ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 429
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta!

Hipokrat (cca. 460. pne. - 380. pne.) je antički grčki liječnik koji se smatra ocem medicine. Školovao se u tzv. medicinskoj školi na otoku Kosu. Zapisi koji mu se pripisuju i koji su sažeti u tzv. Corpus Hippocraticum su odbacili dotadašnje praznovjerje i magiju primitivne medicine i nju zamijenili zaokruženim logičkim sistemom koji po svojoj prirodi pripada svijetu nauke. Zbog toga je Corpus Hippocraticum vijekovima bio najvažniji i najpouzdaniji izvor medicinskog znanja.

Hipokrat je također poznat po tome što je ustanovio institut liječničke tajne, opisane u Hipokratovoj zakletvi.


Hipokrat je smatrao da u razvoju svake bolesti postoje kritični dani. Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti (npr. epilepsije i eklampsije, malarije, epidemijskog parotitisa) i neke kliničke sindrome (lice umirućeg, facies hippocratica).

Hipokrat je iznio pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je `sumanut čovjek` zapravo bolestan čovjek. U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak sa dvije polutke, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. Na osnovi simptoma Hipokrat nije postavljao dijagnozu, nego prognozu bolesti. Uz medikamente u tretmanu duševnih bolesti (u to vrijeme koristili su se različiti biljni pripravci, opijum, kanabis, rauvolfija i druge, empirijski nađene tvari) preporučavao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad.

Insistirao je tome da liječnik mora poznavati uvjete u kojima bolesnik živi. Osnovna misao mu je bila da u liječenju treba poduprijeti prirodne otporne snage ljudskog organizma.

Po Hipokratovu mišljenju, karakteristike ličnosti određuju četiri tjelesna soka od kojih je sastavljen ljudski organizam: sluz, žuta žuč, crna žuč i krv. Prema tome u organizmu imamo toplu krv, hladnu sluz, žuta žuč je suha, a crna mokra. Nazivi za karaktere čovjeka također potiču od naziva tih tjelesnih sokova (sangvinični, flegmatični, kolerični i melanholični). Zdravlje je dobro miješanje (eukrazija), a bolest je poremećaj u mješavini tih sokova (diskrazija). Takvo mišljenje izvršilo je glavni uticaj na Galena te kasnije i na srednjovjekovnu medicinu.

Corpus hippocraticum je zbirka oko 60 sačuvanih medicinskih djela, većinom napisanih između 430 p.n.e. i 200. godine. Tu je zbirku zapravo napisalo nekoliko ljudi s različitim stajalištima možda u aleksandrijskoj biblioteci gdje su se okupili pod Hipokratovim imenom. Nijedan od rukopisa koji je dio Corpusa ne može se smatrati da ga je sam Hipokrat napisao, a najmanje je jednog od njih napisao njegov šurjak Polibije.

Važan je Hipokratov doprinos hirurgiji (repozicija iščašenih udova, operacija empijema). Slavno, starodrevno medicinsko pravilo pripisano Hipokratu je Primum non nocere (`najprije ne naškoditi`); drugo pravilo glasi Ars longa, vita brevis (`život je kratak, a umjetnost je dugovječna`). Pod Hipokratovim imenom sačuvala se i zakletva starogrčkog liječnika – asklepijada; ona sadržava principe liječničke etike, koji i danas imaju svoju vrijednost.