pregleda

JEDENJE BOGOVA: Studije o grčkim tragedijama - Jan Kot


Cena:
890 din
Želi ovaj predmet: 11
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7816)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14577

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 278
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Jan Kot – JEDENJE BOGOVA
Studije o grčkim tragedijama
(Biblioteka Sazvežđa, Knjiga 38, Nolit, Beograd, 1974, broš, 275 str.)


Jan Kot (polj. Jan Kott, Varšava, 27. oktobar 1914 — Santa Monika, 23. decembar 2001.) bio je poljski esejista, prevodilac, književni kritičar, pesnik, teatrolog i politički aktivista. Rođen je u sekularnoj jevrejskoj porodici, u kojoj je dobio široko humanističko obrazovanje. Iako je nakon Drugog svetskog rata podržavao komunizam u Poljskoj, Jan Kot je 1957. nakon snažnih represija istupio iz komunističke partije, da bi zatim emigrirao za Ameriku. Slavu je stekao zbirkama eseja: Šekspir naš savremenik (1961), Jedenje Bogova (1986) I dalje šekspir (1992). Ovi eseji izvršili su snažan uticaj na savremene interpretacije šekspirovih i starogrčkih komada, što je Jana Kota načinilo jednim od najuticajnih šekspirologa i teatrologa druge polovine dvadesetog veka.

Srpski prevod najpoznatijeg Kotovog dela Šekspir naš savremenik izašao je 1964. godine, u prevodu Petra Vujičića. To je bio jedan od prvih prevoda ove knjige na neki strani jezik. Veliki broj njegovih eseja je vremenom preveden na srpski jezik, što u vidu celokupnih zbirki, što u obliku pojedinačnih eseja u različitim zbornicima i časopisima.


Kot je rođen u Varšavi 1914. godine, u jevrejskoj porodici. Studirao je prava i romanistiku u Varšavi, Parizu i Lođu.[1] Tridesetih godina se priključio komunističkoj partiji i aktivno je učestvovao u odbrani Poljske od nacista. Nakon kapitualacije Poljske prelazi u Sovjetski Savez, gde se priključio partizanima. Po završetku Drugog svetskog rata prvenstveno je bio poznat kao glavni i odgovorni urednik časopisa Kuźnica, i kao jedan od vodećih teoretičara socijalističkog realizma.[2] Međutim, nakon razočarenja u komunističku revoluciju i usled sve veće represije, pobunio se protiv sovjetskog uticaja u Poljskoj. Izašao je iz komunističke partije 1957.[3]

Šekspir naš savremenik, zbirka eseja o Šekspirovim komadima, koja će ga proslaviti, izlašla je 1961. Izlazak knjige mu je omogućio da kao stipendista Fordove fondacije otputuje u SAD 1965.[4] Pošto je poljska vlast nakon tri godine odbila da mu produži pasoš, odlučio je da zatraži azil i državljanstvo SAD. U periodu od 1969. do 1983. predavao je na Stoni Bruk univerzitetu.[1] Kao pesnik, prevodilac i esejista, postao je jedna od najuticajnih figura poljske emigrantske škole u Americi. Umro je u Santa Monici usled srčanog udara 2001.

Stvaralaštvo
Iako je napisao nekoliko zbirki poezije i autobiografiju, Jan Kot je priznanje stekao svojim esejima o poljskoj, engleskoj, francuskoj, japanskoj, starogrčkoj književnosti i posebno esejima o drami. Na polju eseja smatrao je sebe učenikom Tadeuša Želenjskog-Boja i Ježija Stempovskog.[5] Zbirke eseja: Šekspir naš savremenik, Jedenje Bogova, I dalje Šekspir, izvršile su jedinstven uticaj na interpretaciju klasičnih dramskih tekstova, i to posebno na interpretaciju starogrčkih i Šekspirovih komada. Razloge Kotove popularnosti treba tražiti u tome što su njegovi eseji napisani lako razumljivim stilom i nisu opterećeni akademizmom, zatim eseji su napisani iz perspektive savremenog čoveka, koji na klasične komade gleda u okviru horizonta njemu savremenih događaja, i konačno u njima su klasične drame dovedene u vezu sa egzistencijastičkim strujama i dramskim ostvarenjima 60-tih.[6] Poseban odjek je imao među rediteljima povezanih sa eksperimentalnim i alternativnim teatrom. Između ostalih, uticao je na: Pitera Bruka i Pitera Hola u Engleskoj, Arijanu Mnuškin u Francuskoj, Đorđa Strelera u Italiji, Andžeja Vajda i Konrada Svinarskog u Poljskoj itd.[7]

