pregleda

Zašto Italijani vole da pričaju o jelu /pr. Umberto Eko


Cena:
2.990 din
Želi ovaj predmet: 11
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: BEX
Pošta
DExpress
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

H.C.E (5738)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 9552

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2007
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Elena Kostjukovič ZAŠTO ITALIJANI VOLE DA PRIČAJU O JELU

Paideia, 2007.
533 strane, tvrd povez, udžbenički format.


... Da se razumemo, nije pravi sladokusac onaj ko se oduševi kad mu donesu izvrsnu patku u sosu od pomorandže ili obilnu porciju kavijara s Volge i ruskih palačinki zvanih „blini“. Taj je samo običan čovek, čije se čulo ukusa nije izvitoperilo i ne zove se Mekdonald. Ne, sladokusac, strasni ljubitelj i poznavalac kulinarstva je onaj ko je kadar i da pređe stotine kilometara kako bi došao baš u taj i taj restoran u kojem je patka u sosu od pomorandže najbolja na svetu. A ja ne spadam među takve ljude i ako treba da biram između pice iza ugla i, da ne pominjem dvesta kilometara, već običnu vožnju taksijem, da bih obedovao u kakvom novom restoranu domaće kuhinje, opredeliću se za picu.

I shvatio sam da se likovi u svim mojim romanima i te kako posvećuju jelu, možda ne toliko u Fukoovom klatnu gde glavni junaci (a s njima i čitaoci) žive takoreći kod kuće, što u Milanu, što u Parizu, ali svakako u Baudolinu, u Ostrvu dana pređašnjeg i u poslednjem romanu Tajanstveni plamen kraljice Loane, kao što i monasi u Imenu ruže obeduju barem jednom, a i često navraćaju u kuhinju. Jer ako se otisneš put ostrva u južnim morima ili kreneš na istok, u Vizantiju, ili u svet koji je iščezao pre više stotina ili desetina godina, moraš dati priliku i čitaocu da okusi tu hranu, kako bi razumeo način razmišljanja likova u romanu. Ovo što ćete sada pročitati je knjiga o kulinarstvu, ali i knjiga o jednoj zemlji i njenoj kulturi, šta više o njenim mnogobrojnim kulturama.

Umberto Eko

Istorija jedne zemlje može se ispričati kroz njenu umjetnost jezik, religiju, ali i - kuhinju
Elena Kostjukovič
Zašto Italijani vole da pričaju o jelu` gastronomsko-kulturološka istorija Italije, iz pera Ruskinje Elene Kostjukovič, svojevrsna je kulinarska panorama Italije. Ova knjiga predstavlja sva bogatstva italijanske kuhinje, čiji korijeni sežu vjekovima unazad, a isto tako ruši brojna uvjerenja da je Italija prepoznatljiva samo po pici i pasti. Knjiga je podijeljena na 20 italijanskih regija i nekoliko posebnih poglavlja, kao sto su: `Rižoto`, `Maslinovo ulje`, `Hodočasnici`, `Jevreji`, `Stari darovi Amerike`, `Novi darovi Amerike`.
Autorka pokazuje da svaki region u Italiji ima svoja tradicionalna jela, a njihov način pripremanja je u direktnoj vezi sa istorijom, geografijom, politikom, ekonomijom i religijom toga podneblja. Elena Kostjukovič kaže: `Hrana ima univerzalni jezik, koji prevazilazi socijalne i ekonomske barijere. Taj jezik se temelji na znakovima skrivenim u kodovima hrane, a u njima su skrivene informacije o istoriji, geografiji, agrokulturi, zoologiji, etnografiji, dizajnu, semiotici svakodnevnog života i primijenjenoj ekonomiji`.
Elena Kostjukovič, književni prevodilac, esejista i profesor po pozivu na mnogim italijanskim univerzitetima, u Italiji je stalno nastanjena od 1988. godine.
Diplomirala je na državnom Univerzietu u Moskvi. Za prevode knjiga sa italijanskog na ruski dobila je najznačajnije nagrade, kako u Rusiji, tako i u Italiji. Gotovo sve knjige Umberta Eka prevela je na ruski jezik, kao i djela Itala Kalvina i drugih značajnih pisaca.
Knjigu Elene Kostjukovič je objavila `Paideia`, a prevela ju je grupa poznatih prevodilaca sa italijanskog jezika (Milana Piletić, Julijana Vučo, Mirela Radosavljević, Elizabet Vasiljević, Sofija Zmirić, Mila Samardžić, Saša Moderc, Predrag Bojanić i Aleksandar Levi). Intervju sa Elenom Kostjukovič, napravljen uoči njenog dolaska na Sajam knjiga u Beogradu, sa ruskog je prevela Nela Radoičić.

