ISBN: Ostalo
Godina izdanja: K183 / 345 / 382
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Joseph Banks Rhine (29. rujna 1895. - 20. veljače 1980.), obično poznat kao JB Rhine, bio je američki botaničar koji je utemeljio parapsihologiju kao granu psihologije, osnovavši laboratorij parapsihologije na Sveučilištu Duke, Journal of Parapsychology, Zakladu za Istraživanje o prirodi čovjeka i Parapsihološka udruga. Rhine je napisao knjige Extrasensory Perception and Parapsychology: Frontier Science of the Mind.


Joseph Banks Rhine bio je drugo dijete od petero djece koje su rodili Samuel Ellis Rhine i Elizabeth Vaughan Rhine u Waterloou, okrug Juniata, Pennsylvania. Samuel Rhine obrazovao se na Harrisburškom poslovnom fakultetu, učio je školu, a kasnije je bio poljoprivrednik i trgovac. Obitelj se preselila u Marshallville, Ohio, kad je Joseph bio u ranoj mladosti. [1]

Obrazovao se na sjevernom sveučilištu Ohio Northern i koledžu Wooster, nakon čega se prijavio u marince, a bio je stacioniran u Santiagu. Nakon toga upisao se na Sveučilište u Chicagu, gdje je magistrirao botaniku 1923. i doktorirao. u botanici 1925. [2] Dok su bili tamo, on i njegova supruga Louisa E. Rhine bili su impresionirani predavanjem Arthura Conana Doylea u svibnju 1922. koje je veličalo znanstveni dokaz komunikacije s mrtvima. [3] Rhine je kasnije napisao: `Ova puka mogućnost bila je najuzbudljivija misao koju sam imao godinama.` [1] [4] [5]

Predavao je godinu dana na Institutu za istraživanje biljaka Boyce Thompson u Yonkersu u New Yorku. Nakon toga upisao je odjel psihologije na Sveučilištu Harvard, kako bi godinu dana studirao kod profesora Williama McDougalla. Godine 1927. preselio se na Sveučilište Duke u Durhamu u Sjevernoj Karolini kako bi radio kod profesora McDougalla. Rhine je započeo studije koje su pomogle razvoju parapsihologije u granu znanosti; na parapsihologiju je gledao kao na granu `nenormalne psihologije`.

Posredništvo
Rhine je dao uvid u medij u izvedbama Mine Crandon. Mogao je promatrati neke njezine lukavštine u mraku kad je koristila svjetleće predmete. [6] Rhine je tvrdio da je promatrao Crandona u prevari na seansi 1926. Prema Rhineu, tijekom seanse bila je oslobođena kontrole i udarila nogom megafon da bi ostavila dojam da levitira. [7]

Rhineovo izvješće koje je dokumentiralo prijevaru odbilo je Američko društvo za psihička istraživanja, pa ga je objavio u Journal of Abnormal Social Psychology. Kao odgovor, branitelji Crandona napali su Rajnu. Arthur Conan Doyle objavio je članak u bostonskim novinama u kojem se tvrdi `J. B. Rhine je magarac.` [7]

Rhine se pitao zašto J. Malcolm Bird s trogodišnjim iskustvom nije razotkrila niti jedan njezin trik. Rhine je sumnjao da je Bird konfederacija medija. [7]

ESP istraživanje

Hubert Pearce s Joseph Banks Rajna.
Rhine je u svom istraživačkom projektu mnoge studente testirao kao volonterske subjekte. Njegov prvi iznimni predmet u ovom istraživanju ESP -a bio je Adam Linzmayer, diplomirani ekonomist na Dukeu. Godine 1931. Linzmayer je postigao vrlo visoku ocjenu u preliminarnim testovima Zener kartice kroz koje ga je provela Rajna; u početku je postigao 100% točan rezultat na dva kratka (serija od devet karata) testova koje mu je dao Rhine. Čak i na svom prvom dugom testu (serija od 300 karata), Linzmayer je postigao 39,6% točnih bodova, dok je šansa bila samo 20%. Svaki put je uzastopno postigao 36% u tri serije od 25 karata (šansa 20%). Međutim, s vremenom su Linzmayerovi rezultati počeli padati znatno bliže (ali još uvijek iznad) prosjeka šanse. Linzmayerova dosada, ometanje i konkurentske obveze nagađane su kao mogući čimbenici koji utječu na opadajuće rezultate ispitivanja. [1] Linzmayerov epski niz imenovanja 21 od 25 zbio se u Rajinovom automobilu. [4]

