ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Susanne Katherina Langer (/ˈlæŋər/; rođena Knauth; 20. prosinca 1895. - 17. srpnja 1985.) bila je američka filozofkinja, spisateljica i edukatorica poznata po svojim teorijama o utjecaju umjetnosti na um.[5] Bila je jedna od prvih Amerikanki koje su postigle akademsku karijeru u filozofiji i prva žena koja je profesionalno priznata kao američka filozofkinja. Langer je najviše zapamćena po svojoj knjizi Filozofija u novom ključu iz 1942. nakon koje je 1953. uslijedio nastavak Osjećaj i forma: Teorija umjetnosti.[6] Godine 1960. Langer je izabran za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti.[7]

Život
Rođena kao Susanne Katherina Knauth, Langer je odrasla na zapadnoj strani Manhattana u New Yorku. Bila je kći Antonija Knautha, odvjetnika, i Else Uhlich, oboje imigranata iz Njemačke. Iako je rođena u Americi, Langerin primarni jezik bio je njemački, budući da se njime strogo govorilo u njezinom kućanstvu tijekom njezine mladosti, a njezin njemački naglasak ostao je cijeli život. Bila je temeljito izložena kreativnosti i umjetnosti, posebno kroz glazbu. Učila je svirati violončelo i klavir, a nastavila je svirati violončelo do kraja života. Kao djevojčica, Langer je uživala recitirati djela velikih pjesnika, kao i tradicionalne dječje pjesmice i priče. To je stvorilo njezinu ljubav prema čitanju i pisanju, te je često pisala vlastite pjesme i priče kako bi zabavila svoju mlađu braću i sestre. Njezina ljubav prema prirodi započela je tijekom ljeta koje je njezina obitelj provodila u svojoj kućici na jezeru George. Udala se za Williama Leonarda Langera, kolegu studenta na Harvardu, 1921., a iste godine par je studirao u Beču, u Austriji. Imali su dva sina i vratili su se u Cambridge, Massachusetts prije nego što su se razveli 1942. Umrla je 17. srpnja 1985..[8][9]

Obrazovanje
Njezino rano obrazovanje uključivalo je pohađanje Veltin School for Girls, privatne škole, kao i poučavanje od kuće. Godine 1916. Langer se upisao na Radcliffe College. Diplomirala je 1920. i nastavila diplomski studij filozofije na Harvardu, gdje je magistrirala 1924. i doktorirala 1926. Bila je mentorica filozofije na Radcliffeu od 1927. do 1942. Predavala je filozofiju jedno godine na Sveučilištu Delaware i pet godina na Sveučilištu Columbia (1945–1950). Od 1954. do 1962. predavala je na Connecticut Collegeu. Također je predavala filozofiju na Sveučilištu Michigan, Sveučilištu New York, Sveučilištu Northwestern, Sveučilištu Ohio, Smith Collegeu, Vassar Collegeu, Sveučilištu Washington i Wellesley Collegeu.[8]

Filozofija
Neistražena teza Susanne Langer koja se vrti oko veze svijesti i estetike, kao i njezina neobična upotreba jezika u njezinom pisanju, u konačnici su je dovele do toga da je pomno preispitaju njezini kolege znanstvenici. Međutim, to ju je dovelo do daljnjeg istraživanja složenosti i prirode ljudske svijesti.[10]

Langerova filozofija istraživala je kontinuirani proces stvaranja značenja u ljudskom umu kroz moć `viđenja` jedne stvari u smislu druge. Langerovo prvo veće djelo, Filozofija u novom ključu, iznijelo je ideju koja je danas postala uobičajena: da postoji osnovna i prožimajuća ljudska potreba za simboliziranjem, izmišljanjem značenja i ulaganjem značenja u vlastiti svijet.[11]