O svojoj knjizi `Zašto Italijani vole da pričaju o jelu` za koju je 7. oktobra dobila poznatu italijansku nagradu `Bankarela`, u odjeljku `Kuhinja`, Elena Kostjukovič je na početku razgovora za `Vijesti` rekla:
- Htjela sam da među iste korice smjestim različita istraživanja: geografsko, istorijsko, književno, kulinarsko, i da sve to oblikujem u književnu formu koja bi bila ugodna i zanimljiva za čitanje. Htjela sam da svakom čitaocu dam mogućnost da probija sopstvene puteve, od poglavlja do poglavlja, da, ako želi, preskače djelove, da se ne umara i ne dosađuje. Htjela sam da svako brzo nađe dio Italije koji ga zanima i da bira temu po svom ukusu. Zato sam napravila knjigu po sljedećem principu: devetnaest glava posvećene su italijanskim oblastima - Venetu, Lombardiji ili Kalabriji. Između njih su umetnuta `intermeca`, posvećena posebnim temama: Eros, Demokratija, Totalitarizam, Jevreji, Maslinovo ulje, Hodočasnici, Rižoto...

Postoje velike razlike u načinu kuvanja i spremanja hrane među raznim italijanskim regijama. Gdje su, po Vama, te razlike najuočljivije?
- Najviše razlika je između Sjevera, gdje se koristi maslac, i Juga, gdje se koristi samo maslinovo ulje. Na Zapadu je riba znatno manje popularna od plodova zemlje, a na Istoku (jadranska obala) riba je važnija od svega.

Iz kog razloga je sicilijanska kuhinja tako jedinstvena?
- Sicilijanska kuhinja sadrži pomiješane komponente italijanske kuhinje sa grčkom, arapskom, normanskom i francuskom. Sicilija je zemlja koja je preživjela najviše najezda. Od svih osvajača Sicilija je umjela da pozajmi nešto dobro i zato vladavina tuđina za nju nije bila šteta, već korist. Ne treba zaboravljati da je u davna vremena Sicilija bila - Velika Grčka (Magna Grecia).

U knjizi postoje poglavlja `Stari darovi Amerike` i `Novi darovi Amerike`. Koji su to darovi sa drugog kontinenta?
- Stari darovi Amerike su krompir, paradajz, ćuretina i kakao. A novi pokloni Amerike su - koka-kola, Big Mek... Stari darovi obogatili su Evropu, danas je ne možemo zamisliti bez svega toga. A bez novih sasvim možemo.

Vaša knjiga je istraživanje mimo gastronomskih klišea. Može li se Vaša knjiga `Zašto Italijani vole da pričaju o jelu` čitati kao neobična istorija Italije?
- Da, ja mislim da je to najbolje određenje - `neobična istorija Italije`. Istorija zemlje može se ispričati kroz jezik, kroz njenu književnost, ili slikarstvo, ili, recimo, preko istorije religije. Religija je veoma važna za Italiju, ali i kuhinja, takođe. Kroz nju i pričam.