Sljedeće godine, Rhine je testirao još jednog obećavajućeg pojedinca, Huberta Pearcea, koji je uspio nadmašiti Linzmayerove ukupne performanse 1931. godine. (Pearceov prosjek tijekom razdoblja testiranja 1932. iznosio je 40%, dok bi šansa bila 20%. [1]) Međutim, Pearceu je zapravo većinu vremena bilo dopušteno rukovanje karticama. Promiješao ih je i izrezao. [4]

Najpoznatiji niz eksperimenata iz Rajnovog laboratorija vjerojatno su ESP testovi u kojima su sudjelovali Hubert Pearce i Joseph Gaither Pratt, znanstveni asistent. Pearcea je testirao (koristeći Zener kartice) Pratt, koji je promiješao i zabilježio redoslijed kartica u laboratoriju za parapsihologiju 100 metara od mjesta gdje je Pearce sjedio u prostoriji knjižnice u kampusu. Serija se sastojala od 37 probnih ciklusa od 25 pokušaja, provedenih između kolovoza 1933. i ožujka 1934. Od početka do kraja, broj podudaranja između Prattovih karata i Pearceovih nagađanja bio je vrlo promjenjiv, općenito odstupajući znatno iznad šanse, ali i dramatično padajući ispod šanse . Ti su rezultati dobiveni bez obzira na udaljenost između Pratta i Pearcea, koja je bila raspoređena na 100 ili 250 metara. [1]

Godine 1934., oslanjajući se na višegodišnje pomno laboratorijsko istraživanje i statističku analizu, Rhine je objavio prvo izdanje knjige pod naslovom Ekstra-senzorna percepcija, koja je u raznim izdanjima čitana tijekom sljedećih desetljeća. [1] [8] Kasnijih 1930 -ih, Rhine je istraživao `psihokinezu` - opet reducirajući temu na jednostavne pojmove kako bi se mogla testirati, s kontrolama, u laboratorijskim uvjetima. Rhine se oslanjao na ispitivanje može li subjekt utjecati na ishod bačenih kockica-u početku ručno bačenim kockicama, kasnije kockicama izbačenim iz šalice, i na kraju strojno bačenim kockicama. [1]

1940. Rajna je bila koautor s Josephom Gaither Prattom i drugim asocira na Dukeovoj izvansenzornoj percepciji nakon šezdeset godina [8], pregled svih eksperimentalnih studija vidovitosti i telepatije. Priznata je kao prva meta-analiza u povijesti znanosti. [9] Tijekom ratnih godina, Rajna je izgubila većinu svog muškog osoblja zbog ratnog posla ili vojske. To je izazvalo zastoj u provođenju novih istraživanja, ali iskorištena je prilika za objavljivanje velikog broja zaostalih eksperimenata koji su provedeni od ranih 1930 -ih na psihokinezi. Nakon rata imao je priliku proučavati neke dramatične slučajeve izvan laboratorija. [1]

Rhineova supruga, Louisa E. Rhine, bavila se poslom koji je nadopunio suprugovo djelovanje kasnih 1940 -ih, prikupljajući podatke o spontanim izvješćima ESP -a (iskustva koja su ljudi imali izvan laboratorijskog okruženja). Ipak, Rhine je vjerovao da bi u laboratoriju trebalo postaviti dobre temelje, kako bi se znanstvena zajednica parapsihologiju mogla ozbiljno pozabaviti. Početkom 1960 -ih Rajna je napustila Dukea i osnovala Institut za parapsihologiju, koji je kasnije postao Zaklada za istraživanje prirode čovjeka. 1970-ih nekoliko je visoko uspješnih subjekata-Sean Harribance, M.B. Dykshoorn i Bill Delmore - testirani su u laboratoriju, malo prije Rajnova odlaska u mirovinu. [Potreban citat]