Počevši od kritike pozitivizma, Langerov rad je studija ljudske misli koja napreduje od semantičke teorije do filozofije glazbe, skicirajući teoriju za sve umjetnosti. Za Langera, ljudski um `konstantno provodi proces simboličke transformacije iskustvenih podataka koji mu dolaze`, uzrokujući da bude `pravi izvor više ili manje spontanih ideja`.[12]

Razlika Susanne Langer između diskurzivnih i prezentacijskih simbola jedan je od njezinih poznatijih koncepata.[13] Diskurzivna simbolizacija raspoređuje elemente (ne nužno riječi) sa stabilnim i kontekstualno nepromjenjivim značenjima u novo značenje. Prezentacijska simbolizacija djeluje neovisno o elementima s fiksnim i stabilnim značenjima. Prezentacija se ne može razumjeti postupnim izgrađivanjem razumijevanja njezinih dijelova u izolaciji. Mora se shvatiti kao cjelina. Na primjer, element koji se koristi na jednoj slici može se koristiti za artikuliranje potpuno drugačijeg značenja na drugoj. Isti princip vrijedi za note u glazbenom aranžmanu—takvi elementi neovisno nemaju fiksno značenje osim u kontekstu njihove cjelokupne prezentacije.[14] Langerova analiza ove unutarnje kontekstualizacije unutar umjetničkog djela dovela ju je do tvrdnje da je `besmislica` misliti da se `forma može logično apstrahirati` od sadržaja.[15]

Langer je vjerovao da je simbolizam središnja briga filozofije jer je u osnovi cjelokupnog ljudskog znanja i razumijevanja.[16] Kao i Ernst Cassirer, Langer je vjerovao da je ono što razlikuje ljude od životinja sposobnost korištenja simbola. Dok cijelim životom životinja dominiraju osjećaji, ljudski osjećaji su posredovani koncepcijama, simbolima i jezikom. Životinje odgovaraju na sznakova, ali podražaj iz znaka je znatno složeniji za ljude. Perspektiva je također povezana sa simboličkom komunikacijom u kojoj se proučavaju životinjska društva kako bi se razumjelo kako simbolička komunikacija utječe na ponašanje članova grupe koja surađuje.

Langer je jedan od najranijih filozofa koji je veliku pozornost posvetio konceptu virtualnog, uključujući ranu upotrebu izraza `virtualno iskustvo`.[17] Nadahnuta pojmovima materije i pamćenja Henrija Bergsona, povezala je umjetnost s konceptom virtualnog. Za nju je shvaćanje prostora umjetničkog djela njegovog tvorca bilo ništa manje od izgradnje virtualnog svijeta. Ona opisuje virtualnost kao `kvalitetu svih stvari koje su stvorene da se percipiraju`. Za nju virtualno nije samo stvar svijesti, već nešto izvanjsko što se stvara namjerno i postoji materijalno, kao prostor kontemplacije izvan ljudskog uma. Langer virtualnost vidi kao fizički prostor koji je stvorio umjetnik, poput slike ili zgrade, koji je `značajan sam po sebi, a ne kao dio okoline`. Posebno razmatra arhitekturu ne kao ostvarenje prostora za postojanje, već njezin konceptualni prijevod u virtualnost za opažanje: `Arhitekt se, u konačnici, bavi stvorenim prostorom, virtualnim entitetom.` Za razliku od Bergsona, za Langera je virtualnost opipljiva i može izazvati kontemplativnu interakciju između ljudi i stroja.[18]

U svojim kasnijim godinama, Langer je došla do uvjerenja da je odlučujući zadatak njezina rada bio konstruirati na znanosti i psihologiji utemeljenu teoriju o `životu uma` koristeći konvencije filozofije procesa.[14] Langerin završni rad, Mind: An Essay on Human Feeling predstavlja vrhunac njezina pokušaja da uspostavi filozofsku i znanstvenu podlogu estetskog iskustva, oslanjajući se na trotomni pregled opsežnog skupa relevantnih humanističkih i znanstvenih tekstova.
​