Šta možemo zaključiti na osnovu nečije kuhinje i navika u ishrani?
- Kod svakog naroda u upotrebi su proizvodi koji mogu uspijevati na njegovoj zemlji i način života koji je tamo prihvaćen. Kod nomada je jedno, kod ratara sasvim drugo; hodočasnicima je bila potrebna specijalna hrana koja je mogla da je nosi u svežnjevima. Zato u poglavlju `Hodočasnici` govorim o tome kako su nastale kuhinja i istorija, oblasti kakva je, da kažem, Emilija-Romanja. Preko nje su prolazili glavni putevi hodočasnika po Evropi. Sasvim druga stvar je Rim - posebno okruženje za prijem velikih grupa hodočasnika i specijalna hrana, ne ona `za put`, već `tratorijska`.

Šta za Vas predstavlja gastronomija, čini se da je vrsta umjetnosti?
- Umjetnost, fantazija, kultura, ali prije svega - disciplina i potčinjavanje pravilima. Pokoravanje zdravom razumu. Uzdržanost. Ljepota.

Koji bi bio Vaš odgovor na pitanje: Zašto Italijani vole da pričaju o jelu?
- Za Italijane je govoriti o hrani isto što i pokazivati svoje unutrašnje bogatstvo, svoje pripadanje maloj domovini, svoje pamćenje i svoju kulturu. Zato oni često govore o hrani. Italijani su i u tome demokratični, jednaki između sebe. I veoma mnogo znaju. Htjela sam da pokažem, barem približno, koliko je mnogo moguće znati i saznati o italijanskoj kulturi i kuhinji.

Predgovor V-ašoj knjizi pisao je Umberto Eko....
- Zato što sam ja prevodilac svih njegovih romana na ruski jezik. Često se srećemo. Saznao je da pripremam ovaj rad i predložio mi da ga pročita, a zatim je napisao predgovor. Uzgred, prevodioci moje knjige na srpski jezik su, takođe, prevodioci Umberta Eka. Hvala im za prekrasan rad. Eto pravog prijateljstva prevodilaca.

Vi predstavljate `most kulture` između dvije zemlje, Rusije i Italije. Kako ste se zainteresovali za italijansku književnost i da li ste zadovoljni sopstvenim rezultatima?

- Proučavala sam Italiju na čUniverzitetu u Moskvi počev od 1974. godine. Uvijek sam je voljela, preko knjiga. U sovjetska vremena bilo je nemoguće čak i maštati o tome da vidiš stranu zemlju. A 1988. inostranstvo je za mene postalo ne samo realnost, već mjesto življenja. Sada živim u Milanu i moja su djeca - Italijani.