Naslijeđe
Rhine je zajedno s Williamom McDougallom uveo izraz `parapsihologija` (prijevod njemačkog izraza koji je skovao Max Dessoir). Ponekad se kaže da je Rhine gotovo sam razvio metodologiju i koncepte za parapsihologiju kao oblik eksperimentalne psihologije; koliko god njegovi doprinosi bili veliki, neki raniji radovi na sličnom - analitičkom i statističkom planu - sporadično su se poduzimali u Europi, osobito eksperimentalni rad Olivera Lodgea. [10]

Rhine je osnovao institucije potrebne za kontinuiranu profesionalizaciju parapsihologije u SAD -u - uključujući osnivanje Journal of Parapsychology i formiranje Parapsychological Association [11], a također i Zakladu za istraživanje prirode čovjeka (FRNM), prethodnicu ono što je danas poznato kao Rajnsko istraživačko središte. Njegova istraživačka organizacija za parapsihologiju izvorno je bila povezana sa Sveučilištem Duke, ali je sada zasebna. [Potreban citat]

On je također imao veliki utjecaj na znanstvenu fantastiku nakon što je John W. Campbell postao opsjednut svojim teorijama o psizičkim moćima i idejama o budućoj ljudskoj evoluciji. [12]

Recepcija
Rajnove rezultate znanstvena zajednica nikada nije duplicirala. [13] [14]

Brojni psihološki odjeli pokušali su ponoviti Rajnove pokuse, ali nisu uspjeli. W. S. Cox (1936) sa Sveučilišta Princeton sa 132 ispitanika proizveo je 25.064 pokusa u ESP eksperimentu s kartama. [15] Cox je zaključio: `Nema dokaza o natčulnoj percepciji ni u `prosječnog čovjeka` ni u ispitivanoj skupini, niti u bilo kojeg pojedinca te skupine. Razlika između ovih rezultata i onih koje je dobila Rajna posljedica je ili nekontroliranih čimbenika u eksperimentalnom postupku ili na razliku u predmetima. `[15] Četiri druga psihološka odjela nisu uspjela ponoviti Rajnove rezultate. [16] [17] Američki psiholog James Charles Crumbaugh pokušao je dugo uspješno ponavljati Rajnova otkrića. Crumbaugh je napisao:

U vrijeme [1938] izvođenja uključenih pokusa potpuno sam očekivao da će oni lako dati sve konačne odgovore. Nisam zamišljao da ću nakon 28 godina još uvijek biti u tolikoj sumnji kao kad sam počeo. Ponovio sam niz tada aktualnih Dukeovih tehnika, ali rezultati 3,024 trčanja [jedan niz sastoji se od dvadeset i pet pogađanja] ESP kartica onoliko koliko je Rhine prijavio u svojoj prvoj knjizi-bili su negativni. Godine 1940. koristio sam daljnje metode sa srednjoškolcima, opet s negativnim rezultatima. [18]

Otkriveno je da su Rajnovi eksperimenti s ekstrasenzornom percepcijom (ESP) sadržavali metodološke nedostatke. [19] Psiholozi Leonard Zusne i Warren Jones napisali su da je `vođenje evidencije u Rajnovim pokusima bilo neadekvatno. Ponekad bi ispitanik mogao pomoći u provjeri njegovih ili njezinih poziva u odnosu na poredak karata. U nekim eksperimentima telepatije na daljinu, redoslijed karata prošao je kroz ruke primatelja prije nego što je stigao od Rajne do agenta. `[20] Metoda pogađanja kartica korištena u rajnskim pokusima sadržavala je nedostatke koji nisu isključili mogućnost osjetnog curenja. Danas istraživači odbacuju prvo desetljeće Rajnovog rada sa Zener karticama. Propuštanje poticaja ili varanje mogli bi objasniti sve njegove nalaze. Blagi udubljenja na poleđini karata otkrivala su simbole utisnute na licima kartica. Ispitanici su mogli vidjeti i čuti eksperimentatora te primijetiti suptilne, ali otkrivajuće izraze lica ili promjene u disanju. Prema Terenceu Hinesu:

