ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Georges Eugène Sorel (/səˈrɛl/; francuski: [sɔʁɛl]; 2. studenog 1847. - 29. kolovoza 1922.) bio je francuski društveni mislilac, politički teoretičar, povjesničar, a kasnije i novinar. Inspirirao je teorije i pokrete grupirane pod imenom sorelijanizam.[2][3] Svoju društvenu i političku filozofiju uvelike je zahvalio čitanju Proudhona, Karla Marxa, Giambattiste Vica, Henrija Bergsona[4][5] (čija je predavanja pohađao na Collège de France), a kasnije i Williama Jamesa. Njegovo poimanje moći mita u kolektivnom djelovanju nadahnulo je socijaliste, anarhiste, marksiste i fašiste.[6] Zajedno s njegovom obranom nasilja, snaga mita je doprinos po kojem ga se najčešće pamti.[7]

Politički je evoluirao od svojih ranih liberalno-konzervativnih pozicija prema marksizmu, socijaldemokraciji i na kraju sindikalizmu. Između 1909. i 1910. bio je marginalno uključen u Action Française Charlesa Maurrasa, a između 1911. i 1913. pisao je za politički transverzalu L`Indépendance, osnovanu zajedno s Édouardom Berthom – jednim od Sorelovih glavnih učenika – i Georgesom Valoisom, bližim mauraskim krugovima. . Nakon duge šutnje tijekom rata, Sorel je istupio u korist Lenjina i krenuo na boljševičke pozicije sve do svoje smrti 1922. godine.

Njegovo nasljeđe u međuratnom razdoblju zahvatilo je oba kraja političkog spektra, budući da su mnogi bivši sindikalisti pozdravljali nadolazeći fašizam. Prema povjesničaru Zeevu Sternhellu, Sorelova revizija marksizma prekinula je nužnost veze između revolucije i radničke klase, otvarajući mogućnost zamjene proletarijata nacionalnom zajednicom.[6]

Biografija
Rođen u Cherbourgu kao sin poslovnog čovjeka, preselio se u Pariz 1864. kako bi pohađao Collège Rollin, prije nego što je godinu dana kasnije upisao École Polytechnique.[8] Godine 1869. postao je glavni inženjer u Odjelu za javne radove. Stacioniran na Korzici do lipnja 1871., kasnije je poslan na razna mjesta u južnoj Francuskoj - Albi, Gap i Draguignan. Između 1876. i 1879. bio je u Mostaganemu, u kolonijalnom Alžiru, prije nego što se preselio u Perpignan, gdje je proveo posljednje godine svoje karijere do umirovljenja 1892. Godine 1891. dobio je Légion d`honneur.[9] Odmah nakon umirovljenja preselio se sa svojom partnericom Marie David u Boulogne-sur-Seine, blizu Pariza, gdje je ostao do svoje smrti 1922. godine.

Počevši od druge polovice 1880-ih, objavljivao je članke iz različitih područja (hidrologija, arhitektura, filozofija znanosti, psihofizika, politička povijest i filozofija) u kojima se očituje utjecaj Aristotela, kao i onih Hippolytea Tainea i Ernesta Renana. Godine 1893. javno je obznanio svoj stav marksista i socijalista. Prešao je raditi na neke od prvih francuskih marksističkih časopisa (L’Ère nouvelle i Le Devenir Social) i sudjelovati, s revizionističke strane, u raspravi koju je pokrenuo Eduard Bernstein. Pristaša Alfreda Dreyfusa tijekom afere, Sorel je kasnije bio razočaran, slično kao i njegov prijatelj Charles Péguy, političkim posljedicama suđenja.

Početkom 20. stoljeća počeo se zalagati za nekompatibilnost socijalizma i parlamentarne demokracije, prelazeći na sindikalističke pozicije. Svojim pisanjem u Il Divenire sociale Enrica Leonea i Mouvement socialiste Huberta Lagardellea, oko 1905. pridonio je teorijskoj razradi revolucionarnog sindikalizma.[10] Godine 1905. njegov najpoznatiji tekst, Reflections on Violence, počeo je izlaziti u Divenire Sociale. U obliku knjige objavljen je 1908. u izdanju Pages Libres, a iste godine uslijedio je u izdanju Illusions du Progrès.

Nakon poraza sindikalističkog krila Confédération Générale du Travail (CGT) 1909., Sorel se jedno vrijeme 1909.–1910. zbližio s Action française Charlesa Maurrasa, iako nije dijelio ni njegov nacionalizam ni politički program. Ta je suradnja nadahnula osnivače Cercle Proudhona, koji je okupljao revolucionarne sindikaliste i monarhiste. Sam Sorel, s Jeanom Variotom, osnovao je časopis 1911. godine pod nazivom L`Indépendance, iako su neslaganja, dijelom oko nacionalizma, ubrzo okončala projekt.[11]

Oštro se protiveći političkom primirju Union sacrée iz 1914., Sorel je osudio rat i 1917. hvalio rusku revoluciju. Pisao je za službenu publikaciju Sovjetskog Saveza, Russian Soviet Government Bureau, nazivajući Lenjina `najvećim teoretičarem socijalizma nakon Marxa i državnikom čiji genij podsjeća na Petra Velikog.` [12] Napisao je brojne male članke za talijanske novine braneći boljševici. Dok je Sorelova potpora boljševizmu predmet brojnih javnih zapisa, njegov interes o kojem se toliko govorilo za novorođeni fašistički pokret potvrđuju samo nacionalistički izvori iz međuratnog razdoblja. Prema Maurrassovom intelektualcu Jeanu Variotu, u ožujku 1921. Sorel mu je povjerio da je `Mussolini čovjek ništa manje neobičan od Lenjina. On je, također, politički genij, većeg dosega nego svi tadašnji državnici, s jedinom iznimkom Lenjina...`[13] Neki sudovi izraženi u Sorelovoj korespondenciji zapravo proturječe uvjerenju da je bio politički naklonjen fašizmu. Najistaknutije je da je pisao liberalnom novinaru Mariu Missiroliju u lipnja 1921., “Čini mi se da stvari u Italiji idu vrlo loše [...] Nered fašista, koji potiskuju državu za koju [Giolitti] tvrdi da je nepokolebljivi branitelj, mogao bi Italiju vratiti u vrijeme srednjeg vijeka. Ne čini se da su fašisti uravnoteženiji od futurista.`