SIR SA POLITIČKOM POZADINOM

`Među tipičnim proizvodima Lombardije postoji i jedan koji ima političku pozadinu. To je sir bel paeze (Bel Paese) koji je 1906. godine napravio Eđidio Galbani iz varošice Melco, između Milana i Bergama. Galbani je, potaknut uspjehom francuskih sireva, smislio da međunarodnom tržištu ponudi proizvod čiji bi ukus bio blaži, a miris slabiji od tradicionalnih italijanskih sireva. Jedna od prvih marketinških kampanja u istoriji italijanske prehrambene industrije završila se tako što je Galbani za svoj novi `patentirani` proizvod odabrao naziv knjige opata Antonija Stopanija Il bel paese objavljene 1875. godine. To djelo doživjelo je sjajan prijem među milanskom buržoazijom. Stopanijeva knjiga je u svoje vrijeme predstavljala jedno od prvih djela sa geografskim i geopolitičkim opisom ujedinjene zemlje, s ciljem da ojača samosvijest Italijana.
Izraz `bel paeze` (lijepa zemlja) koji je u Italiji veoma raširen prvi put je primijenio Dante u Paklu (XXXIII,80) - `bel paeze` se u tom stihu poistovjećuje sa oblašću italijanskog jezika (lingua del si). Kod Frančeska Petrarke taj izraz se odnosi na Italiju kao geografsku oblast presječenu Apeninima i oivičenu Alpima i morem: il bel paese/che Appenin parte e eČl mar circonda et lČAlpe (Kanconijer, CXLVI). U knjizi Antonija Stopanija ovaj deskriptivni izraz prvi put se koristi kao reklamni slogan. Taj slogan je u 20. vijeku postao opšteprihvaćena formula.
Sir bel paeze bio je jedan od prvih eksperimenata promocije jednog brenda pomoću idealne predstave.
Spisak lombardijskih sireva je beskrajan. Na sjevernom dijelu regije prostiru se alpski pašnjaci (poput Valteline, Valkjavene i drugih). U tim djelovima prisutan je pretežno kravlji sir, dok u drugim italijanskim regijama gdje su planine ogoljenije, a trava manje sočna preovlađuju kozji i ovčiji sirevi. Druga prijestonica kravljeg sira jeste Emilija Romanja. Sa željom da ne zavisi od susjedne oblasti i njenog čuvenog parmezana, Lombardija je stvorila svoj zreli i suvi sir, nezamjenljiv u kuhinji. To je grana. Postoje dvije vrste ovog sira: slavni i veoma rašireni padanski (grana padano) i grana iz Lodija (grana lodigiano). Potonji se proizvodi u malim količinama u okolini Lodija za prave poznavaoce i sladokusce. Grana iz Lodija mora da odstoji barem četiri godine, ali uprkos višegodišnjem sušenju ponekad u trenutku siječenja kotur zna da ispusti pokoju kapljicu vode. Postoje dvije podvrste grane iz Lodija, čiji ukus zavisi od perioda muže mlijeka. Prva vrsta zove se mađengo (maggiengo) ili mađolino (maggiolino), a pravi se od kravljeg mlijeka pomuzenog u ljetnjem periodu, od dana Svetog Đorđa (23. april) do dana Svetog Mihajla (29. septembar), dok se druga vrsta grane iz Lodija zove vernengo i pravi se od zimskog mlijeka. Ove dvije vrste imaju različit ukus i različit vitaminski sastav`

(Iz knjige `Zašto Italijani vole da pričaju o jelu` Elene Kostjukovič, `Paideia`, 2007)

