pregleda

Aristotel - NIKOMAHOVA ETIKA (prevod Tomislav Ladan)


Cena:
1.990 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (3850)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 7892

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1982
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Aristoteles, 384pne-322pne = Aristotel, 384pne-322pne
Naslov Nikomahova etika / Aristotel ; prijevod s izvornika, bilješke i rječnik nazivlja Tomislav Ladan ; filozofijska redaktura Danilo Pejović
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski
Godina 1982
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Sveučilišna naklada Liber, 1982
Fizički opis XXXIX, 269 str. ; 22 cm
Drugi autori - osoba Ladan, Tomislav, 1932-2008 = Ladan, Tomislav, 1932-2008
Pejović, Danilo, 1928-2007 = Pejović, Danilo, 1928-2007
Zbirka ǂBiblioteka ǂPolitička misao ; ǂsv. ǂ17
Napomene Prevod s grč. jezika
Aristotelova praktična filozofija i etika: str. V-XXXIX
Pogovor prevoditelja: str. 243-248
Registar.
Predmetne odrednice Aristoteles, filozof, 384-322pne -- `Nikomahova etika` -- Stara Grčka
Nikomah, `Gerasenac`, 60-120 -- `Nikomahova etika`, filozof, matematičar -- Stara Grčka -- Gerasa
Etika -- Nikomah -- Stara Grčka -- 1-2v

Nikomahova etika je naziv koji se koristi za poznato Aristotelovo djelo o vrlini i moralnom liku. Smatra se jednim od temeljnih djela aristotelovske etike. Sastoji se od deset knjiga temeljenih na bilješkama s predavanja u Liceju koje je ili uredio Aristotelov sin Nikomah ili su mu bile posvećene. U mnogo čemu ova knjiga je slična Eudemovoj etici, s kojom se često uspoređuje.
Prva knjiga
Opće je prihvaćena činjenica da je najveće dobro ono kojem težimo radi njega samog, a ne radi neke druge svrhe. To može biti sreća, blaženstvo..., i svaki čovjek po naravi teži tome dobru. Isto tako svako umijeće i svako istraživanje teži nekom dobru, no razlikuju se svrhe djelovanja, iako bi svrha uvijek trebala biti dobro. U Nikomahovoj etici Aristotel dijeli življenje života na tri načina; to su život užitaka, državni (politički) i misaoni život. Oni se razlikuju po djelovanju i svrhama djelovanja, te se postavlja pitanje koje je najveće dobro. Blaženstvo, dakle, biramo radi njega samog, također i kreposti, ali, je li to uistinu najveće dobro, te gdje je pravednost u tome? Krajnje je dobro samodostatno, zadaća čovjeku je život, ma kakav on bio, a život je samodostatan.
Druga knjiga
Postoje dvije vrste vrlina: moralna i intelektualna, no nijedna nije po prirodi usađena. Mi imamo sposobnost steći ih i usavršavati ih. Zakonodavci navikavanjem čine građane dobrima i to je u stvari želja svakog zakonodavca. Prema našim postupcima u odnosima s ljudima postajemo pravedni ili nepravedni. Pravednim se postupcima postaje pravedan. Moramo postupati u skladu sa zdravim razumom, jer pretjeranost uništava, a to se u djetinjstvu mora naviknuti: koliko i kada osjećati. Onaj koji se odriče čulnih užitaka nalazi radost.
Postoje tri stanja, no samo je jedno ispravno. Srednji put (drugo stanje) zaslužuje pohvalu, no skretanja su nužna jer se tako najlakše nalazi pravi put. Vrlina bi trebala biti ona osobina na osnovu koje čojvek postaje dobar. Strasti su prolazni afekti (strah,požuda..., osjećaji zadovoljstva ili nezadovoljstva). Sklonosti su ono na osnovu čega smo u stanju npr. naljutiti se. Osobine su ono na osnovu čega se odnosimo pravilno ili nepravilno prema afektima.
