Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 382
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Pred smrt, ruski filosof Vladimir Solovjov (1853-1900) je napisao knjigu Tri razgovora u kojoj se nalazi i kratka povest o antihristu. Ovo delo je ispunjeno Solovjovljevim proročkim prozrenjima o budućnosti sveta: predvideo je, naime, veliki uspon islama koji će osvojiti nezavisnu državnost i zaratiti sa Zapadom; naslutio je da će Japan, zahvaljujući svojoj etici i zapadnoj tehnici, postati svetska sila; znao je da će Jevreji dobiti nezavisnu državu - Izrael, baš na teritorijama današnjim.
Vladimir Sergejevič Solovjov[1] (rus. Влади́мир Серге́евич Соловьёв; Moskva, 28. januar 1853 — Uzkoje, 30. avgust 1900) bio je ruski filozof, teolog, pesnik, pisac pamfleta i književni kritičar, koji je igrao značajnu ulogu u razvoju ruske filozofije i poezije s kraja 19. i duhovnog preporoda s početka 20. veka.
Sadržaj
1 Život i rad
2 Uticaj
3 Reference
4 Literatura
5 Spoljašnje veze
Život i rad
Vladimir Sergejevič Solovjov, sin istoričara Sergeja Mihajloviča Solovjova, rođen je u Moskvi, 28. januara 1853.[2] Njegova majka, Poliksena Vladimirovna, bila je poljskog porekla, i među njenim precima bio je mislilac Grigorij Skovoroda.[3]
U svojim tinejdžerskim danim Solovjov se odrekao pravoslavlja zarad nihilizma, ali je kasnije njegovo neodobravanje pozitivizma[4] viđeno kao izražavanje stavova u skladu sa stavovima pravoslavne crkve.[4]
U svom delu „Kriza zapadne filozofije: Protiv pozitivizma“ Solovjov je kritikovao pozitivističko odbijanje Aristotelovog esencijalizma, odnosno filozofskog realizma. Pozitivizam, prema Solovjovu, samo potvrđuje pojavu nekog objekta, negirajući intuitivnu realnost koju ljudi doživljavaju kao deo svoje svesti.[4]
Vladimir Solovjov postao je prijatelj i poverenik Fjodora Dostojevskog. Suprotno od stavova Dostojevskog, Solovjov je bio naklonjen rimokatoličkoj crkvi. On se zalagao za ukidanje raskola (ekumenizam, sobornost) između pravoslavne i katoličke crkve - eventualno, „sa etičke i socijalne tačke gledišta“,[5] spajajući sve u katolicizam.[6]
Solovjov se nikada nije ženio, niti je imao decu, ali, vodio je idealizovane odnose, koje je ovekovečio u svojoj duhovnoj ljubavnoj poeziji, uključujući dve žene po imenu Sofija.[7] Odbacio je tvrdnje mistične Ane Šmit, koja je tvrdila da je njegov božanski partner.[8]
Solovjov je umro kao siromašni beskućnik 1900. godine, ostavljajući svog brata Mihajla Sergejeviča i nekoliko kolega da brane njegovo intelektualno nasleđe.
Uticaj
Široko je rasprostranjeno mišljenje da je Solovjov bio glavna inspiracija za Dostojevskog za likove Aljoše i Ivana Karamazova u delu Braća Karamazovi.[9] Uticaj Solovjova se takođe može videti u delima simbolista i neoidealista kasnije ruske sovjetske ere. Njegova knjiga „Smisao ljubavi“ može se posmatrati kao jedan od filozofskih izvora Tolstojeve „Krojcerove sonate“ (1889). Ovo je takođe delo u kome je uveo pojam “sizigi” da bi označio “bliski savez”.
Solovjov je uticao na religioznu filozofiju Nikolaja Berđajeva, Sergeja Bulgakova, Florenskog, Franka, na ideje Rudolfa Štajnera i poeziju i teoriju ruskih simbolista, odnosno Belija, Bloka i drugih.