ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2009.
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Zagreb 2009. Mek povez, 262 strane.
Knjiga je nekorišćena (nova).
V4 / V6



Lice smrti znak je svijeta. Vrijeme je vladar smrti, kao stoje vječnost vladar života. Sadržavanje i međusobno isključivanje života i smrti odvija se u povijesti. Da bi nadvladala vrijeme, vječnost mora stupiti na vremensko mjesto povijesti. Povijest je mjesto na kojem se križaju supstancija vremena i supstancija vječnosti, smrt i život.


Jacob Taubes rođen je u Beču 23. II 1923. godine, u staroj obitelji koja potječe iz Ukrajine i koja je dala sedamnaest generacija rabina. Godine 1947. završava studij na Sveučilištu u Zurichu, stječući naslov doktora filozofije, i kod nakladnika Francke u Berlinu objavljuje svoju disertaciju, Zapadna eshatologija.



Peter Sloterdijk o Jacobu Taubesu
Jacob Taubes (1923-1987) je za mene bio učitelj što se tiče jevrejskog pitanja i duhovnosti Jevreja.

Taubes je bio sin velikog bečkog rabina, Zvi Taubesa koji je tvrdio da je sanjao, da je imao viziju u kojoj mu je otkriveno da Gospodin želi uništiti njegov narod. Čini se da je to sanjao 1937. godine, oko Božića. Poslije toga odlučio je napustiti Austriju i živjeti u Švajcarskoj.

Imao sam priliku jednom obići grob Jacoba Taubesa u Zürichu. Taubes je običavao govoriti neumoljivim tonom. Prema njemu, ”američko rješenje” nije prihvatljivo – ideja da se historija jevrejskog naroda jednoga dana piše pod naslovom ”Od geta do terena za golf”. Za njega je to krajnja sablazan. Radije umrijeti nego prihvatiti samorastvaranje jevrejstva u plitkosti potpunog miješanja, a to je američki model. Shodno tome, Taubes se usuđivao dodati prilično strašne stvari tvrdeći, na primjer, da je Hitler na svoj način imao bolju intuiciju nego svi liberali, o tome što je to izraelski narod. On je navodno shvatio da određenoj vrsti duhovnosti može zatrebati i određeni etnički ”kontejner”, zato je nastojao udariti u tkivo, odnosno nastojao ga fizički ugasiti. Ako si se htio riješiti duhovne provokacije jevrejstva, prema njegovom viđenju, trebalo je udariti na fizičkoj ravni.

Siguran sam da je Taubes otvorio iznimno bogatu raspravu. Polazeći od toga, možemo postaviti pitanje: što znači biti narod? Prema njemu, Jevreji su bili pozvani podučavati druge u umjetnosti da budu narod, odnosno da formuliraju princip duhovne koherencije koje bi bilo fizički usidreno u biološkom rodoslovlju, ali bi u isti mah predstavljalo i produženje duhovnosti, kroz proces koji generacijama prelazi s majke na kćer i s oca na sina. To bi bio dokaz da temelj kulture počiva u tajni predaje. Predaja se mora odigravati u okrilju naroda koji ima svijest o sebi, a generacijski aspekt kulture zahtjeva vjeru u neprekidni slijed generacija. Filozofska koncepcija takvog stanja iskazuje stvarnu vezu među generacijama, onu koja se ne da svesti na ideju o homogenom javnom školstvu. Svatko se može rastopiti u općenitostima. Taubes je, po svojoj duhovnoj strukturi, bio usvojilac i kršćanski rečeno: ribar ljudi. Duboko je vjerovao da je moguće položiti nekome ruku na rame i reći kao Jovan Krstitelj u Jordanu: Ovo je sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina. U taj čas, golubica silazi s neba i zvoni glas odozgo.

Taubes je bio ribar ljudi: usvojilac koji je želio da proces stvaranja sinova i kćeri traje i tijelom i riječju. U tom dvostrukom umnožavanju, po njemu, sadržana je jevrejska istina. Ako nestane prvo, drugo nije moguće. Bio je više nego ozbiljan kad je riječ o mesijanskoj misiji izraelskog naroda. Pomoću tih referenci možemo odgonetnuti zašto evropska civilizacija teško daje Jevrejima to pravo da izađu iz svog duhovnog scenarija. Osim toga, oni su gorak primjer svega onoga što se narodu ”bez prostora” može dogoditi kad se teritorijalizira.


Sadržaj:
1. O biti eshatologije
2. Povijest apokaliptike
3. Teološka eshatologija Europe
4. Filozofska eshatologija Europe
Literatura
Napomena prevoditelja
Jacob Taubes, biografska nota