Prvo stanje: razmetanje, nadutost, razmetljivost, lakrdijaštvo, laskavac, sramežljivac, naprasitost, luda smjelost, neobuzdanost, rasipnost
Drugo stanje: izdašnost, plemenita ambicija, istinoljubivost, društvenost, ljubaznost, stidljivost, blagost, hrabrost, umjerenost, velikodušnost
Treće stanje: sitničavost, malodušnost, ironija, mrzovolja, pretjerana uslužnost, bestidnost, ravnodušnost, plašljivost, obuzdanost, škrtost
Šesta knjiga
Razboritost je prava stvar u pravoj situaciji. Kreposti postoje ćudoredne i razumne. Također postoje dva dijela duše – razuman i nerazuman. Nepromjenjivi (umijeće, razboritost) i promjenjivi (umnost, mudrost, znanstvenost).
Deseta knjiga
Ljudska sreća se može definirati funkcijom koja pripada svakom čovjeku. Svaki čovjek mora biti dio praktičnog života, a krajnje dobro bi trebalo proizaći iz toga da se ta funkcija dobro obavlja i treba biti cijeli život konstantna. Etičke vrline su one u skladu sa razumom, a intelektualne su superiornije jer razum razmišlja, a mišljenje je najbolja čovjekova sposobnost. No, čovjek ne može cijeli život provesti neprekidno razmišljajući. Za sreću ljudi su potrebne i neke vanjske stvari kao što su zdravlje, zdrava djeca, hrana, sklonište i sloboda.

Aristotel (grč. Αριστοτέλης; 384. p. n. e. – 322. p. n. e.) bio je starogrčki filozof i besednik, Platonov učenik i jedna od najuticajnijih ličnosti u istoriji evropske misli.
Aristotel je bio grčki filozof i naučnik koji je rođen makedonskom gradu Stagira, Halkidiki, na severnoj periferiji klasične Grčke. Njegov otac, Nikomah, je umro kad je Aristotel bio dete, nakon čega je Proksenus od Atarneusa postao njegov staratelj. U svojoj osamnaestoj godini, pošao je na Platonovu akademiju u Atini i ostao je tamo do svoje 37. godine (c. 347 p. n. e.). Njegovi rukopisi pokrivaju mnoge teme – uključujući fiziku, biologiju, zoologiju, metafiziku, logiku, etiku, estetiku, poetiku, pozorište, muziku, retoriku, lingvistiku, politiku i vladu – i čine prvi sveobuhvatni sistem zapadne filozofije. Ubrzo nakon Platonove smrti, Aristotel je napustio Atinu i, na zahtev Filipa Makedonskog, podučavao je Aleksandara Velikog počevši od 343 p. n. e. Prema pisanju Encyclopædia Britannica, „Aristotel je bio prvi istinski naučnik u istoriji ... [i] svaki naučnik mu duguje.“
Podučavanje Aleksandra Velikog je pružilo Aristotelu mnoge mogućnosti i obilje materijala. On je osnovao biblioteku u Liceju koja je pomagala u produkciji mnogih od njegovih stotina knjiga. Činjenica da je Aristotel bio Platonov učenik je doprinela njegovom ranom gledištu platonizma, međutim nakon Platonove smrti, Aristotel se uronio u empirijska izučavanja i udaljio se od platonizma u korist empirizma.[8] On je verovao da svi ljudski koncepti i svo njihovo znanje ultimativno bazirani na percepciji. Aristotelovo gledište na prirodne nauke predstavlja podlogu u osnovi mnogih njegovih radova.
Aristotelovi pogledi na fizičke nauke temeljno je oblikovalo gledište srednovekovnih učenjaka. Njegov uticaj doseže do renesanse i nije bio sistematski zamenjen do prosvetiteljstva i teorija kao što je klasična mehanika. Neka od Aristotelovih zooloških opažanja, kao što je hectocotyl (reproduktivna) ruka oktopusa, nisu potvrđena, niti osporena do 19. veka. Njegovi radovi sadrže najraniju poznatu studiju logike, koja je inkorporirana u kasnom 19. veku u modernu formalnu logiku.
Aristotel je rođen u Stagiri, grčkoj koloniji na makedonskom poluostrvu. Njegov otac, Nikomah, radio je kao dvorski lekar kod kralja Amintasa III Makedonskog, dede Aleksandra Velikog. Veruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih makedonskih kraljeva. Pretpostavlja sa da je, kada je otišao u Atinu sa 18 godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.
Od 18. do 37. godine pohađa Akademiju kao Platonov učenik. Razlike u filozofskim stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne činjenice i zakone za razliku od Platonovih idealističkih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi između dvojice filozofa bili zategnuti ili prekinuti.
Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo učenje u njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja između Aristotela i Platona, među njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija. Takođe, priče kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa epikurejcima, koji su bili poznati i kao „klevetnici“. Iako se ovakve legende često nalaze kod ranih hrišćanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin, razlog leži najviše u čvrstom sistemu vrednosti koji su Aristotelu usadili rani hrišćanski jeretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom istorijskom verovanju.
Posle Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom nećakinjom i pokćerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dve, na poziv kralja Filipa II Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog, koji je tad imao 13 godina.
Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poučavao samo etici i politici već ga je upućivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je Aleksandar mnogo naučio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi poučavajući mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima). Zahvaljujući ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao značajna novčana sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeći, obnovljena moć Aleksandrove vojske posledica je, barem delimično, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.
Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da ga obnovi.
Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika, odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguće je da je Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeći Platonov primer, on počinje davati redovne časove iz filozofije u gimnazijumu sagrađenom u čast Apolona Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takođe bila poznata i kao peripatetička škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim pitanjima sa svojim učenicima šetajući gore-dole, peripateo (lagana šetnja), peripatoi (oko gimnazijuma).
Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. – 322. p. n. e.) koji je proveo poučavajući u Liceju, Aristotel je napisao većinu svojih dela. Po uzoru na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog učenja. Takođe je napisao nekoliko studija (o kojima će biti govora kasnije) o fizici, metafizici itd.; u kojima je stil formalniji, a jezik učeniji nego u „Dijalozima“. Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj meri su mu bili korisni materijali i pisani izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbedio. Oni posebno pokazuju povezanost njegovog učenja sa radovima grčkih filozofa, njegovih prethodnika, te kako je nastavio, lično ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava. Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i ptičare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, močvara i pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako da Strabon konstatuje da je Aristotel među prvima počeo stvarati veliku biblioteku.
U poslednjim godinama Aristotelovog života odnosi između njega i Aleksandra postaju veoma zategnuti zahvaljujući stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel svojevremeno preporučio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Atini su i dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije. Naravno, nakon što je u Atinu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel. Napušta Atinu izjavljujući (po svedočenjima mnogih antičkih autoriteta) da neće pružiti Atinjanima šansu da se po treći put ogreše o filozofiju. Nalazi utočište na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sledeće godine, 322. p. n. e. od dugogodišnje bolesti. Priče da je njegova smrt posledica trovanja kukutom, kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti talase“ nemaju istorijske osnove.
Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizičkom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih izvora. Njegove očuvane statue i biste, koje verovatno datiraju iz prvih godina delovanja peripatetičke škole, prikazuju čoveka prosečne visine, oštrih crta lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo verodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svedočenja njegovih objektivnih savremenika zaključujemo da se radilo o visokomoralnom čoveku blage naravi, posvećenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima, bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim dobročiniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svetom hrišćanske misli i kada su se Aristotelovi radovi počeli proučavati objektivno i bez straha, u delima hrišćanskih pisaca 13. veka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog vremena) Aristotel se opisuje kao čovek blage naravi, dostojanstvene pojave, skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveći od onih koji znaju“.
Oblici državnog uređenja
Aristotel je, za razliku od Platona, više bio orijentisan na istraživanje postojećeg društva. Analizom 158 ustava grčkih polisa, on je podelio državna uređenja na:
dobra (monarhija, aristokratija i republika) i
loša (tiranija, oligarhija i demokratija).
Aristotelovi spisi
Glavni članak: Aristotelovi spisi
Dela: Organon (sakupljeni Aristotelovi logički spisi), Poetika (O pesničkoj umetnosti), Retorika, Nikomahova etika (Nikomah je bio njegov otac), Politika, Metafizika, Fizika, O duši.
Njegovi naslednici su učili po njegovim knjigama i po knjigama koje su pisane na osnovu njegovih dela. A, on je prvi koji je objektivno opisao svo dotadašnje znanje. Naglasak na objektivno, jer drugi filozofi su pisali dela, pesme, dijaloge. Aristotel je pisao udžbenike, u kojima je prvi put uredno pobrojao sva dotadašnja znanja (i, naravno, dopisao otkrića do kojih je i sam došao).
