ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 384
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ima skromno, uredno i blago podvucenih recenica obicnom olovkom, nista strasno, sve ostalo uredno!

Pisma o dobrom i lepom Lihačov je napisao 1985, kratko pre nego što je navršio 80 godina. U njima veliki naučnik sabira svoje dugo životno iskustvo i u obliku pisama upućenim prijateljima, u svojevrsnom srdačnom dijalogu sa zamišljenim čitaocem, govori na jednostavan način o krupnim filozofskim, moralnim i estetičkim pitanjima svoga i svakog vremena. Ali tu su i nenametljivi saveti i sugestije o „običnim“ svakodnevnim pitanjima, reklo bi se svima poznatim, koji su upućeni pre svega mladim čitaocima. Međutim, i čitalac bilo kog uzrasta u njima će pronaći mnogo toga što će ga podsetiti, opomenuti, nad čim će se još jednom zamisliti.


Dmitrij Sergejevič Lihačov (ruski: Dmítrij Sergéevič Lihačëv, također Dmitri Likhachev ili Likhachyov; 28. studenog [O.S. 15. studenog] 1906. - 30. rujna 1999.) bio je ruski medievist, lingvist i bivši zatvorenik Gulaga. Tijekom svog života, Likhachov se smatrao najvećim svjetskim proučavateljem staroruskog jezika i njegove književnosti.

Bio je cijenjen kao `posljednji od starih Petrogradaca` i kao `čuvar nacionalne kulture`. Zbog njegovog visokog profila kao sovjetskog pisca disidenta, društvenog kritičara i aktivista tijekom njegova kasnijeg života, Likhachova su često nazivali `ruskom savješću`.



Dmitrij Lihačov rođen je u Sankt Peterburgu. Od ranog djetinjstva gajio je strast prema književnosti, iako njegovi roditelji nisu odobravali to zanimanje.

U intervjuu s Davidom Remnickom iz 1987., Likhachov se prisjetio kako je `sa svog prozora gledao Veljačku i Listopadsku revoluciju.` [1]

Godine 1923., sa samo 16 godina, Likhachov je upisao Odsjek za lingvistiku i književnost Lenjingradskog državnog sveučilišta. Usporedo je pohađao rimsko-germanski i slavensko-ruski odsjek, položivši dvije diplome. Na sveučilištu je mladi Likhachov upoznao mnoge izvanredne znanstvenike i razvio vlastiti način razmišljanja. Likhachov je diplomirao 1928. na Lenjingradskom sveučilištu. Godine 1928., na kraju studija, Likhachov je uhićen i optužen da je bio član, kako je Remnick nazvao, `studentske književne skupine pod nazivom Kozmička akademija znanosti`, koja je `predstavljala jednako veliku prijetnju Kremlju kao i Harvard Lampoon radi Bijeloj kući.` [1]

Za svoj izbor u `Kozmičku akademiju`, Likhachov je predstavio kratko izvješće, u kojem se rugao novim pravopisnim pravilima iz 1918. i pozvao da se ona `reformiraju` vraćanjem zabranjenog slova `Yat`. Nakon uhićenja, Likhachova je suočio s papirom istražitelj sovjetske tajne policije, koji je vrištao: `Što mislite pod jezičnom reformom? Možda u socijalizmu uopće nećemo imati jezik!`[1]

Nakon devet mjeseci zatvora, mladi je znanstvenik nezakonito protjeran bez suđenja i proveo je pet godina u prvom koncentracijskom logoru u SSSR-u, smještenom na Soloveckim otocima u Bijelom moru.

Deportiran u logor za posebne namjene Solovki, proveo je 5 godina proučavajući `zločinački folklor` (kako je to sam nazvao). Dmitrij Lihačov je u logoru napisao svoj prvi znanstveni članak `Kartaške igre kriminalaca`. Sam nije kartao, ali je bio oštroumni promatrač. Prikupio je i mnogo materijala o lopovskom jeziku te je kasnije objavio članke i knjigu o lopovskom žargonu i običajima.

U logoru su naporan rad, loši životni uvjeti i bolest dramatično narušili Lihačovljevo zdravlje, ali je preživio. Na Soloveckim otocima susreo je i prognane ruske intelektualce i prave kriminalce, koji su mu slučajno spasili život. Kao što je mnogo godina kasnije rekao Dmitrij Lihačov: `Na Solovkima sam shvatio da je svaka osoba osoba.`

Dok je bio na otocima, neko je vrijeme Dmitry Likhachov radio kao član Kriminološkog kabineta, organizirajući radnu koloniju za tinejdžere i spašavajući ih od smrti izazvane glađu, drogom i hladnoćom.

