ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 368
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Uvod
Ovaj jezik je opor. Upravo zato što je takav i što, kao takav, podseća na oporost koju je nalagao Niče, više osoba kojima sam dostavio rukopis ovog dela je imalo utisak, a to su mi i
jasno stavili do znanja, da iz njega, bar iz prvih poglavlja, izbija ničeovski `miris`: oporost,
divljenje energiji koje se može učiniti preteranim, savršen prezir prema onome ko je
nesposoban da živi, neka vrsta cezarovske1
amoralnosti - a sve su to, naime, neke
karakteristike ničeovskog duha; mećutim to ne znači da Niče nije uticao na napor koji me je
doveo do pred noge Hristu. Ničeu treba vratiti ono što mu pripada. Veoma mi je stalo da
naznačim šta je u ovom delu Ničeovo jer to dozvoljava razjašnjenje jednog intelektualnog
problema ovog vremena.
Ničeu dugujem svoje oslobađanje... U vreme dok smo gacali po humanističkoj i
demokratskoj močvari u koju su nas gurnuli naši dobri učitelji `vesele nauke` i gde smo
rasipali energiju rešavajući budalaste probleme, kao što je na primer ovaj za koji je Karlajl
dao formulu: `Budući da živimo u svetu lupeža, da bi opstali potrebno je iz njihovih
postupaka izvući poštenje koje je zajedničko svima njima ` - ili pak ovo: `Zameniti veru nečim
što će biti bilo šta što bismo poželeli samo ne vera `, upravo u to vreme smo od Ničea
primili `udarac bičem` koji nas je doveo do toga da iskreno počnemo da posmatramo istinsku
realnost... Niče je, sa izvesnom brutalnošću, prekinuo naše blejanje, svukao sa nas bedne
humanističke prnje i prisilio nas da pogledamo sami sebe bez milosti; kroz njega prvi put
proživljavamo onu ljubav prema čovečanstvu kojoj su nas učili, jednu u suštini lažnu ljubav,
lukavstvo koje su izmislili nemoćni kako bi `razoružali` protivnike, oduzeli im želju za
napretkom i tako ih oslabili. Upravo mi smo bili meću onima koji su razoružani i čija je
istinska snaga bila ukroćena pedagoškim delima Treće Republike. Upravo zato smo Ničea
prihvatili kao oslobodioca; dok su nam naši učitelji ponavljali: `Čovečanstvo se uzdiže
razumom i slobodom ` mi smo ponavljali: `Ne, uopšte nije tako: to se postiže čvrstinom i
prisilom`. I tako smo konačno upoznali jednu novu ljubav za čovečanstvo, ljubav za koju se može
reći da je neumoljiva - ljubav koju sam kasnije pronašao u Evanćelju, i kojoj smisao daje, bar mi
se tako čini, parabola o sposobnostima. Dakle, evo šta dugujemo Ničeu: na kraju XIX veka on je
bio oslobodilac naše energije i na tome smo mu veoma zahvalni.
Može se učiniti čudnim što smo mi, Francuzi, kako bi se vratili pravom životu,
imali potrebu za uputstvima tog brutalnog stranca; duhovi koji nisu upoznali duhovni nered
se čude zbog toga i navode imena naših, koji su duhom bili sigurno uravnoteženiji od Ničea i
čije nam je posećivanje takoće bilo od koristi. Tu su Bonal i Mestr, pa Kont i Ten kao i
nekolicina drugih. To je tačno, ali treba znati i ovo: naši lukavi odgojitelji su svojim delom
u velikoj meri ukaljali ove prave učitelje. -Reakcionari, govorili su nam. Priznaćemo da je to
prosto i vulgarno, ali je ipak bilo dovoljno da nas od njih udalji. Istina, niko se nije
usuđivao da nam, u vidu reakcionara prikaže npr. Konta ali... sa kakvom se samo umešnošću
ćutalo o njegovom delu!




Georges Valois (pravim imenom Alfred-Georges Gressent; 7. listopada 1878. - veljače 1945.) bio je francuski novinar i nacionalni sindikalistički političar. Bio je član francuskog Pokreta otpora i umro je u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.