MG141 (N)


Predmet: 76977413
Autor - osoba Aristoteles, 384pne-322pne = Aristotel, 384pne-322pne
Naslov Nikomahova etika / Aristotel ; prijevod s izvornika, bilješke i rječnik nazivlja Tomislav Ladan ; filozofijska redaktura Danilo Pejović
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski
Godina 1982
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Sveučilišna naklada Liber, 1982
Fizički opis XXXIX, 269 str. ; 22 cm
Drugi autori - osoba Ladan, Tomislav, 1932-2008 = Ladan, Tomislav, 1932-2008
Pejović, Danilo, 1928-2007 = Pejović, Danilo, 1928-2007
Zbirka ǂBiblioteka ǂPolitička misao ; ǂsv. ǂ17
Napomene Prevod s grč. jezika
Aristotelova praktična filozofija i etika: str. V-XXXIX
Pogovor prevoditelja: str. 243-248
Registar.
Predmetne odrednice Aristoteles, filozof, 384-322pne -- `Nikomahova etika` -- Stara Grčka
Nikomah, `Gerasenac`, 60-120 -- `Nikomahova etika`, filozof, matematičar -- Stara Grčka -- Gerasa
Etika -- Nikomah -- Stara Grčka -- 1-2v

Nikomahova etika je naziv koji se koristi za poznato Aristotelovo djelo o vrlini i moralnom liku. Smatra se jednim od temeljnih djela aristotelovske etike. Sastoji se od deset knjiga temeljenih na bilješkama s predavanja u Liceju koje je ili uredio Aristotelov sin Nikomah ili su mu bile posvećene. U mnogo čemu ova knjiga je slična Eudemovoj etici, s kojom se često uspoređuje.
Prva knjiga
Opće je prihvaćena činjenica da je najveće dobro ono kojem težimo radi njega samog, a ne radi neke druge svrhe. To može biti sreća, blaženstvo..., i svaki čovjek po naravi teži tome dobru. Isto tako svako umijeće i svako istraživanje teži nekom dobru, no razlikuju se svrhe djelovanja, iako bi svrha uvijek trebala biti dobro. U Nikomahovoj etici Aristotel dijeli življenje života na tri načina; to su život užitaka, državni (politički) i misaoni život. Oni se razlikuju po djelovanju i svrhama djelovanja, te se postavlja pitanje koje je najveće dobro. Blaženstvo, dakle, biramo radi njega samog, također i kreposti, ali, je li to uistinu najveće dobro, te gdje je pravednost u tome? Krajnje je dobro samodostatno, zadaća čovjeku je život, ma kakav on bio, a život je samodostatan.
Druga knjiga
Postoje dvije vrste vrlina: moralna i intelektualna, no nijedna nije po prirodi usađena. Mi imamo sposobnost steći ih i usavršavati ih. Zakonodavci navikavanjem čine građane dobrima i to je u stvari želja svakog zakonodavca. Prema našim postupcima u odnosima s ljudima postajemo pravedni ili nepravedni. Pravednim se postupcima postaje pravedan. Moramo postupati u skladu sa zdravim razumom, jer pretjeranost uništava, a to se u djetinjstvu mora naviknuti: koliko i kada osjećati. Onaj koji se odriče čulnih užitaka nalazi radost.
Postoje tri stanja, no samo je jedno ispravno. Srednji put (drugo stanje) zaslužuje pohvalu, no skretanja su nužna jer se tako najlakše nalazi pravi put. Vrlina bi trebala biti ona osobina na osnovu koje čojvek postaje dobar. Strasti su prolazni afekti (strah,požuda..., osjećaji zadovoljstva ili nezadovoljstva). Sklonosti su ono na osnovu čega smo u stanju npr. naljutiti se. Osobine su ono na osnovu čega se odnosimo pravilno ili nepravilno prema afektima.
Prvo stanje: razmetanje, nadutost, razmetljivost, lakrdijaštvo, laskavac, sramežljivac, naprasitost, luda smjelost, neobuzdanost, rasipnost
Drugo stanje: izdašnost, plemenita ambicija, istinoljubivost, društvenost, ljubaznost, stidljivost, blagost, hrabrost, umjerenost, velikodušnost
Treće stanje: sitničavost, malodušnost, ironija, mrzovolja, pretjerana uslužnost, bestidnost, ravnodušnost, plašljivost, obuzdanost, škrtost
Šesta knjiga
Razboritost je prava stvar u pravoj situaciji. Kreposti postoje ćudoredne i razumne. Također postoje dva dijela duše – razuman i nerazuman. Nepromjenjivi (umijeće, razboritost) i promjenjivi (umnost, mudrost, znanstvenost).