U noći 28. listopada 1929. pozvan je iz posjeta roditeljima i naređeno mu je da se pridruži skupini od 300 zatvorenika koji su bili određeni za pogubljenje. Želeći roditelje poštedjeti traume, Lihačov im je rekao da je dobio poziv za noćni rad i da ga ne čekaju. Zatim se sakrio iza hrpe drva i slušao kako je tri stotine zarobljenika strijeljano i bačeno u masovnu grobnicu. Sljedećeg jutra Likhachov se vratio iz svog skrovišta kao potpuno drugi čovjek. U intervjuu s Davidom Remnickom iz 1987. Likhachov se prisjetio događaja te noći i zaključio: `Krvnik je stariji od mene, a još je živ.` [2]

Od 1931. godine Lihačov je bio radnik na izgradnji Staljinovog Bijelomorsko-Baltičkog kanala sve do puštanja na slobodu.

Lihačov se vratio u Lenjingrad i započeo svoju znanstvenu karijeru u Puškinovom domu (kako je poznat Ruski književni institut), koja je trajala više od 60 godina i doživjela objavljivanje više od 500 znanstvenih radova. Likhachov nije prestao s radom ni tijekom opsade Lenjingrada. Vjerovao je da je Rusija sastavni i nedjeljivi dio europske civilizacije, suprotno `euroazijskim` pogledima na Rusiju popularnim kod Lava Gumileva, Borisa Ribakova i mnogih drugih suvremenika.

Likhachov je pet godina radio kao lektor u izdavačkoj kući Akademije znanosti SSSR-a. Godine 1936., zahvaljujući peticiji predsjednika Akademije znanosti, Aleksandra Karpinskog, Dmitrij Lihačov je očišćen od kaznenog dosjea. Godine 1938. talentiranog znanstvenika primijetio je [tko?] i pozvao ga u Odjel za starorusku književnost Instituta za rusku književnost (poznatog kao Puškinov dom). Dmitrij Lihačov je ovdje radio do kraja života.

Staroruska književnost, kojoj se u to vrijeme nije posvećivala velika akademska pozornost, postala je glavnim znanstvenim interesom Dmitrija Lihačova, koji je početkom 1940-ih bio jedan od najistaknutijih stručnjaka u ovom području. Godine 1941. Likhachov je predstavio svoju tezu `Novgorodski analistički korpus 12. stoljeća`.

Drugi svjetski rat donio je nova iskušenja. Lihačov je zajedno sa suprugom i kćerima blizankama preživio strahote opsade Lenjingrada (1941.-1944.). Svoje iskustvo opisao je u priči punoj surovih detalja, razotkrivajući različite tipove ljudi i njihovo herojsko ili užasno ponašanje suočeno s glađu i smrću. 1942. potpuno iscrpljen od h Ljut i hladan, Dmitrij Lihačov počeo je prikupljati materijale o srednjovjekovnoj poeziji i ubrzo objavio knjigu Obrana staroruskih gradova. Godine 1943. Likhachov i njegova cijela obitelj protjerani su u Kazanj, navodno zbog `povezanosti s logorom Solovecki`. Ali do kraja rata vratili su se u Lenjingrad.

Godine 1947. Dmitrij Lihačov doktorirao je filologiju, predstavivši svoju tezu `Ogledi o povijesti analističkih književnih oblika 11.–16. stoljeća`. Tri godine kasnije postao je profesor na Lenjingradskom državnom sveučilištu. Od 1953. bio je dopisni član - a od 1970. član Akademije znanosti SSSR-a.

1950. obilježilo je objavljivanje Likhachovljevog dvotomnog izdanja koje sadrži jedinstvena, važna književna djela prevedena na suvremeni ruski jezik: Primarnu kroniku, povijest Kijevske Rusije od 9. do 12. stoljeća, i Slov o vojsci Igorevoj, prikaz temeljen na neuspjelom pohodu kneza Igora Svjatoslaviča od Novgorod-Severska protiv Kumana 1185.

Dmitrij Lihačov nije bio znanstvenik odvojen od svakodnevnog života. Od 1950-ih započeo je kampanju za spas drvenih hramova ruskog sjevera i očuvanje povijesnog izgleda ruskih gradova. Pomogao je u osnivanju muzeja Dostojevskog, Puškina i Pasternaka.

Godine 1953. Likhachov je primljen u Sovjetsku akademiju znanosti kao dopisni član. Branio je Andreja Saharova, Aleksandra Solženjicina i druge disidente tijekom njihova progona od strane sovjetskih vlasti.

U 1960-ima Likhachov je bio jedan od pokretača pokreta za zaštitu povijesnih spomenika, knjižnica i arhiva. Zahvaljujući Lihačovu spašeni su mnogi spomenici, uključujući stan Marine Cvetajeve u Moskvi, Nevski prospekt u Lenjingradu (koji je trebao biti pretvoren u trgovačku ulicu) i Aleksandrov vrt. U 1980-ima je bio na čelu Sovjetskog (kasnije preimenovanog u Ruski) Kulturnog fonda, podupirući proces povrata pravoslavne crkve nad njezinim hramovima, koje je prethodno prisvojila sovjetska vlada. Znanstvenik je također sudjelovao u očuvanju nacionalnih manjina u opasnosti od izumiranja, a pomagao je povratak u Rusiju emigrantskih javnih i kulturnih djelatnika.

