ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 0000
Autor: Domaći
Jezik: hrvatski

U dobrom stanju


Autor: Dunja Rihtman-Auguštin
Izdavač: ŠKOLSKA KNJIGA
ISBN: 86-03-99181-2
Format: 24 cm
Godina izdanja: 1988
Napomena: Literatura: str. 217-226.

Dunja Rihtman-Auguštin
ETNOLOGIJA NAŠE SVAKODNEVICE
Školska knjiga, Zagreb 1988, 229 str.

Djelo, koje je »rezultat istraži vačkog rada autorice u okviru dugo ročne znanstvene orijentacije Zavoda za istraživanje folklora, Zagreb«, ima dva dijela — uz predgovor i pogovor. U predgovoru autorica kritikom kulturno-historijske etnologije nazna čava dimenzije etnološkog istraživa nja sadašnjosti prihvaćanjem histo rijskog pristupa. Etnologija nije iz gubila svoj predmet (narod), ali ga je potrebno izučavati uvažavajući so cijalnu slojevitost i promatrati šire od tradicionalne opozicije selo-grad. Narod i narodnu kulturu treba shva titi kao kulturu svakodnevice koja se formira unutar različitih komunika cijskih procesa. Prvi dio Etnologija i sadašnjost bavi se teorijskim pretpostavkama is traživanja sadašnjosti. Polazi od kri tike kulturnohistorijske etnologije ko ja je narod shvaćala statično i idea lizirano te ga gotovo »laboratorijski« izučavala. Autentična tradicijska kul tura podloga je istraživanju sadašnjo sti, ali je potreban komunikacijski odnos tradicije i suvremenosti. Dru štvo je suviše kompleksno za jedno dimenzionalno istraživanje. Nova di menzija, konflikt, bilo na razini gru pe ili konflikt s društvenim normama i vrednotama koje prodiru u grupu, omogućuje bolje sagledavanje druš tvenih i kulturnih procesa koji inte griraju ponašanje (manifestno) i od nose na implicitnoj razini (latentno). Autorica se, dakle, kritički suod nosi s dosadašnjom etnologijom i predlaže dinamički pristup, odnosno istraživanje kulture i kulturnih sim bola koji su podložni promjenama i rezultat su komunikacijskih procesa, u manjim (primarnim) grupama, u prošlosti ili sadašnjosti, a karakteri stika im je usmenost. Manje grupe i njihove »idiokulture« u interakciji su s globalnim društvenim i kultur nim tokovima, i stoga moraju imati svoje mjesto i svoje značenje u vre menu velikih društvenih sistema. Autorica također analizira Gram scievu teoriju o dvije kulture, seljač koj i gospodskoj, i uspoređuje je sa hipotezom A. Radića u domaćoj etno loškoj tradiciji koji je naznačio po stojanje dviju kultura. Kulturno-his torijska etnologija »iskrivljeno« tu mači ovu hipotezu izučavajući sepa ratno kulturu podređenih i nadređe nih slojeva, seljačku i gospodsku kul turu. Rezultat takvog shvaćanja su deformacije u interpretaciji izvorne narodne kulture. Analizirajući komunikacijski as pekt narodne kulture, autorica otkla nja »neku vrstu zabune« oko upotre be pojmova narod i narodna kultura. Narod kao etnološki pojam je povi jesna kategorija i potrebno ju je po vijesno i društveno odrediti. Objaš njavajući sintagmu, narodna kultura predstavlja teoriju o civilizacijskom procesu Norberta Eliasa. Eliasova te orija poznaje stvarnost, vanjsku i unutrašnju, a istovremeno ne zane maruje pojedinca. Naši civilizacijski procesi, kako kaže autorica, iako baš ne ugodni za proživi javan je (»Agro komerci«, nacionalizmi...), izazov su etnološkom istraživanju. Drugi dio Nova paradigma i novi predmet? operacionalizira novu pa radigmu baveći se istraživanjem gra da i usmenom komunInterpretira suvremene običaje i proslave (slavljenje krstitki, rođenda na, svadbe; nedjeljne šetnje i izlete) koji su se zadržali u naseljima koja žive po seljačkom obrascu kao i u urbanim naseljima Zagreba. Zanima je i simbolička funkcija hrane (mlin ci kao simbol kulturne asimilacije doseljenika) te novokomponirane gla zbe koja se preferira u prigradskim naseljima. Nadalje, bavi se životom stanovni ka novozagrebačkih četvrti. Povrtnja ke ispred zgrada, stazice preko trav njaka, okupljanje u parkovima ... autorica naziva alternativnom urba nizacijom. Posrijedi nije dakle, pri mitivizam i nekultura, kako to naj češće »okrstimo«, već adaptacija pla niranoga i prilagođavanje ljudskim potrebama. Takav vid usmene komu nikacije ima svrhu zbližavanja i upo znavanja susjedstva u »spavaonica ma«. Ulogu zbližavanja preuzela su i djeca (dječje Poklade, Djed Mraz). U slijedećem poglavlju, analizira jući kategorije narodne nošnje i mo de, pokazuje da sintagma narodna nošnja ograničava istraživanje odije vanja na prošlost i seljačko odijeva nje. Najopširnije zastupljena, analiza novinskih osmrtnica polazi od shva ćanja smrti kao sastavnog dijela ži vota. Uzorak za analizu preuzet je iz dva lista, beogradske »Politike« i za grebačkog »Večernjeg lista«. Analizi rano je 85 osmrtnica (obavijesti o smrti, zahvale, sjećanja) tijekom je dnog tjedna u dvije godine (1973, 1976. i 1977.). Smrt dakle, nije tabu- -tema, iako je interesantno karakte ristično nespom in janje bolesti koja se opisuje kao kratka, duga, teška ili okrutna, te zamjena glagola umrijeti upotrebom eufemizama kao blago preminuo(la) u Gospodinu, napus tio(la) nas, preminuo(la)... Osmrtnice govore o pokoj ni ko vom položaju u obitelji i društvu kao i o ožalošćenim davaocima osmrtnica i njihovom vrlo šarolikom rodbin skom nazivlju. Vrlo često razabire se i vjerska pripadnost pokojnika kao i društvena i regionalna pripadnost (na ročito su prepoznatljive osmrtnice cr nogorskih obitelji). Autorica konstatira i dva stila u pisanju osmrtnica. To su tradicional ne tužbalice koje prevladavaju u »Po litici« i sentimentalni srednjoevrop ski stil u »Večernjem listu«. Pregled novinskih osmrtnica iz i nozemstva, koji nije reprezentativan, pokazuje tri stila: sažeti anglosakson ski, opširniji i informativniji srednjo evropski, te službeni sovjetski koji komemorira samo zaslužne građane. Paralela s osmrtnicama iz ino zemstva pokazala je da one nisu spe cifičnost »balkanskog primitivizma«. U pretposljednjem poglavlju au torica sc bavi aspektima štednje koja se pokazuje kao tradicionalna i regi onalna specifičnost (škrti Makedonci i Dalmatinci). Prema podacima Zavo ja za tržišna istraživanja u banke naj više ulažu Slovenci i Makedonci, a naj manje Crnogorci i stanovništvo Ko sova. Razlog štednje najčešće su iz vanredne potrebe i bolest. Analiza patrijarhalizma pokazuje da se danas iza muške dominacije najčešće nalazi skriveni autoritet že ne. Međutim, u javnom životu, iako pred zakonom izjednačena s muškar cem, žena je još uvijek zapostavlje na. Ovu tezu argumentiraju podaci o zaradama žena, bolovanjima radi dje ce, te ulazak žene u pojedine visoko kvalificirane grupe. U pogovoru autorica, prenoseći novinarski obrazac »tema je sve« i smatrajući etnološko istraživanje kon tinuitetom, navodi dva nova predlo ška: korzo koji se ne vraća na zagre bačke ulice kao interakciju i među sobno oblikovanje čovjeka i prostora, te proslavu 8. marta koja je postala tradicionalna veselica osuđena i pre zrena od strane feministkinja i viših društvenih slojeva. Što reći na kraju? Možemo biti sitničavi i postaviti pitanje nije li se autorica odviše sentimentalno unije la u analiziranje svakodnevice negira jući primitivizam i nekulturu. Sasvim je sigurno da svako ljudsko ponaša nje koje odstupa od propisanog (ili planiranog) ne možemo nazvati pri mitivizmom, ali i alternativa kulturi trebala bi se rukovoditi nekim krite rijima, estetskim ili etičkim, a ne pr venstveno kriterijem zadovoljavanja potrebe. Drugo pitanje, koje i autorica spominje, je pitanje objektivnosti. Da li bi »parcijalno« zahvaćanje stvarno sti naše svakodnevne »izdržalo« jedan jači test objektivnosti? Kao što već rekoh, nemojmo biti sitničavi u o cjenjivanju nadasve neobične studije i zadovoljimo se pretpostavkom same autorice da bi analiziranje na većem i reprezentativnijem uzorku pokazalo gotovo iste ili slične rezultate. Dunja Rihtman-Auguštin nagovi jestila je nove teme za svoje konti nuirano istraživanje suvremenosti. Stoga se možemo nadati i očekivati nastavak iskrene i zanimljive studije naše svakodnevice. Silvana Nikolić