) i magistra umjetnosti stekao je na Kršćanskom koledžu Madras u Madrasu.[12] Njegov prvi posao bio je knjižničar u Orijentalnoj knjižnici Mysore (sada, Orijentalni istraživački institut, Mysore) kojoj se pridružio 1891. Ovdje je bio ključan u uređivanju 1653 tiskana djela i 1358 rukopisa - mnogi od njih na starom sanskrtu i kanadi. Ponovno će posjetiti Madras kako bi osigurao kvalifikaciju licencijata za podučavanje (L. T.), što bi mu omogućilo da predaje u akademskim institucijama. Po povratku u Mysore pridružio se Vladinoj normalnoj školi kao učitelj 1896. i naposljetku postao ravnatelj do 1907.

Na preporuku prvog prorektora Sveučilišta Mysore - H. V. Nanjundaiaha, Hiriyanna je 1912. imenovan predavačom sanskrta na Maharaja koledžu u Mysoreu. Do 1914. unaprijeđen je na mjesto docenta sanskrta. Ovdje je došao kontakt s A. R. Wadijom - koji je vodio Odsjek za filozofiju na Maharaja koledžu, Mysore.[13] S. Radhakrishnan je također bio na fakultetu ovog odjela u to vrijeme. Dvojica znanstvenika dijelila su duboko zanimanje za proučavanje indijske i zapadne filozofije. Zapravo, S. Radhakrishnan je bio taj koji je predložio izdavačima Allen & Unwin da u obliku knjige objave bilješke M. Hiriyanne iz učionice, koje su na kraju izašle kao `Orisi indijske filozofije`.[3]

M. Hiriyanna je 1919. godine postao profesor studija sanskrta na Maharaja Collegeu u Mysoreu. Bio je profesor sljedećih osam godina i otišao je u mirovinu sa Sveučilišta u Mysoreu 1927. Njegova slavna nastavnička karijera trajala je više od dva desetljeća.


M. Hiriyanna vodio je štedljiv život. Bio je oženjen s Lakshmidevammom u mladosti. Imali su kćer po imenu Rukkamma. Hiriyanna je po prirodi bio introvert i provodio je dane učeći u svojoj kući u Mysoreu. Nakon umirovljenja, odbio je mnoge pozive sa sveučilišta diljem Indije da predsjeda njihovim Odsjecima za filozofiju i sanskrt. Njegova ljubav prema engleskoj književnosti bila je dobro poznata i bio je strastveni čitatelj `The Times Literary Supplement` i `Illustrated London News`.

Hiriyanna je imala blizak odnos s Palghat Narayanom Sastryjem u Mysoreu i dvoje učenjaka duboko su raspravljali o finijim aspektima indijske filozofske misli, Vedante i Upanišada. Hiriyanna se također dopisivala s eminentnim učenjakom sanskrta - Kuppuswamyjem Sastryjem u Madrasu. Nakon smrti M. Hiriyanne, njegova golema kolekcija knjiga donirana je “Istraživačkom institutu Kuppuswamy Sastri” u Mylaporeu.

Stipendija

M. Hiriyanna sa S. Radhakrishnanom i A. R. Wadijom na oproštaju S. Radhakrishnana sa Sveučilišta Mysore
Hiriyanna je opsežno pisao tijekom pet desetljeća o temama u rasponu od `Umjetnosti poučavanja` [Bodhana Krama[14] - 1906.] do njegovih rasprava o “Ishavasyopanishad” (1911.), “Kenopanishad” (1912.), “Katakopanishad” (1915.) i “Brhadaranyakopansihad – 1. dio” 1919. Njegovi interesi su uključivali sanskrtski jezik (lingvistiku), sanskrtsku prozu i poeziju, komparativnu gramatiku, vedsku i postvedsku filozofsku misao u Indiji i različite škole filozofije - naime Charavaka materijalizam, budističku školu filozofije, Nyaya-Vaisesika, Sankhya-Yoga, Purva-Mimamsa i Vedantske škole - Advaita, Visistadvaita i Dvaita, Indijska estetika, Dhvani teorija i studija umjetnosti. Godine sa Sarvepallijem Radhakrishnanom i Ardeshirom Ruttonjijem Wadijom na Sveučilištu Mysore vidjele su ga kako interpolira, uspoređuje i razjašnjava finese zapadne filozofije u odnosu na prihvaćene pojmove indijske filozofske misli.

Hiriyanna je predsjedao Sveindijskom orijentalnom konferencijom održanom u Mysoreu 1935. Godine 1939. od njega je zatraženo da predsjeda Sveindijskom filozofskom konferencijom u Hyderabadu. Godine 1940. održao je prestižno Millerovo memorijalno predavanje o filozofiji u Madrasu. Hiriyanna je dala značajan doprinos svijetu sanskrta. Kao priznanje za to, Sanskritska akademija u Madrasu dodijelila mu je titulu `Samskrutasevadhurina` iste godine.

Hiriyannin doprinos komparativnoj filologiji, Sahitya (književnost), Alamkara (figure govora) i Vyakarana (gramatika) i nekoliko Darshana bili su vjerodostojni. On je nedvojbeno prvi preveo Bhasin `Svapnavasavadattam` na engleski, koji je nazvao `Kraljica snova`. Njegovi radovi o Advaiti su autoritativni, a njegovi `Naishkarmya-siddhi` i `Vedanta-sara` su primjeri za to. Njegov `Ishta-siddhi` bez sumnje je njegov najbolji rad o advaitskoj školi mišljenja.

Njegovo shvaćanje zapadnjačkih filozofskih doktrina briljantno je jasno u njegovoj `Misiji filozofije` (1960.) gdje opširno raspravlja o idejama Immanuela Kanta o `Dužnosti`, `Idealu savršenstva`, `Moralnom dobru protiv nemoralnog dobra` , `Promicanje sebe` i `Ispravljanje volje`. On je, naravno, napravio komparativnu studiju o Sokratu i Platonu.

Hiriyannin predgovor `Broju Rasa` V. Raghavana daje uvid u njegovo shvaćanje `Teorije Rasa` i njegove perspektive na `Alamkara Shastru`. To je jasno razloženo u njegovom članku pod naslovom `Iskustvo umjetnosti` objavljenom u `The Aryan Path` 1941. godine.

Spisi
M. Hiriyanna je pisao plodnim tempom. Mnoga njegova djela objavljena su tek godinama nakon njegove smrti. Njegov engleski prijevod Upanišada bio je početak onoga što će postati tri desetljeća neumornog rada. Mnogi od njegovih radova koje je prezentirao na raznim istočnjačkim konferencijama bi se sami po sebi kvalificirali kao djela značajne vrijednosti. Njegovi radovi o indijskoj estetici čine temelj modernih indijskih spisa i perspektiva na tu temu. Njegovi su spisi kombinirali autoritativno znanje o sanskrtskom jeziku s filozofskim gledištem o pitanjima od eterične i metafizičke važnosti.