Godine 1980. Likhachov je bio jedan od članova Akademije znanosti koji je odbio potpisati pismo kojim se traži izbacivanje poznatog znanstvenika Andreja Saharova iz Akademije zbog Saharovljevog javnog neodobravanja slanja sovjetskih trupa u Afganistan 1979. godine.

Unatoč užurbanom društvenom životu, Likhachov je i dalje puno vremena provodio na znanstvenom radu. Usredotočujući se na starorusku književnost, razvio je koncept umjetničkog vremena i prostora. Godine 1969. istraživač je nagrađen Državnom nagradom SSSR-a za svoj rad `Poetika staroruske književnosti`. [potreban citat]

Dmitrij Lihačov stekao je svjetsku afirmaciju kao teoretičar kulture i kao publicist. U 1980-ima razvio je koncept koji je razmatrao probleme humanizacije i preorijentacije obrazovnih ciljeva i ideja. Znanstvenik je kulturu promatrao kao povijesno sjećanje i kao proces akumulacije, a ne samo uzastopne promjene. Ovo je stajalište također bilo teorijska osnova za Likhachovljevu pozornost prema antičkim spomenicima, osobito u arhitekturi. Inspiriran djelima Vladimira Vernadskog, Dmitrij Lihačov predložio je ideju `homosfere` - ljudske sfere Zemlje. Njegov izvorni doprinos općoj znanosti bio je i razvoj nove discipline nazvane ekologija kulture, koja je definirana kao bitna sfera ljudskog života.

Jedna od ideja Lihačovljevog koncepta bila je korelacija kulture i prirode. U njegovoj knjizi Poetika vrtova (1982.) perivojna i perivojna umjetnost prvi je put razmatrana kao semiotički odraz velikih kulturnih i umjetničkih stilova i njima pripadajućih ideologija.

U Moskvi i St. Petersburgu 1986. godine stvorio je Međunarodnu udrugu intelektualaca i kreativaca `Myr Culture`, s piscem Nicolajem Sanvelianom, talijanskim ekonomistom i piscem Giancarlom Pallavicinijem i drugim vodećim piscima, umjetnicima i znanstvenicima, bio je inspirativan i predsjednik dugi niz godina.[3]

Godine 1986. izabran je za prvog predsjednika Ruskog kulturnog fonda. U svojim 1980-ima i 1990-ima postao je više javna osoba, služeći kao neformalni savjetnik gradonačelnika Sankt Peterburga Anatolija Sobčaka i ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. U listopadu 1993. potpisao je Pismo od četrdeset i dva.[4] Iste godine postao je prva osoba koja je proglašena počasnim građaninom Sankt Peterburga. Također je predsjedao komisijom osnovanom za pripremu dvjestote obljetnice Aleksandra Puškina.

Lihačov je svoj životni put doživljavao kao vertikalno kretanje, prema nebeskom domu. Refleksije njegova iskustva kao osobe zapisane su u knjizi “Reminiscencije” (1995.).

Tijekom prvog posjeta Rimu Gorbačov, Myr Culture je službeno predao, u ime intelektualno-kreative in the world, kulturni program, nazvan `Manifest troje` od strane potpisnika osnivača udruge, ruski glasnogovornik Zagladin predstavio je svjetski tisak na Foro Italico, 1998., kao primjer kulturne slobode za Rusiju i za svijeta, potpisali Dmitry Likhachov, Nicolaj Sanvelian i Giancarlo Pallavicini.[5]

Posljednja djela Dmitrija Lihačova sakupila su njegove opće ideje o rodnoj zemlji. Knjiga Misli o Rusiji, dovršena 1999. godine, nekoliko dana prije autorove smrti, posvećena je mjestu Rusije u svjetskoj povijesti, njezinim mitovima i najkarakterističnijim crtama. Edicija Ruska kultura objavljena je posthumno 2000. godine.

Kao veliki znanstvenik Lihačov je bio inozemni član akademija znanosti Bugarske, Mađarske i Srbije te dopisni član austrijske, američke, britanske, talijanske i göttingenske akademije. Godine 1984. mali planet 2877 nazvan je po Likhachovu.

Godinu dana prije smrti, Likhachov je postao prvi dobitnik vraćenog Ordena svetog Andrije.

Dmitrij Lihačov preminuo je 30. rujna 1999.

Godine 2001. Likhachovljeva kći i George Soros osnovali su Likhachovljev filantropski fond