Jan Kot je bio pod snažnim uticajem marksističkih teorija, egzistencijalističke filozofije, učenja o arhetipu i Bahtinove koncepcije hronotopa i karnevala. Analizirajući Šekspirove istorijske tragedije na iskustvu Staljinovih zločina, Kot je skovao termin veliki mehanizam. Pod ovim terminom podrazumeva se mehanizam istorije sveden na ciklično ponavljanje, u kojem svaki uspon na vlast počinje kao pravedna borba protiv tiranije, a neminovno se završava u novom krvoproliću. Unutrašnja nužnost tog mehanizma, oličenog najeksplicitnije u Ričardu III, jeste u tome da novi vladar, gotovo nesvesno, počinje da čini ista zlodela protiv kojih se pobunio, sve dok ne dođe novi osvetnik i ne izvrši zlodelo na njemu, i tako unedogled.

Njegov pristup je često bio komparativan, te je Šekspirove komade sagledavao u odnosu na druge drame. Tako je kralja Lira dovodio u vezu sa teatrom apsurda Beketa i Joneska, ali i epskim teatrom Bertolda Brehta, dok je Hamleta poredio sa Eshilovom Orestijom.
Šekspirove komedije nije čitao u sentimentalnom ključu, već je u njima istraživao melanholičnu i pesimističnu stranu, otvarajući pitanja rodnih uloga, mračnih strana erosa i karnevalizacije.

Jan Kot je prevodio na poljski i engleski dela Denija Didroa, Žan Pol Sartra, Molijera i Ežena Joneska.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 70792217
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Jan Kot – JEDENJE BOGOVA
Studije o grčkim tragedijama
(Biblioteka Sazvežđa, Knjiga 38, Nolit, Beograd, 1974, broš, 275 str.)


Jan Kot (polj. Jan Kott, Varšava, 27. oktobar 1914 — Santa Monika, 23. decembar 2001.) bio je poljski esejista, prevodilac, književni kritičar, pesnik, teatrolog i politički aktivista. Rođen je u sekularnoj jevrejskoj porodici, u kojoj je dobio široko humanističko obrazovanje. Iako je nakon Drugog svetskog rata podržavao komunizam u Poljskoj, Jan Kot je 1957. nakon snažnih represija istupio iz komunističke partije, da bi zatim emigrirao za Ameriku. Slavu je stekao zbirkama eseja: Šekspir naš savremenik (1961), Jedenje Bogova (1986) I dalje šekspir (1992). Ovi eseji izvršili su snažan uticaj na savremene interpretacije šekspirovih i starogrčkih komada, što je Jana Kota načinilo jednim od najuticajnih šekspirologa i teatrologa druge polovine dvadesetog veka.

Srpski prevod najpoznatijeg Kotovog dela Šekspir naš savremenik izašao je 1964. godine, u prevodu Petra Vujičića. To je bio jedan od prvih prevoda ove knjige na neki strani jezik. Veliki broj njegovih eseja je vremenom preveden na srpski jezik, što u vidu celokupnih zbirki, što u obliku pojedinačnih eseja u različitim zbornicima i časopisima.