IZ PREDGOVORA UMBERTA EKA

`Dakle, postoji dobar razlog što pišem uvod za Eleninu knjigu. Jer Elena, koja se ovdje pokazuje kao izuzetan poznavalac svih raznolikosti i tajni italijanske kuhinje, vodi nas (a priznaćemo, vodi i naša čula ukusa i mirisa) na svoje kulinarsko putovanje, ne samo da bismo upoznali jela, već da bismo upoznali Italiju, koju ona otkriva čitavog života.
U Italiji postoji mnoštvo dijalekata, koji se razlikuju u svakoj regiji, tako da kada Sicilijanac sluša nekog iz sjeverozapadnog Pijemonta, uopšte ne razumije šta priča. Ali većina stranaca ni ne sluti da i u jednoj te istoj regiji svaki grad ima svoje narječje, a ponekad se ta narječja, makar i neznatno, razlikuju u svakom selu. Stvar je u tome što u Italiji zajedno žive potomci keltskih ili ligurskih plemena koja su nastanjivala sjever prije prodora Rimljana, potomci Ilira s istoka, Etruraca i mnoštva italskih plemena iz središnjeg dijela zemlje, Grka na jugu, a potom i drugih naroda, koji su u potonjim vjekovima smijenili starosjedioce, Goti, Langobardi, Arapi i Normani (a šta tek da kažemo za Francuze, Špance, Austrijance - podsjetićemo samo da je narječje u predjelima duž sjeverozapadne granice veoma nalik na francuski jezik, dok se u planinskim predjelima duž sjeveroistočne granice govori njemački, a u nekim mjestima na jugu albanski).
Ta šarolikost predjela, jezika i etničkih grupa dala je pečat prije svega kuhinji. Ne italijanskoj kuhinji koju možete probati u inostranstvu, jer ma kako da je dobra, to je kao kineska kuhinja koju probate izvan Kine, neka vrsta zajedničkog imenitelja, uopštene kuhinje, gdje su zastupljeni specijaliteti iz različitih krajeva, a neumitno je donekle prilagođena domaćem ukusu i zahtjevima `prosječnog` gosta, koji želi da stekne uopštenu zamisao o Italiji.
Upoznavanje s italijanskom kuhinjom u svoj njenoj raznolikosti ujedno je i otkrivanje nesagledivih razlika, ne samo u jeziku, već i u ukusima, mentalitetu, ćudima, smislu za humor, odnosu prema bolu ili smrti, koji Sicilijance razdvajaju od Pijemonćana, ili stanovnike Veneta od Sardinjana. Možda u Italiji očitije nego drugdje (premda to pravilo važi za svaku zemlju) otkrivanje kuhinje ujedno predstavlja i otkrivanje duše njenih stanovnika. Ako probate pijemontsku banju kaudu, pa onda lombardijsku kasoelu (cassoela) a potom taljatele na bolonjski način, zatim rimsku mladu jagnjetinu (abakjo - abbacchio) i naposljetku sicilijansku voćnu tortu kasatu (cassata), imaćete utisak da ste iz Kine stigli čak u Peru, a iz Perua u Timbuktu.
Da li Italijanima upoznavanje s mnoštvom različitih kuhinja u vlastitoj zemlji još služi kao sredstvo za međusobno zbližavanje? Ne znam. Ali zato znam da kada neki stranac (ili strankinja) iz velike ljubavi prema ovoj zemlji, ne gubeći pri tom objektivan pogled nekoga ko dolazi sa strane, počne da nam opisuje Italiju kroz njenu kuhinju, onda i sami Italijani iznova otkrivaju zemlju koju su (možda) umnogome zaboravili. I zbog toga treba da budemo zahvalni Eleni Kostjukovič`

(Iz predgovora Umberta Eka knjizi `Zašto Italijani vole da pričaju o jelu`)

Vujica OGNJENOVIĆ

Skuplje knjige možete platiti na rate.

International shipping
Paypal only
(Države Balkana: Uplata može i preko pošte ili Western Union-a)

1 euro = 117.5 din

For international buyers please see instructions below:
To buy an item: Click on the red button KUPI ODMAH
Količina: 1 / Isporuka: Pošta / Plaćanje: Tekući račun
To confirm the purchase click on the orange button: Potvrdi kupovinu (After that we will send our paypal details)
To message us for more information: Click on the blue button POŠALJI PORUKU
To see overview of all our items: Click on Svi predmeti člana

Ako je aktivirana opcija besplatna dostava, ona se odnosi samo na slanje kao preporučena tiskovina ili cc paket na teritoriji Srbije.

Poštarina za knjige je u proseku 133-200 dinara, u slučaju da izaberete opciju plaćanje pre slanja i slanje preko pošte. Postexpress i kurirske službe su skuplje ali imaju opciju plaćanja pouzećem. Ako nije stavljena opcija da je moguće slanje i nekom drugom kurirskom službom pored postexpressa, slobodno kupite knjigu pa nam u poruci napišite koja kurirska služba vam odgovara.

Ukoliko još uvek nemate bar 10 pozitivnih ocena, zbog nekoliko neprijatnih iskustava, molili bi vas da nam uplatite cenu kupljenog predmeta unapred.

Novi Sad lično preuzimanje ili svaki dan ili jednom nedeljno zavisno od lokacije prodatog predmeta.

