ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Abram Deborin - Uvod u filozofiju dijalektičkog materijalizma

Autor se bavi sl. filozofima: Frensis Bekon, Tomas Hobs, Džon Lok, Džordž Berkli, David Hjum…

Sa predgovorom G. V. Plehanova ; [s ruskog prevela Ljubinka Krešić].
Pogovor Andrija Krešić


Abram Mojsejevič Deborin (Ioffe) (ruski: Abrám Moiséevič Debórin (Ióffe); 16. lipnja [O.S. 4. lipnja] 1881., Upyna, Kovanjska gubernija - 8. ožujka 1963., Moskva) bio je sovjetski marksistički filozof i akademik Akademije znanosti Sovjetski Savez (1929). Deborin je oscilirao između boljševičke i menjševičke frakcije Ruske socijaldemokratske radničke stranke, prije nego što se skrasio s boljševicima i uživao u dugoj karijeri filozofa u Sovjetskom Savezu. Iako je njegova karijera patila pod Staljinom, doživio je ponovno objavljivanje svojih djela kad je Sovjetski Savez vodio Nikita Hruščov.

Prije ruske revolucije
Ušavši u revolucionarni pokret krajem 1890-ih, Deborin se 1903. pridružio boljševičkoj frakciji Ruske socijaldemokratske radničke stranke. Do 1907., međutim, prešao je u frakciju menjševika i postao poznat kao jedan od učenika Georgija Plehanova, obojica u politici i filozofije. Godine 1908. Deborin je diplomirao na Odsjeku za filozofiju na Sveučilištu u Bernu (L. I. Axelrod tamo je doktorirala 1900.). Uskoro je počeo objavljivati velike knjige i članke o filozofiji iz marksističke perspektive. Zatim je napisao `Filosofiia Makha` (Mahistička filozofija), objavljenu u Golos sotst`aldemokrata, u travnju 1908. Ovdje je boljševizam okarakterizirao kao političku manifestaciju `subjektivizma` i `volontarizma` svojstvenog mačizmu, te da su njihovi `taktičari i praktični ljudi` bili su nesvjesni mahisti i idealisti.[1]: 34  Lenjin je bio jedan od praktičnih ljudi koji su se unatoč svom odbijanju `mačizma` pridržavali primirja unutar boljševičke frakcije prema kojem su se složili da neće politizirati takva filozofska pitanja.

Nakon ruske revolucije
Ubrzo nakon Listopadske revolucije 1917. Deborin je napustio menjševike i počeo predavati na Sveruskom komunističkom sveučilištu, Institutu crvenih profesora i Institutu za filozofiju. Ubrzo je preuzeo uredničke dužnosti u časopisu Pod zastavom marksizma, koji je vodio od 1926. do 1931. godine.[2] Deborin se pridružio Komunističkoj partiji 1928. Nakon Oktobarske revolucije 1917. sovjetska se filozofija našla podijeljena između dvije frakcije: `dijalektičara`, na čelu s Deborinom, i `mehanista`, čija je vodeća figura bila filozofkinja Lyubov Axelrod (tadašnja istaknuti boljševički vođa Nikolaj Buharin bio je viđen kao saveznik `mehanista`, iako se nije u potpunosti slagao s njima).

Pod Staljinom
Kažnjen je zbog `menjševizirajućeg idealizma`. [3] Godine 1931. Josif Staljin odlučio je pitanje rasprave između dijalektičara i mehaničara objavljivanjem dekreta koji je identificirao dijalektički materijalizam kao dio koji se odnosi isključivo na marksizam-lenjinizam. Zatim ju je kodificirao u Dijalektičkom i povijesnom materijalizmu (1938.) nabrajajući `zakone dijalektike`, koji su temelji pojedinih disciplina, a posebno znanosti o povijesti, i koji jamči njihovu sukladnost s `proleterskom koncepcijom svijeta `. Tako je diamat nametnut većini komunističkih stranaka povezanih s Trećom internacionalom. Diamat je postao službena filozofija Sovjetskog Saveza i kao takav ostao do njegova raspada. Kada se Staljin odlučio za dijalektički materijalizam, Deborin je pokazao podršku Staljinovom stajalištu. Nekoliko godina nakon toga Deborin se držao povučeno, a većina njegovih spisa bila je zataškavana. Međutim, živio je dovoljno dugo da vidi sva svoja djela ponovno objavljena u Sovjetskom Savezu tijekom `otopljavanja` pod Nikitom Hruščovom.