Kot je rođen u Varšavi 1914. godine, u jevrejskoj porodici. Studirao je prava i romanistiku u Varšavi, Parizu i Lođu.[1] Tridesetih godina se priključio komunističkoj partiji i aktivno je učestvovao u odbrani Poljske od nacista. Nakon kapitualacije Poljske prelazi u Sovjetski Savez, gde se priključio partizanima. Po završetku Drugog svetskog rata prvenstveno je bio poznat kao glavni i odgovorni urednik časopisa Kuźnica, i kao jedan od vodećih teoretičara socijalističkog realizma.[2] Međutim, nakon razočarenja u komunističku revoluciju i usled sve veće represije, pobunio se protiv sovjetskog uticaja u Poljskoj. Izašao je iz komunističke partije 1957.[3]

Šekspir naš savremenik, zbirka eseja o Šekspirovim komadima, koja će ga proslaviti, izlašla je 1961. Izlazak knjige mu je omogućio da kao stipendista Fordove fondacije otputuje u SAD 1965.[4] Pošto je poljska vlast nakon tri godine odbila da mu produži pasoš, odlučio je da zatraži azil i državljanstvo SAD. U periodu od 1969. do 1983. predavao je na Stoni Bruk univerzitetu.[1] Kao pesnik, prevodilac i esejista, postao je jedna od najuticajnih figura poljske emigrantske škole u Americi. Umro je u Santa Monici usled srčanog udara 2001.

Stvaralaštvo
Iako je napisao nekoliko zbirki poezije i autobiografiju, Jan Kot je priznanje stekao svojim esejima o poljskoj, engleskoj, francuskoj, japanskoj, starogrčkoj književnosti i posebno esejima o drami. Na polju eseja smatrao je sebe učenikom Tadeuša Želenjskog-Boja i Ježija Stempovskog.[5] Zbirke eseja: Šekspir naš savremenik, Jedenje Bogova, I dalje Šekspir, izvršile su jedinstven uticaj na interpretaciju klasičnih dramskih tekstova, i to posebno na interpretaciju starogrčkih i Šekspirovih komada. Razloge Kotove popularnosti treba tražiti u tome što su njegovi eseji napisani lako razumljivim stilom i nisu opterećeni akademizmom, zatim eseji su napisani iz perspektive savremenog čoveka, koji na klasične komade gleda u okviru horizonta njemu savremenih događaja, i konačno u njima su klasične drame dovedene u vezu sa egzistencijastičkim strujama i dramskim ostvarenjima 60-tih.[6] Poseban odjek je imao među rediteljima povezanih sa eksperimentalnim i alternativnim teatrom. Između ostalih, uticao je na: Pitera Bruka i Pitera Hola u Engleskoj, Arijanu Mnuškin u Francuskoj, Đorđa Strelera u Italiji, Andžeja Vajda i Konrada Svinarskog u Poljskoj itd.[7]

Jan Kot je bio pod snažnim uticajem marksističkih teorija, egzistencijalističke filozofije, učenja o arhetipu i Bahtinove koncepcije hronotopa i karnevala. Analizirajući Šekspirove istorijske tragedije na iskustvu Staljinovih zločina, Kot je skovao termin veliki mehanizam. Pod ovim terminom podrazumeva se mehanizam istorije sveden na ciklično ponavljanje, u kojem svaki uspon na vlast počinje kao pravedna borba protiv tiranije, a neminovno se završava u novom krvoproliću. Unutrašnja nužnost tog mehanizma, oličenog najeksplicitnije u Ričardu III, jeste u tome da novi vladar, gotovo nesvesno, počinje da čini ista zlodela protiv kojih se pobunio, sve dok ne dođe novi osvetnik i ne izvrši zlodelo na njemu, i tako unedogled.

Njegov pristup je često bio komparativan, te je Šekspirove komade sagledavao u odnosu na druge drame. Tako je kralja Lira dovodio u vezu sa teatrom apsurda Beketa i Joneska, ali i epskim teatrom Bertolda Brehta, dok je Hamleta poredio sa Eshilovom Orestijom.
Šekspirove komedije nije čitao u sentimentalnom ključu, već je u njima istraživao melanholičnu i pesimističnu stranu, otvarajući pitanja rodnih uloga, mračnih strana erosa i karnevalizacije.

Jan Kot je prevodio na poljski i engleski dela Denija Didroa, Žan Pol Sartra, Molijera i Ežena Joneska.

70792217 JEDENJE BOGOVA: Studije o grčkim tragedijama - Jan Kot

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.