ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2012
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Fric Jar BIOETIKA

Fritz Jahr i rađanje europske bioetike Amir Muzur, Iva Rinčić

Pergamena, Zagreb, 2012.
332 strane, tvrd povez.


Stanovita je dama (podaci poznati redakciji) u razgovoru s koautoricom ove knjige postavila pitanje čemu se baviti jednom umrlom osobom, misleći pritom na Fritza Jahra. Za one kojima je vrijedno izjednačeno sa živim, to je posve le­gitimno pitanje, a legitimna pitanja zavređuju da se o njima razmisli. U svijetu koji ne taji više svoju potpunu orijentaci­ju prema materijalnom, dakle prolaznom, prekapanje arhivalijama i iščitavanje i tumačenje ideja starijih od ljudskog vijeka doista se doima bizarno-dokoličarskim i prijezira vri­jednim poslom kojega se pametni trebaju bataliti. I kada bi takav svijet sjajno funkcionirao i bio sam sobom zadovoljan, mi, nekrofili, morali bismo se nad sobom ozbiljno zabrinuti i potražiti pomoć. Međutim, ovaj svijet nije sam sobom zadovoljan. Izjedan konzumerizmom, opterećen ovisnošću o uvijek većem pro­fitu, svijet našeg doba je duboko frustriran i težak psihoso­matski bolesnik. Oni koji taj svijet zagovaraju odavno više nisu glasni jer riskiraju da ih rastrgnu oni koji taj svijet žive. Zato traženje idejne teksture koja bi – na individualnoj ili ko­lektivnoj razini – ponudila superiorniju logiku i zadovoljstvo koje je moguće doseći u zapadnjačkoj varijanti, izgleda da ipak ima smisla. (Moguće je i da je to »traženje« svojevrstan perpetuum mobile koji ne vodi ničemu, kao što je moguće i da je to »traženje« samo po sebi trajnim rješenjem i ciljem, ali to nije moguće ustanoviti.) Bioetika je toliko sveobuhvatna da, barem u popperijanskom smislu, ne može biti smatrana znanošću (i Van Rensselaer Potter potkraj svog života priznaje da bi je radije zvao religijom): ako pod »znanošću« počinjemo razumijevati samo zasnovanost na dokazima (dakle, uobičajenim čulima) i sum­njivu hiperprodukciju klišejiziranih publikacija, u tom slučaju bioetika možda ni ne treba težiti tome da bude priznata kao takva. (Ne zalaže li se i Fritz Jahr, slijedeći budističke zasade, za »suosjećajnost« i superiornost iracionalnog u spoznaji isti­ne?) Ma kako bila shvaćana, bioetika se krajem XX. stoljeća profilirala kao hvalevrijedan (barem deklarativno) pokret koji bi, nalik rimskom robu na kolima trijumfanta, stalno i uporno imao šaptati u uho znanstvenika i političara da svaki ljudski izum ne mora neminovno tim istim ljudima biti i neupitno korisnim. U jednome času – vrlo rano, zapravo – bioetika se, među­tim, okrenula prvenstveno medicinskim temama i, zarobljena logikom i prioritetima američke kulture, pokušala pragma­tično odlučivati o stvarima koje pravno nisu (još) dorečene, svodeći se na neminovno krhke pakete »principa« i nerijetko dispergirajući odgovornost s pojedinca na razna »povjeren­stva«. Govorilo se o »dosadnosti« takve bioetike, o njenoj »suženosti« i nužnosti njena ofilozofljenja, dakle, poopćenja, što se, opet, dovodilo u vezu s »europeizacijom« kao nači­nom vezivanja za bogatiju i raznolikiju kulturnu bazu te dru­gačije tekovine prosuđivanja i presuđivanja od američkih. U Hrvatskoj, na pravo a-be-šimićevsko »čuđenje u svijetu«, raz­buktala se ideja »integrativne« bioetike kao mjesta poliloga o pitanjima života s posljedičnom integracijom različitih per­spektiva u manje pretenciozno »orijentacijsko znanje«. No, sve bi to ostalo tek na metodološki zanimljivom pregnuću da posljednjih godina XX. stoljeća nije otkriven Fritz Jahr i nje­gova ideja bioetike, donekle slična Potterovoj, a opet, toliko različita. Fritz Jahr bio je čudak krhkoga zdravlja i čestih promje­na adresa i radnih mjesta. Njegov život objašnjava podosta njegovih ideja, ili nam se barem čini da ih bolje razumijemo smještajući ih u kontekst njegova životopisa, društva i vre­mena. »Mrtvac« Fritz Jahr, tako, postaje prilično živahan, a njegove ideje prosipaju se nazorovski »kao dažd na izmučenu čeljad« koja je čekala njegovo ukazanje skanjivajući se pred pojednostavljenjima georgetownske »bioetike«. S obzirom na njegovu skromnu produkciju, Jahra bi se moglo shvatiti, da se poslužimo Krležinom ocjenom Cesarića, »tamburom na tri žice«. Pa ipak, njegov bioetički im­perativ (koji je nesumnjivo njegovo najveće intelektualno postignuće) vraća pažnju čovjeka na život u najširem smislu, pretvarajući se u preteču anti-speciesizma, ekologizma i broj­nih drugih -izama koji nam se danas nude kao originalni i spa­sonosni. Ako ništa drugo, Jahrovo je (po)buđenje dalo tako kuriozan impetus novom promišljanju bioetike i bioetičkih tema da danas slobodno možemo govoriti o »novoj« bioetici, o bioetici XXI. stoljeća ili o novom fenomenu europske bio­etike. O tome govori ova knjiga. (Iz predgovora)