Našu kompletnu ponudu možete videti preko linka
https://www.kupindo.com/Clan/H.C.E/SpisakPredmeta
Ukoliko tražite još neki naslov koji ne možete da nađete pošaljite nam poruku možda ga imamo u magacinu.
Pogledajte i našu ponudu na limundu https://www.limundo.com/Clan/H.C.E/SpisakAukcija
Slobodno pitajte šta vas zanima preko poruka. Preuzimanje moguce u Novom Sadu i Sremskoj Mitrovici uz prethodni dogovor. (Većina knjiga je u Sremskoj Mitrovici, manji broj u Novom Sadu, tako da se najavite nekoliko dana ranije u slucaju ličnog preuzimanja, da bi knjige bile donete, a ako Vam hitno treba neka knjiga za danas ili sutra, obavezno proverite prvo preko poruke da li je u magacinu da ne bi doslo do neprijatnosti). U krajnjem slučaju mogu biti poslate i poštom u Novi Sad i stižu za jedan dan.

U Novom Sadu lično preuzimanje na Grbavici na našoj adresi ili u okolini po dogovoru. Dostava na kućnu adresu u Novom Sadu putem kurira 350 dinara.
Slanje nakon uplate na račun u Erste banci (ukoliko ne želite da plaćate po preuzimanju). Poštarina za jednu knjigu, zavisno od njene težine, može biti od 133-200 din. Slanje vise knjiga u paketu težem od 2 kg 250-400 din. Za cene postexpressa ili drugih službi se možete informisati na njihovim sajtovima.
http://www.postexpress.rs/struktura/lat/cenovnik/cenovnik-unutrasnji-saobracaj.asp

INOSTRANSTVO: Šaljem po dogovoru, ili po vašim prijateljima/rodbini ili poštom. U Beč idem jednom godišnje pa ako se podudare termini knjige mogu doneti lično. Skuplje pakete mogu poslati i po nekom autobusu, molim vas ne tražite mi da šaljem autobusima knjige manje vrednosti jer mi odlazak na autobusku stanicu i čekanje prevoza pravi veći problem nego što bi koštala poštarina za slanje kao mali paket preko pošte.

Ukoliko kupujete više od jedne knjige javite se porukom možda Vam mogu dati određeni popust na neke naslove.

Sve knjige su detaljno uslikane, ako Vas još nešto interesuje slobodno pitajte porukom. Reklamacije primamo samo ukoliko nam prvo pošaljete knjigu nazad da vidim u čemu je problem pa nakon toga vraćamo novac. Jednom smo prevareni od strane člana koji nam je vratio potpuno drugu knjigu od one koju smo mu mi poslali, tako da više ne vraćamo novac pre nego što vidimo da li se radi o našoj knjizi.
Ukoliko Vam neka pošiljka ne stigne za dva ili tri dana, odmah nas kontaktirajte za broj pošiljke kako bi videli u čemu je problem. Ne čekajte da prođe više vremena, pogotovo ako ste iz inostranstva, jer nakon određenog vremena pošiljke se vraćaju pošiljaocu, tako da bi morali da platimo troškove povratka i ponovnog slanja. Potvrde o slanju čuvamo do 10 dana. U 99% slučajeva sve prolazi glatko, ali nikad se ne zna.

Ukoliko uvažimo vašu reklamaciju ne snosimo troškove poštarine, osim kada je očigledno naša greška u pitanju.

Predmet: 52973049
Elena Kostjukovič ZAŠTO ITALIJANI VOLE DA PRIČAJU O JELU

Paideia, 2007.
533 strane, tvrd povez, udžbenički format.


... Da se razumemo, nije pravi sladokusac onaj ko se oduševi kad mu donesu izvrsnu patku u sosu od pomorandže ili obilnu porciju kavijara s Volge i ruskih palačinki zvanih „blini“. Taj je samo običan čovek, čije se čulo ukusa nije izvitoperilo i ne zove se Mekdonald. Ne, sladokusac, strasni ljubitelj i poznavalac kulinarstva je onaj ko je kadar i da pređe stotine kilometara kako bi došao baš u taj i taj restoran u kojem je patka u sosu od pomorandže najbolja na svetu. A ja ne spadam među takve ljude i ako treba da biram između pice iza ugla i, da ne pominjem dvesta kilometara, već običnu vožnju taksijem, da bih obedovao u kakvom novom restoranu domaće kuhinje, opredeliću se za picu.

