ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 430 / 271 / 437
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Misterija katedrala - Ezoteričko tumačenje hermetičkih simbola Veledela



Pred nama je knjiga o ezoteričko tumačenje hermetičkih simbola veledela. Izuzetno dokumentovana studija , neuporedivo delo o ezoteričkom jeziku katedrala.

Ko je Fulkaneli koji nam znalački otkriva pečate alhemije na katedralama?O njemu se ništa pouzdano ne zna, ili jedva nešto. Toliko je malo svedočanstava o njemu da nije teško pomisliti da on možda nikada nije ni postojao. Pa ipak, šta god pomislili, on je autor izuzetno dokumentovane knjige, neuporedivog dela o ezoteričkom jeziku katedrala. Njegovo ime je, po svemu sudeći, umetničko ime, izabrano da skriva nedokučivi identitet te tajanstvene osobe koja se bavi okultnom disciplinom zvanom alhemija za koju ovovremeni učenjaci, ako im ona još uopšte pada na pamet, veruju da je davno odumrla




Fulcanelli (fl. 1920-ih) bilo je ime koje je koristio francuski alkemičar i ezoterični autor, o čijem se identitetu još uvijek raspravlja.[1] Čini se da je ime Fulcanelli igra riječi: Vulkan, starorimski bog vatre, plus El, kanaansko ime za Boga, pa tako i Sveta vatra.[2]

Privlačnost Fulcanellija kao kulturnog fenomena djelomično je posljedica tajanstvenosti većine aspekata njegova života i djela te njegovog nestanka. Konkretno, navodno je dvaput izveo transmutaciju olova u zlato. Prvi je bio 1922. godine, zajedno sa svojim najodanijim učenikom Eugèneom Canselietom, kada su njih dvojica navodno izveli uspješnu transmutaciju 100 grama olova u zlato u prisutnosti Juliena Champagnea i Gastona Sauvagea. Ova demonstracija održana je u laboratoriju tvornice plina tvrtke Georgi u Sarcellesu, a postignuta je upotrebom male količine `projekcijskog praha` (također poznatog kao kamen mudraca) koji je pripremio Fulcanelli.[3][4 ] Drugi je bio 1937. u Château de Léré, kada je Fulcanelli navodno izveo transmutaciju 225 grama olova u zlato i 100 grama srebra u uran pred svjedocima uključujući kemičara, dva fizičara i geologa.[5] Nakon toga, Fulcanelli je potpuno nestao.[6]

Život

Frontispice Le Mystère des Cathédrales Fulcanellija (1926.). Ilustracije Julien Champagne.
Fulcanelli je vjerojatno bio Francuz obrazovan u alkemijskom znanju, arhitekturi, umjetnosti, znanosti i jezicima. Fulcanelli je napisao dvije knjige koje su objavljene nakon njegova nestanka 1926., nakon što je ostavio svoj magnum opus, Le Mystère des Cathédrales, sa svojim jedinim učenikom, Eugèneom Canselietom. Njegovo prvo izdanje sastojalo se od 300 primjeraka, a objavio ga je Jean Schemit u 52 Rue Laffitte, Pariz.[7]

Teorije o Fulcanelliju nagađaju da je on bio jedan ili drugi poznati francuski okultist tog vremena: možda član bivše kraljevske obitelji, kuće Valois, ili neki drugi član Frères d`Heliopolisa (Braća Heliopolisa, društvo usredotočeno oko Fulcanellija koji je uključivao Eugènea Canselieta, Jean-Juliena Champagnea i Julesa Bouchera). Patrick Rivière, Canselietov učenik, vjerovao je da je Fulcanellijev pravi identitet Jules Violle, slavni francuski fizičar. U knjizi iz 1996. uspoređuju se uzorci pisanja Jean-Juliena Huberta Champagnea (rođenog 23. siječnja 1877.) i Fulcanellija i pokazuju značajnu sličnost.[9] U svakom slučaju, do 1916. Fulcanelli je prihvatio Canselieta, koji je tada imao samo šesnaest godina, kao svog prvog učenika. Tijekom 1921. prima u studente sinove Ferdinanda de Lessepsa, a 1922. još dva studenta: Julesa Bouchera i Gastona Sauvagea. Godine 1925. Fulcanelli se preselio u 59 rue Rochechouart gdje je navodno uspio pretvoriti obične metale u zlato.[10]

Međutim, većina svjedočanstava prikupljenih u povijesnom kontekstu, između 1910. i 1940., uvijek označava Juliena Champagnea kao autora, bilo jedinstvenog ili nadahnutog građom knjižničara Pierrea Dujolsa (1862.-1926.). Prvo spominjanje pseudonima datira iz oko 1910. godine i zasluga je Jeanne-Emilie Baheux de Puysieux (1829.-1914.), supruge kipara Augustea Bartholdija (1834.-1904.). [11][potreban bolji izvor]

Godine 1960., objavljivanjem međunarodnog bestselera Jutro mađioničara, Pauwels i Bergier popularizirali su misterij majstora alkemičara.[12]

Fulcanellijev majstor
Ne zanemarujući uvjerenje nekih istraživača da je sam Canseliet mogao biti Fulcanelli, sam Canseliet je vjerovao da je Fulcanellijev Učitelj Basil Valentine, alkemičar iz 15. stoljeća; barem teoretski Učitelj, jer je Fulcanellijev inicijator možda bila njegova vlastita žena. Kao što Fulcanelli opisuje u neobičnom pismu koje je čuvao kao talisman o dovršetku Velikog djela – od strane nekoga tko je vjerojatno Basil Valentine – on također spominje vlastitu ženu: `...Kad mi je žena rekla dobre vijesti` i ` ...moja žena, s neobjašnjivom intuicijom osjetljivih osoba, imala je stvarno čudan san.` Kao što je prikazano u ovom pismu, kada govori o nečem tako važnom kao što je Veliko djelo, on spominje svoju ženu kao osobu važnu za Magnum Opus.[13][14]

