ISBN: Ostalo
Godina izdanja: K172
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Odseceno je pola nulte stranice, vidi se na fotografijama, sve ostalo u dobrom i urednom stanju!


August Thalheimer (18. ožujka 1884. - 19. rujna 1948.) bio je njemački marksistički aktivist i teoretičar.


Bio je član Njemačke socijaldemokratske stranke prije Prvog svjetskog rata. Uređivao je Volksfreund, jedno od stranačkih novina, a od 1916. radio je na Spartakusbriefeu, službenom listu Nezavisne socijaldemokratske stranke (USPD). Thalheimer je postao jedan od osnivača Komunističke partije Njemačke (KPD) i priznat je kao njezin glavni teoretičar. Uređivao je Rote Fahne i rukopise koje je Franz Mehring ostavio neobjavljene nakon njegove smrti.

Thalheimer je bio dio lokalne vlade u Württembergu i bio je ministar financija tijekom krize 1923. On i Heinrich Brandler bili su okrivljeni za posljedice i pozvani u Moskvu 1924. Tamo je radio za Comintern i Institut Marx-Engels. Godine 1927. Thalheimer je održao niz predavanja na moskovskom sveučilištu Sun Yat-sen koja su tada objavljena kao udžbenik iz filozofije (engleski prijevod pojavio se kao Uvod u dijalektički materijalizam, New York, 1936). Također je radio s Buharinom na nacrtu programa Kominterne. Nelagoda s vodstvom Ernsta Thälmanna natjerala ga je da se vrati u KPD u Njemačkoj 1928. Međutim, godinu dana kasnije, on i Brandler su izbačeni iz KPD -a te su nastavili formirati Oporbu Komunističke partije (KPO). [1]

KPO je kritizirao vanjsku politiku Sovjetskog Saveza, ali ne i njegovu unutarnju politiku. Thalheimer je izjavio: `Ne želimo donijeti zaključak da, budući da je politika Kominterne pogrešna, mora slijediti da je i politika Rusije pogrešna`. (Gegen den Strom, 4/1931) Thalheimer je podržavao/prisilnu kolektivizaciju i stahanovizam.

Thalheimer je otišao u egzil u Pariz od 1932.

Početkom 1935. Thalheimer je počeo pisati redovitu kolumnu o međunarodnim vijestima za Workers Age, službene novine Komunističke partije SAD -a (opozicija), na čijem je čelu Jay Lovestone. [2]

Thalheimer je otišao u Barcelonu, Španjolska, 1936. Ovdje se uključio u raspravu s Andrésom Ninom zbog osude Radničke stranke marksističkog ujedinjenja (POUM) prvog moskovskog suđenja. Ubrzo se ponovno vratio u Francusku kako bi radio u KP -u u egzilu. U srpnju 1937., kada su staljinisti uhitili šest pripadnika KPO -a u Barceloni, izdao je zajedničku izjavu s Brandlerom:

`Preuzimamo na sebe svako političko i osobno jamstvo za naše uhićene suborce. Oni su antifašisti i revolucionari, nesposobni za bilo koju akciju koja bi se mogla protumačiti kao veleizdaja Španjolske revolucije.`


Dijalektički materijalizam je filozofija nauke i prirode, velikim delom razvijena u delu Karla Marksa i Fridriha Engelsa.[1][2] Uprkos nominalnom materijalizmu, umesto pokušaja da se svet objasni u terminima osnovne supstancije zajedničke različitim stvarima, dijalektički materijalizam pokušava da objasni prirodu i ponašanje stvari u skladu sa načinom na koji su one organizovane i kako se razvijaju; filozof otuda zauzima istorijski pristup proučavanju stvari ili materije. Materija je jednostavno apstraktni pojam koji obuhvata raznovrsne oblike postojanja koja postoje objektivno, nezavisno od nas.

Glavni pravac dijalektičkog materijalizma leži u konceptu evolucije prirodnog sveta i pojavi novih kvaliteta bića u okviru novih faza evolucije. Kao što Z. A. Džordan primećuje, „Engels se stalno služio metafizičkim uvidom, da viši nivoi postojanja proizlaze iz nižih i imaju svoje korene u nižim oblicima postojanja, da viši nivo predstavlja novi poredak sa svojim neuništivim zakonima i da je ovaj proces evolucioni napredak, regulisan zakonima razvoja koji odražavaju osnovne karakteristike „materije u pokretu kao celine“.[3] Ljudska društva treba da se shvate kao komponente hijerarhije sistema koji procesuiraju energiju i razvijaju se u skladu sa zakonima prirode.

Sovjetska filozofska enciklopedija iz 1960. govori o evoluciji kompleksnosti u prirodi na sledeći način:. „Ovaj čitav niz oblika (mehanički, fizički, hemijski, biološki i socijalni) je distribuiran prema složenosti od nižeg do višeg. Ova serijacija izražava njihovu međusobnu vezu u pogledu strukture i u domenu istorije. Opšti zakoni kretanja materije u okviru nižih oblika, zadržavaju svoju valjanost i za sve više oblike, ali su podložni višim zakonima i nemaju istaknutu ulogu. Oni menjaju svoje aktivnost zbog promenjenih okolnosti. Zakoni mogu biti opšti ili specifični, u zavisnosti od njihovog opsega primenljivosti“.[4] Svaki nivo materije postoji kao tip organizacije, u kojoj su elementi koji čine celinu, ili sistem, obeleženi određenim tipom interkonekcije.....