Metode koje je Rhines koristio da spriječe subjekte da dobiju natuknice i tragove u pogledu dizajna na karticama bile su daleko od primjerenih. U mnogim eksperimentima karte su bile prikazane licem prema gore, ali skriveno ind mali drveni štit. Nekoliko načina dobivanja informacija o dizajnu na kartici ostaje čak i u prisutnosti štita. Na primjer, subjekt može ponekad vidjeti dizajn na kartici okrenutom prema gore reflektiranom u naočarima agenta. Čak i ako agent ne nosi naočale, moguće je vidjeti odraz u njegovoj rožnici. [21]

Godine 1938. Harold Gulliksen je napisao da Rhine nije jasno opisao svoje eksperimentalne metode i koristio se neprikladnim matematičkim postupcima koji su precijenili značaj njegovih rezultata. [22] Rhine je 1940. s brojnim kolegama objavio Ekstra-senzornu percepciju nakon šezdeset godina, kako bi se pozabavili postavljenim prigovorima. U knjizi su Rhine i njegovi kolege opisali tri eksperimenta-Pearce-Prattov eksperiment, Pratt-Woodruffov eksperiment i Ownbey-Zirkle-za koje su vjerovali da pokazuju ESP. Psiholog C. E. M. Hansel napisao je `sada je poznato da je svaki eksperiment sadržavao ozbiljne nedostatke koji su izbjegli zapažanje u pregledu koji su proveli autori ekstrasenzorne percepcije nakon šezdeset godina`. [23]

Rajnovi pokusi psihokineze (PK) nisu ponovljeni od strane drugih znanstvenika. [24] John Sladek je napisao:

Njegovo je istraživanje koristilo kockice, a ispitanici su ih `voljni` pasti na određeni način. Ne samo da se kockice mogu bušiti, brijati, lažno numerirati i manipulirati, već čak i ravne kockice često pokazuju pristranost na duge staze. Iz tog razloga kockarnice često odlaze u mirovinu, ali u Dukeu su ispitanici nastavili pokušavati postići isti učinak na istim kockicama tijekom dugih eksperimentalnih vožnji. Nije iznenađujuće da se PK pojavio kod Dukea i nigdje drugdje. [25]

Znanstveni pisac Martin Gardner napisao je da je Rhine više puta pokušao ponoviti njegovo djelo, ali je proizveo samo neuspjehe koje nikada nije prijavio. [26] Gardner je kritizirao Rajnu jer nije otkrio imena pomoćnika koje je uhvatio kako varaju:

Njegov rad `Sigurnost naspram obmane u parapsihologiji` objavljen u njegovom časopisu (vol. 38, 1974), ima 23 stranice ... Rhine odabire dvanaest primjera slučajeva nepoštenih eksperimentatora koji su mu privukli pažnju od 1940. do 1950., od kojih su četiri bila uhvaćen na djelu`. Ne spominje se niti jedno ime. Koje su novine objavili, pita se čovjek?

Ovo je Gardneru sugeriralo da je Rajna prakticirala `politiku tajnosti`. Gardner je tvrdio da ima unutarnje informacije da dosjei u Rajnovom laboratoriju sadrže materijal koji sugerira prijevaru od strane Huberta Pearcea. [27] Pearce nikada nije uspio postići rezultate iznad šanse kada su tijekom eksperimenta bile prisutne i druge osobe osim eksperimentatora, što je povećalo vjerojatnost da je na neki način varao. Rajnovi drugi subjekti uspjeli su dobiti neobavezne razine tek kad su mogli miješati karte, što je sugeriralo da su se poslužili trikovima kako bi složili redoslijed kartica Zener prije početka eksperimenata. [28]

Prema Jamesu Alcocku, zbog Rajnskih grešaka, parapsiholozi više ne koriste studije pogađanja kartona. [29]

Rajna je opisana kao lakovjerna jer je vjerovao da je konj `Lady Wonder` telepatski, ali je otkriveno da je vlasnik koristio suptilne signale za kontrolu ponašanja konja.

Povjesničarka Ruth Brandon napisala je da Rajnovo istraživanje nije bilo uravnoteženo niti objektivno, već je `motivirano najekstremnijom ideologijom` vitalizma.