Zaključak
Prema Louisu Pauwelsu, Fulcanelli je preživio Drugi svjetski rat i potpuno nestao nakon oslobođenja Pariza. Svaki pokušaj da ga se pronađe propao je. U kolovozu 1945. američki G-2 (vojna obavještajna služba) zamolila je Jacquesa Bergiera da kontaktira izvjesnog vojnog bojnika koji je vodio operaciju traženja njemačkih istraživačkih izvještaja o atomskoj energiji. Bojnik, čiji je identitet očito bio anoniman ili jednostavno zaboravljen, želio je znati gdje se nalazi Fulcanelli. Bergier nije mogao reći, a bojnik se činio zadovoljan što Fulcanelli nije pronađen.[15]

Sastanak u Parizu s Jacquesom Bergierom
Walter Lang izvještava da je Fulcanelli komunicirao s Jacquesom Bergierom kako bi upozorio francuskog atomskog fizičara Andréa Helbronnera na skoru upotrebu nuklearnog oružja od strane čovjeka. Prema Fulcanelliju, nuklearno oružje korišteno je prije, od strane i protiv njega čovječanstvo. Prof. Helbronner i Chevillon, između ostalih, ubijeni su od strane Gestapoa pred kraj Drugog svjetskog rata.[16]

Sastanak između Jacquesa Bergiera i Fulcanellija navodno se dogodio tijekom lipnja 1937. u laboratoriju Odbora za plin u Parizu. Prema Neilu Powellu, ovo je prijevod izvornog doslovnog prijepisa sastanka:

`Na rubu ste uspjeha, kao i nekoliko drugih naših znanstvenika danas. Molim vas, dopustite mi. Budite vrlo vrlo oprezni. Upozoravam vas... Oslobađanje nuklearne energije lakše je nego što mislite, a radioaktivnost umjetno proizvedeni mogu zatrovati atmosferu našeg planeta u vrlo kratkom vremenu: nekoliko godina. Štoviše, atomski eksplozivi mogu se proizvesti iz nekoliko zrnaca metala dovoljno snažnih da unište cijele gradove. Ovo vam govorim kao činjenicu: alkemičari znam to jako dugo... Neću vam pokušavati dokazati ovo što ću sada reći, ali molim vas da to ponovite g. Helbronneru: određeni geometrijski rasporedi visoko pročišćenih materijala dovoljni su da oslobode atomske sile bez pribjegavanja bilo elektricitetu ili vakuumskim tehnikama... Tajna alkemije je sljedeća: postoji način manipuliranja materijom i energijom tako da se proizvede ono što moderni znanstvenici nazivaju `polje sile`. Polje djeluje na promatrača i stavlja ga u povlašteni položaj naspram svemira. S te pozicije on ima pristup stvarnostima koje su obično skrivene od nas vremenom i prostorom, materijom i energijom. To je ono što mi nazivamo Velikim djelom.` [17]

Kad je Bergier upitao Fulcanellija o Kamenu mudraca, alkemičar je odgovorio: `...bitna stvar nije transmutacija metala, već transmutacija samog eksperimentatora. To je drevna tajna koju nekoliko ljudi ponovno otkriva svakog stoljeća. Nažalost, samo šačica je uspješna...`[18]

U prosincu 1938. njemački kemičari Otto Hahn i Fritz Strassmann poslali su rukopis Naturwissenschaftenu izvješćujući da su otkrili element barij nakon bombardiranja urana neutronima.[19] Lise Meitner i njezin nećak Otto Robert Frisch ispravno su protumačili ove rezultate kao nuklearnu fisiju.[20][21]

Rendezvous u Španjolskoj
Prema Canselietu, njegov posljednji susret s Fulcanellijem dogodio se 1953. (godine nakon njegovog nestanka), kada je otišao u Španjolsku i tamo je odveden u dvorac visoko u planinama na sastanak sa svojim bivšim gospodarom. Canseliet je poznavao Fulcanellija kao starca u 80-ima, ali sada je Učitelj pomladio i fizički se promijenio u izgledu: sada je bio androgino stvorenje, biće koje je Fulcanelli nazivao Božanskim Androginom. Ponovno okupljanje je bilo kratko i Fulcanelli je još jednom nestao ne ostavljajući nikakav trag o tome gdje se nalazi.[22]

Fonetska kabala
Prema Fulcanelliju, fonetska kabala (Fulcanellijev izraz za posebnu upotrebu jezika, oslanjajući se na fonetske sličnosti i druge simboličke tehnike za proširenje izražajnog dosega riječi) [sumnjivo – raspravite] nije hebrejska kabala; čak je i derivacija drugačija: Cabala je izvedena iz latinskog caballus, konj, kao u Trojskom konju u Ilijadi. U osnovi je homofonijski i simfonijski, a ne numerički; temelji se na fonetskoj asonanciji i rezonanciji da odjekne Gay Science u riječima starogrčkih božanstava izgovorenih u svetoj starogrčkoj nomenklaturi.[23] Prema Walteru Langu, koji je napisao uvod u engleski prijevod Fulcanellijeve Mystère des Cathédrales, osnovna načela fonetske kabale obnovljena su u Fulcanellijevom Magnum Opusu.