Deseta knjiga
Ljudska sreća se može definirati funkcijom koja pripada svakom čovjeku. Svaki čovjek mora biti dio praktičnog života, a krajnje dobro bi trebalo proizaći iz toga da se ta funkcija dobro obavlja i treba biti cijeli život konstantna. Etičke vrline su one u skladu sa razumom, a intelektualne su superiornije jer razum razmišlja, a mišljenje je najbolja čovjekova sposobnost. No, čovjek ne može cijeli život provesti neprekidno razmišljajući. Za sreću ljudi su potrebne i neke vanjske stvari kao što su zdravlje, zdrava djeca, hrana, sklonište i sloboda.

Aristotel (grč. Αριστοτέλης; 384. p. n. e. – 322. p. n. e.) bio je starogrčki filozof i besednik, Platonov učenik i jedna od najuticajnijih ličnosti u istoriji evropske misli.
Aristotel je bio grčki filozof i naučnik koji je rođen makedonskom gradu Stagira, Halkidiki, na severnoj periferiji klasične Grčke. Njegov otac, Nikomah, je umro kad je Aristotel bio dete, nakon čega je Proksenus od Atarneusa postao njegov staratelj. U svojoj osamnaestoj godini, pošao je na Platonovu akademiju u Atini i ostao je tamo do svoje 37. godine (c. 347 p. n. e.). Njegovi rukopisi pokrivaju mnoge teme – uključujući fiziku, biologiju, zoologiju, metafiziku, logiku, etiku, estetiku, poetiku, pozorište, muziku, retoriku, lingvistiku, politiku i vladu – i čine prvi sveobuhvatni sistem zapadne filozofije. Ubrzo nakon Platonove smrti, Aristotel je napustio Atinu i, na zahtev Filipa Makedonskog, podučavao je Aleksandara Velikog počevši od 343 p. n. e. Prema pisanju Encyclopædia Britannica, „Aristotel je bio prvi istinski naučnik u istoriji ... [i] svaki naučnik mu duguje.“
Podučavanje Aleksandra Velikog je pružilo Aristotelu mnoge mogućnosti i obilje materijala. On je osnovao biblioteku u Liceju koja je pomagala u produkciji mnogih od njegovih stotina knjiga. Činjenica da je Aristotel bio Platonov učenik je doprinela njegovom ranom gledištu platonizma, međutim nakon Platonove smrti, Aristotel se uronio u empirijska izučavanja i udaljio se od platonizma u korist empirizma.[8] On je verovao da svi ljudski koncepti i svo njihovo znanje ultimativno bazirani na percepciji. Aristotelovo gledište na prirodne nauke predstavlja podlogu u osnovi mnogih njegovih radova.
Aristotelovi pogledi na fizičke nauke temeljno je oblikovalo gledište srednovekovnih učenjaka. Njegov uticaj doseže do renesanse i nije bio sistematski zamenjen do prosvetiteljstva i teorija kao što je klasična mehanika. Neka od Aristotelovih zooloških opažanja, kao što je hectocotyl (reproduktivna) ruka oktopusa, nisu potvrđena, niti osporena do 19. veka. Njegovi radovi sadrže najraniju poznatu studiju logike, koja je inkorporirana u kasnom 19. veku u modernu formalnu logiku.
Aristotel je rođen u Stagiri, grčkoj koloniji na makedonskom poluostrvu. Njegov otac, Nikomah, radio je kao dvorski lekar kod kralja Amintasa III Makedonskog, dede Aleksandra Velikog. Veruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih makedonskih kraljeva. Pretpostavlja sa da je, kada je otišao u Atinu sa 18 godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.
Od 18. do 37. godine pohađa Akademiju kao Platonov učenik. Razlike u filozofskim stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne činjenice i zakone za razliku od Platonovih idealističkih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi između dvojice filozofa bili zategnuti ili prekinuti.
Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo učenje u njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja između Aristotela i Platona, među njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija. Takođe, priče kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa epikurejcima, koji su bili poznati i kao „klevetnici“. Iako se ovakve legende često nalaze kod ranih hrišćanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin, razlog leži najviše u čvrstom sistemu vrednosti koji su Aristotelu usadili rani hrišćanski jeretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom istorijskom verovanju.
Posle Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom nećakinjom i pokćerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dve, na poziv kralja Filipa II Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog, koji je tad imao 13 godina.
Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poučavao samo etici i politici već ga je upućivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je Aleksandar mnogo naučio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi poučavajući mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima). Zahvaljujući ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao značajna novčana sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeći, obnovljena moć Aleksandrove vojske posledica je, barem delimično, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.
Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da ga obnovi.
Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika, odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguće je da je Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeći Platonov primer, on počinje davati redovne časove iz filozofije u gimnazijumu sagrađenom u čast Apolona Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takođe bila poznata i kao peripatetička škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim pitanjima sa svojim učenicima šetajući gore-dole, peripateo (lagana šetnja), peripatoi (oko gimnazijuma).
Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. – 322. p. n. e.) koji je proveo poučavajući u Liceju, Aristotel je napisao većinu svojih dela. Po uzoru na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog učenja. Takođe je napisao nekoliko studija (o kojima će biti govora kasnije) o fizici, metafizici itd.; u kojima je stil formalniji, a jezik učeniji nego u „Dijalozima“. Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj meri su mu bili korisni materijali i pisani izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbedio. Oni posebno pokazuju povezanost njegovog učenja sa radovima grčkih filozofa, njegovih prethodnika, te kako je nastavio, lično ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava. Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i ptičare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, močvara i pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako da Strabon konstatuje da je Aristotel među prvima počeo stvarati veliku biblioteku.
U poslednjim godinama Aristotelovog života odnosi između njega i Aleksandra postaju veoma zategnuti zahvaljujući stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel svojevremeno preporučio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Atini su i dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije. Naravno, nakon što je u Atinu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel. Napušta Atinu izjavljujući (po svedočenjima mnogih antičkih autoriteta) da neće pružiti Atinjanima šansu da se po treći put ogreše o filozofiju. Nalazi utočište na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sledeće godine, 322. p. n. e. od dugogodišnje bolesti. Priče da je njegova smrt posledica trovanja kukutom, kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti talase“ nemaju istorijske osnove.
Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizičkom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih izvora. Njegove očuvane statue i biste, koje verovatno datiraju iz prvih godina delovanja peripatetičke škole, prikazuju čoveka prosečne visine, oštrih crta lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo verodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svedočenja njegovih objektivnih savremenika zaključujemo da se radilo o visokomoralnom čoveku blage naravi, posvećenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima, bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim dobročiniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svetom hrišćanske misli i kada su se Aristotelovi radovi počeli proučavati objektivno i bez straha, u delima hrišćanskih pisaca 13. veka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog vremena) Aristotel se opisuje kao čovek blage naravi, dostojanstvene pojave, skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveći od onih koji znaju“.
Oblici državnog uređenja
Aristotel je, za razliku od Platona, više bio orijentisan na istraživanje postojećeg društva. Analizom 158 ustava grčkih polisa, on je podelio državna uređenja na:
dobra (monarhija, aristokratija i republika) i
loša (tiranija, oligarhija i demokratija).
Aristotelovi spisi
Glavni članak: Aristotelovi spisi
Dela: Organon (sakupljeni Aristotelovi logički spisi), Poetika (O pesničkoj umetnosti), Retorika, Nikomahova etika (Nikomah je bio njegov otac), Politika, Metafizika, Fizika, O duši.
Njegovi naslednici su učili po njegovim knjigama i po knjigama koje su pisane na osnovu njegovih dela. A, on je prvi koji je objektivno opisao svo dotadašnje znanje. Naglasak na objektivno, jer drugi filozofi su pisali dela, pesme, dijaloge. Aristotel je pisao udžbenike, u kojima je prvi put uredno pobrojao sva dotadašnja znanja (i, naravno, dopisao otkrića do kojih je i sam došao).
MG141 (N)
76977413 Aristotel - NIKOMAHOVA ETIKA (prevod Tomislav Ladan)

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.