Život i karijera
Rođen u radničkoj i seljačkoj obitelji u Parizu, Georges Valois je sa 17 godina otišao u Singapur, au Pariz se vratio 1898. [1] U svojim ranim godinama bio je anarhosindikalist. Našao je posao kao tajnik u L`Humanité Nouvelle gdje je upoznao Georgesa Sorela.[1] Kasnije, nakon boravka u Carskoj Rusiji (1903.), Gressent je radio kao tajnik u izdavačkoj kući Armand Colin.

Nakon što je napisao svoju prvu knjigu L`Homme Qui Vient (Čovjek koji dolazi), upoznao je nacionalističkog i monarhističkog pisca Charlesa Maurrasa i postao član njegove Action Française, gdje je nastavio pratiti radnički pokret. Kako bi njegovo zaposlenje bilo kompromitirano sudjelovanjem u krajnje desnoj monarhističkoj ligi, uzeo je pseudonim Georges Valois.

Godine 1911. stvorio je Cercle Proudhon, nacionalnu sindikalističku skupinu, i preuzeo vodstvo izdavačke kuće Action française, Nouvelle librairie nationale, 1912. [1] Cercle je miješao Sorelov utjecaj s integralizmom koji je favorizirao Charles Maurras i bio je otvoreni antisemitski. Prema povjesničaru Zeevu Sternhellu, ta je ideologija bila prefiguracija talijanskog fašizma.

Godine 1925. Valois je osnovao tjednik Le Nouveau Siècle (Novo stoljeće), kojeg je Maurras vidio kao potencijalnog rivala.[1] Zbog toga je izgubio posao u La Nouvelle librairie nationale. Raskid s Maurrasom postao je još ozbiljniji nakon njegovog stvaranja iste godine lige Faisceau.[1]

Njegov dugogodišnji suradnik Jacques Arthuys bio je jedan od čelnika nove lige.[2] Pomogli su joj veliki poduzetnici u borbi protiv agitacije Francuske komunističke partije (PCF). Nakon određenog početnog uspjeha (pridružile su joj se ekstremističke ličnosti poput Huberta Lagardellea i Marcela Bucarda), nestala je 1928., kada je Valois već bio isključen iz stranke. Srednja je klasa možda povukla svoju potporu zbog nedostatka povjerenja u fašizam kao prihvatljivo rješenje za Francusku ili zato što je smatrala, slijedeći trend koji je uspostavila Rimokatolička crkva (koja je 1926. ekskomunicirala Action française), da je najbolje rješenje bio je infiltrirati se u institucije Treće Republike.

Valois je izgubio financijsku potporu, Faisceau je raspušten, osnovao je Republikansku sindikalističku stranku (PRS). Jacques Arthuys također je bio vođa stranke.[3] Tijekom drugog Cartel des gauches (Ljeva koalicija), stranka je izdavala Cahiers bleus (1928. – 1932.), u kojem su bili eseji vrlo različitih ličnosti, uključujući Marcela Déata (budućeg neosocijalista koji je bio isključen iz Francuske Sekcija Radničke internacionale (SFIO) koji će kasnije biti kolaboracionist), Bertrand de Jouvenel (suosnivač društva Mont Pelerin, liberalne organizacije koja još uvijek postoji), Pierre Mendès France (jedan od mladih gardista, ili jeunes loups, iz Radikalno-socijalističke stranke koji će postati francuski premijer tijekom Četvrte Republike), i Edouard Berth.

Nakon krize od 6. veljače 1934., Valois je osnovao Le Nouvel Age (`Nova era`), koju je predstavio kao ljevičarsku kritiku, zajedno s Cahiers bleus. Međutim, Le Nouvel Age, koji je tvrdio da promiče postkapitalističku ekonomiju koristeći korporativističku ekonomiju.[1] Godine 1935. pokušao se pridružiti SFIO-u, ali je odbijen iako ga je podupirao Marceau Pivert.

Valois je sudjelovao u francuskom Pokretu otpora tijekom Višijevske Francuske. Tijekom Drugog svjetskog rata preselio se blizu Lyona, gdje je pokrenuo projekt kulturne suradnje.[1] Valoisa su konačno uhitili nacisti 18. svibnja 1944., a umro je u veljači 1945. od tifusa u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.