ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1998
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Martin Hajdeger - O HUMANIZMU

Izdavač: Gradina
Autor: Martin Hajdeger
Opis: Niš 1998, meki povez, stanje, vrlo dobro str. 65

Izričito se pod svojim imenom Humanitas prvi put promišlja i njoj teži u vrijeme Rimske republike. Homo humanus suprotstavlja se homo barbarusu. Homo humanus je ovdje Rimljanin koji rimsku virtus povisuje i oplemenjuje `utjelovljenjem` od Grka preuzete paideia. Grci jesu Grci helenizma kojih se naobrazba naučavala u filozofskom školama. Ona se tiče eruditio et institutio in bonas artes. Tako shvaćena paideia prevodi se s `humanitas`. Prava se romanitas homo romanusa sastoji u takvoj humanitas.

U Rimu susrećemo prvi humanizam. On stoga ostaje u biti specifično rimska pojava koja potječe iz susreta Rimljana s naobrazbom kasnih Grka. Takozvana renesansa 14. i 15. stoljeća u Italiji jest jedna renascentia romanitatis. Jer je stalo do romanitas, riječ je o humanitas, i zato o grčkoj paideia. Grci se, međutim, stalno vide samo u svom kasnom liku, pa i ovaj sam na rimski način. Homo humanus renesanse također stoji u opreci spram homo barbarusa. No ono In-humano je sada tobožnje barbarstvo gotičke skolastike srednjega vijeka. Historijski shvaćenom humanizmu pripada stoga stalno studium humanitatis što se na određeni način vraća antici i tako svagda biva i neko oživljavanje helenstva. To se pokazuje i u humanizmu 18. stoljeća u nas što ga pronose Winckelmann, Goethe i Schiller. Hölderlin naprotiv ne spada u `humanizam`, i to zato što on sudbu biti čovjeka misli izvornije nego što je to uzmogao taj `humanizam`.

No ako se pod humanizmom općenito razumije nastojanje oko toga da čovjek bude slobodan za svoju čovječnost i u tome nalazi svoj ponos, onda se humanizam svagda razlikuje prema shvaćanju `slobode` i `prirode` čovjeka. Na isti se način razlikuju putovi njegova ozbiljenja. Humanizam Marxa ne treba nikakva povratka antici, jednako kao ni humanizam kao što Sartre poima egzistencijalizam. U spomenutom širokom smislu i kršćanstvo je također humanizam ukoliko prema njegovu nauku sve zavisi od spasa duše (salus aeterna) čovjeka, a povijest se čovječanstva javlja u okviru povijesti spasa. Ma kako bile različite ove vrste humanizma prema cilju i razlogu, vrsti i sredstvima kako se svaki puta ozbiljuju, prema obliku svojih nauka, one se ipak podudaraju u tome što se humanitas homo humanusa određuje s obzirom na neko već utvrđeno izlaganje čovjeka, povijesti, svijeta, svjetskog osnova, to jest bića u cjelini.

Iz dela O humanizmu

S.S.S.