Cena: |
1.207 din
(Predmet je prodat)
|
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Lično |
Grad: |
Beograd-Vračar, Beograd-Vračar |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1982
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Ok očuvano
za čitanje
zanimljiva je strana 168
Садржај:
Uvod — filozofija istorije i permanentna kriza novog veka
Holderlin, Schelling, Hegel — susret sa neizvesnim ishodom
I na desnoj obali Rajne nešto se događa
Glava prva, u kojoj se za filozofiju još ne zbiva ništa značajno,
ali svakako za neke buduće filozofe
Klupko se odmotava Strast i teror Strast i lepota
Georg Wilhelm Friedrich Hegel — ali prošlost se sada nastavlja kao zaboravljanje prošlosti
Sistem filozofije i obilje zivota
Glava druga, u kojoj bi se čitalac s pravom začudio ako bi neko nepromišljeno tvrdio
da postoji bilo kakva veza između filozofije i života
Logika i problem početka sistema Nevolje sa Fenomenologijom duha Dvosmislenost problema uvoda u sistem Fenomenologija duha kao posredni član između nauke i njenog praktičnog okruženja
Lepa duša i prvi pokušaj mirenja sa realnošću
Glava treća, u kojoj Hegel konačno pronalazi put do nauke
Svođenje računa
Kriza epohe kao rezultat raspada legitimnosti hrišćanstva
»Potreba za filozofijom« kao momenat same filozofije
Lepa duša i drugi, sada uspešni, pokušaj mirenja sa realnošću
Glava četvrta, u kojoj se obećava izmirenje svih protivrečnosti epohe
Refleksija i spekulacija: nastanak dijalektike Fenomenologija duha — utopija totalitarnog prosvetiteljstva
Ekskurs — filozofija identiteta i dijalektička teorija rata
Strategija »odozgo« — kolonizacija srca Strategija »odozdo« — povlačenje
Immanuel Kant — sanjar sinteze
Konačno uspelo hvatanje pojedinačnog u mrežu opštosti
Glava peta, u kojoj teleologija još ne pokazuje svoje prave namere, ali pokazuje svoju ćud
Glava šesta, u kojoj postaje jasno da je stav
»Jedino kultura može da bude ona poslednja svrha koja se u pogledu ljudskog roda može pripisati prirodi«
fatalan za sve one koji su isključeni iz kulture
Autonomija i privatna svojina
___O tome kako su gradske žene, izučivši veštinu dopadanja, zasenile prljave pustinjske kurve,
___i kakve je to posledice imalo za napredak »Ijudskog roda«
Pomirenje kao poraz
Johann Gottlieb Fichte — volja za um kao perpetuum mobile
Jedinstvo teorijskog i praktičnog uma
Glava sedma — filozofija slobode i egzistencijalni izbor
Znanje i svet
Glava osma — Schelling i romantička sinteza u apsolutu
Fichteova sinteza Subjektivnost i đijalektika
Umesto facita — delić anti-Istorije
Na desnoj obali Rajne nešto se dogodilo
Glava deveta, u kojoj se za trenutak pojavljuju oni koji se inače nikad ne pojavljuju
Zusammenfassung
Beleška o autoru
fihte hegel kant
Subjektivnost i nasilje ima podnaslov: Nastanak sistema u filozofiji nemačkog idealizma. Đinđićevo polazište je da nastanak sistema u filozofiji nemačkog idealizma kreće iz nastanka filozofije istorije, kao pojmovnog i sistemskog razumevanja i obuhvatanja istine ukupnog istorijskog procesa. A istorijski proces vidi se kao emancipacija tj. kao napredovanje slobode u zadatim okvirima nužnosti i dužnosti. Ali prava tema je, u stvari, nastanak novog veka – prosvetiteljske epohe i modernosti – nastanak koji se pokazao, kako to Đinđić kaže „kao uvod u permanentnu krizu današnjice“.
Bez razumevanja filozofije nemačkog idealizma ne mogu se razumeti zbivanja koja su konstituisala novu epohu, istu onu u čijim bolnim i kontroverznim posledicama i danas živimo. Hegelova metafizička teza o identitetu istorije i pojma, stvarnosti i uma, predmet je Đinđićeve pronicljive analize i kritike. Tog identiteta, kao ni identiteta uopšte, nema bez nasilja: onog imanentnog, u mišljenju, kao i onog realnog, u delanju i u konkretnim istorijskim okolnostima. To je pokazala Francuska revolucija kao prvo obećanje univerzalne slobode, sa Deklaracijom o ljudskim pravima na jednoj strani i sa revolucionarnim terorom na drugoj.
Đinđić ukazuje na problematičnost i protivrečnost veze između filozofskog sistema i života, na nepomirljivu suprotnost između apstraktne opštosti sistema i konkretnosti i egzemplarnosti života. Život proizvodi sistem kao svoju istinu, ali kad sistem u istoriji pokuša da se obistini, pojavljuje se nasilje, u raznim vidovima, izbija i traje kriza, jer je nasilje strašna nadoknada za raskorak između sveta u našoj glavi i sveta izvan naše glave. Ali kriza je i rodno mesto saznanja i refleksije, bez čega nema subjektivnosti, tj. slobodnog samosvesnog delanja. Đinđića inspiriše Hegelova percepcija epohe kao kriznog sklopa i subjektivnosti kao samosvesne delatnosti, kao forme apsolutne slobode, kao emancipacije ljudskosti i kao produkcije smisla. Misliti raskorak između istorije i filozofije, koji se ogleda u emanaciji nasilja, znači misliti i razumeti krizu.
Zoran Đinđić je neposredno pokazao, i umom i životom, kako se ukida podela između onih koji se bave teorijom i onih koji proizvode materijalni život. Njegova filozofija kao mišljenje slobode je, u stvari, pitanje prakse i pitanje odgovornosti. Aktuelnost Đinđićeve pozicije u svim njegovim knjigama je višestruka. Njegovi kritički nalazi su duboki i odvažni. On nam saopštava bitne uvide u probleme koji su vitalni i presudni koliko u vreme kada je pisao, toliko i danas, a danas možda i više: nedovršenost (Jugoslavija kao nedovršena država), neutemeljenost (Jesen dijalektike) i nasilje (Subjektivnost i nasilje) moraju biti osvešteni, moraju im se razumeti koren i posledice, da bi bili savladani. I zato, Zoran Đinđić – to je angažovano kritičko mišljenje kao vrhunska forma delatnosti i akcije, a u isto vreme konkretno produktivno delovanje – političko, javno, državničko – kao vrhunska forma mišljenja. Đinđić je delao i delovao mišljenjem, kao što je mislio svojim delima i neumornom energijom. Zato je neporeciv i neprevaziđen i nenadoknadiv za sve nas.