Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 277
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Uvod u filozofiju demokratije
Pavo Barišić (Gornja Dubica, BIH, 9. rujna 1959.), hrvatski filozof, bivši je ministar znanosti i obrazovanja u 14. Vladi Republike Hrvatske.
Bio je znanstveni savjetnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu[1] i redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.[2] Od 2019. redoviti je profesor na Sveučilištu u Zagrebu. Objavljuje knjige i znanstvene radove na hrvatskom, njemačkom i engleskom, od kojih su neki prevedeni na japanski, korejski, španjolski i dr.
Obrazovanje
Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij prava 1982. Studij filozofije i germanistike diplomirao je 1983. na Filozofskom fakultetu.[1] Magisterij znanosti stekao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1985. radom “Praktična filozofija u Hegela”.[3]
Doktorski studij pohađao je na Sveučilištu u Augsburgu gdje je doktorirao 1989. disertacijom Welt und Ethos [Svijet i ethos].[4] Potporom Zaklade Alexander von Humboldt boravio je kao gostujući istraživač na Sveučilištu u Augsburgu 1997. – 1998. i Münchenu 2004. Predavao ja kao gostujući profesor na Sveučilištu Kwansei Gakuin u Japanu 2002. – 2003.[1]
Služba
Znanstveni je savjetnik u Institutu za filozofiju, gdje je bio ravnatelj 1991. – 2001. Bio je direktor programa trajne istraživačke djelatnosti Povijest hrvatske filozofije i temeljni problemi filozofije 1997. – 2002.[1] Sudjeluje u projektu Hrvatska filozofija i znanost u europskom kontekstu od 12. – 20. st.[5]
Bio je redoviti profesor na Sveučilištu u Splitu do 2019. i pročelnik Odsjeka za filozofiju 2005. – 2013. Voditelj je međunarodnoga projekta institucionalne suradnje Filozofija i demokracija između Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu i Sveučilišta u Splitu.[1] Od 2019. redoviti je profesor na Sveučilištu u Zagrebu, a 10. prosinca 2019. imenovan je prvim dekanom Fakulteta hrvatskih studija.[6] Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu s te dužnosti razriješen je 16. ožujka 2021.[7]
Glavni je urednik časopisa i istoimene biblioteke Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica 1993. – 2005. Pomoćnik je ministra znanosti, obrazovanja i športa 2004. – 2006., predsjednik Upravnoga vijeća Agencije za znanost i visoko obrazovanje 2005. – 2006., voditelj Operativnoga stožera Bolonjskoga procesa 2005. – 2006. i predsjednik Savjeta Sveučilišta u Splitu 2005. – 2007. Predsjednik Hrvatskoga filozofskog društva bio je 2007. – 2009. Od 2014. predsjednik je Kluba hrvatskih humboldtovaca. Glavni je tajnik Međunarodne i član je predsjedništva Hrvatske paneuropske unije. Utemeljitelj je Kluba znanstvenika i bio je član Predsjedništva UBH Prsten.[3]
Od 19. listopada 2016. do 9. lipnja 2017. ministar je znanosti i obrazovanja u 14. Vladi Republike Hrvatske.
Kodirektor je međunarodnoga skupa „Filozofija i demokracija“ na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku.[1] Član je Uredništva časopisa Dokos (Toledo, Španjolska), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (Zagreb, Hrvatska), Međunarodnoga savjeta Jahrbuch für Hegelforschung (Bochum, Njemačka) i časopisa Limes (Vilnius, Litva).[3]
Dobitnik je nagrade za znanstvenu izvrsnost u Institutu za filozofiju 2015.[3]
Istraživanje
Povijest hrvatske filozofije
Bitne odrednice identiteta hrvatske filozofije Barišić rasvjetljuje u „bogatstvu struja europske filozofijske misli“:[8] „Zacijelo je povijesnim okolnostima uvjetovano temeljno obilježje prožetost i pripadnost hrvatske filozofije najraznolikijim kulturnim krugovima i otvorenost prema drugačijemu… na mjestima dodira civilizacija, u blizini različnoga, napetosti suprotstavljenoga zbivaju se plodotvorni susreti drugačijih svjetonazora, osobito razumijevanje i otvorenost prema drugome i drugačijemu, prema stranomu, prema nepoznatomu, otkrivanje novoga. U mnogih hrvatskih filozofa otuda izlazi na vidjelo nastojanje da se prevladaju granice, da se nadiđe razdvojenost, da se posreduje različitost u zajedničkome, da se teži univerzalnome u duhovnom životu.“ Kao primjere takvih težnja ističe pokušaj „Hermana Dalmatina da poveže istočnu duhovnost i arapski misaoni svijet sa zapadnom metafizikom“, nastojanje Frane Petrića da približi „hermetičke i istočnjačke misli platonističkom i aristotelovskom duhovnom nasljeđu“ ili osebujan „zanos Jurja Križanića da pomiri istočnu i zapadnu vjeru i duhovnost“.[9]
Filozofija prava
Istražuje povezanost pojma slobode s pravom i zakonom: „Pitanje o pravu i pravednosti, zakonu i zakonitosti, za Starčevića je ishodišno pitanje ustanovljenja ljudske zajednice u kojem se odlučuje o osnovnoj vrijednosti – ideji slobode. Sažeto iskazan aksiom njegove pravaške filozofije polazi od postavke o čovjekovoj postavljenosti u pravo kao svoju drugu narav – altera natura – što se iskazuje očitovanjima slobodne volje. Pravo je božanska tvorevina postavljena za čovjeka poradi njegove slobode djelovanja i življenja u zajedništvu s drugima. Utemeljenje filozofije prava na ideji slobode na osebujan način potvrđuje Starčevićeva znamenita izreka, koja se provlači kao nit vodilja kroz pravašku argumentaciju: Sloboda bez zakona ne može biti.“[10]
Demokracija
O idealu vladavine puka
Zagovarajući istinske reforme za ostvarenje pravednosti i općega dobra u politici, Barišić ukazuje na tri paradoksa s kojima se sučeljava suvremena vladavina puka: „Demokracija se kao i nekoliko puta u povijesti ponovno nalazi na prekretnici, suočena s tri velike aporije. Kako svladati velike prostore, a da građani budu subjekti uređivanja javnih poslova? Kako se nositi s izazovom velikih brojeva, ako se želi uvažiti sloboda i mišljenje svakoga građanina? Znatan je problem u suvremenom svijetu poglavito odgovoriti na izazove multikulturalnosti. Na prvi se pogled aporije ne čine preteškima, ima svagda ideologija koje nude lake i brze odgovore. Ali živjeti i ostvariti ta jednostavna učenja, znatno je teže… Prava se ljubav prema demokraciji dokazuje ovdje i sada. Za to postići može pomoći jednostavna japanska filozofija wabi-sabi koja priznaje tri stvarnosti: ništa nije trajno, ništa nije dovršeno i ništa nije savršeno. Valja potražiti u vlastitim redovima vjerodostojne reformatore, zauzete za pravdu i opće dobro, ne obične zavodnike puka. Solon poručuje, raspoznajte među sobom skromne, razborite i samozatajne ljude koji znaju put do jednostavnih istina za življenje u demokraciji i slobodi. Tako ćete … s ponosom moći kazati – znali su ujediniti puk, učiniti građane slobodnima, uvaženima i odgovornima za upravljanje zajedničkim poslovima, vrijedilo je slijediti ih na putu istinske vladavine puka.“