I shvatio sam da se likovi u svim mojim romanima i te kako posvećuju jelu, možda ne toliko u Fukoovom klatnu gde glavni junaci (a s njima i čitaoci) žive takoreći kod kuće, što u Milanu, što u Parizu, ali svakako u Baudolinu, u Ostrvu dana pređašnjeg i u poslednjem romanu Tajanstveni plamen kraljice Loane, kao što i monasi u Imenu ruže obeduju barem jednom, a i često navraćaju u kuhinju. Jer ako se otisneš put ostrva u južnim morima ili kreneš na istok, u Vizantiju, ili u svet koji je iščezao pre više stotina ili desetina godina, moraš dati priliku i čitaocu da okusi tu hranu, kako bi razumeo način razmišljanja likova u romanu. Ovo što ćete sada pročitati je knjiga o kulinarstvu, ali i knjiga o jednoj zemlji i njenoj kulturi, šta više o njenim mnogobrojnim kulturama.

Umberto Eko

Istorija jedne zemlje može se ispričati kroz njenu umjetnost jezik, religiju, ali i - kuhinju
Elena Kostjukovič
Zašto Italijani vole da pričaju o jelu` gastronomsko-kulturološka istorija Italije, iz pera Ruskinje Elene Kostjukovič, svojevrsna je kulinarska panorama Italije. Ova knjiga predstavlja sva bogatstva italijanske kuhinje, čiji korijeni sežu vjekovima unazad, a isto tako ruši brojna uvjerenja da je Italija prepoznatljiva samo po pici i pasti. Knjiga je podijeljena na 20 italijanskih regija i nekoliko posebnih poglavlja, kao sto su: `Rižoto`, `Maslinovo ulje`, `Hodočasnici`, `Jevreji`, `Stari darovi Amerike`, `Novi darovi Amerike`.
Autorka pokazuje da svaki region u Italiji ima svoja tradicionalna jela, a njihov način pripremanja je u direktnoj vezi sa istorijom, geografijom, politikom, ekonomijom i religijom toga podneblja. Elena Kostjukovič kaže: `Hrana ima univerzalni jezik, koji prevazilazi socijalne i ekonomske barijere. Taj jezik se temelji na znakovima skrivenim u kodovima hrane, a u njima su skrivene informacije o istoriji, geografiji, agrokulturi, zoologiji, etnografiji, dizajnu, semiotici svakodnevnog života i primijenjenoj ekonomiji`.
Elena Kostjukovič, književni prevodilac, esejista i profesor po pozivu na mnogim italijanskim univerzitetima, u Italiji je stalno nastanjena od 1988. godine.
Diplomirala je na državnom Univerzietu u Moskvi. Za prevode knjiga sa italijanskog na ruski dobila je najznačajnije nagrade, kako u Rusiji, tako i u Italiji. Gotovo sve knjige Umberta Eka prevela je na ruski jezik, kao i djela Itala Kalvina i drugih značajnih pisaca.
Knjigu Elene Kostjukovič je objavila `Paideia`, a prevela ju je grupa poznatih prevodilaca sa italijanskog jezika (Milana Piletić, Julijana Vučo, Mirela Radosavljević, Elizabet Vasiljević, Sofija Zmirić, Mila Samardžić, Saša Moderc, Predrag Bojanić i Aleksandar Levi). Intervju sa Elenom Kostjukovič, napravljen uoči njenog dolaska na Sajam knjiga u Beogradu, sa ruskog je prevela Nela Radoičić.

O svojoj knjizi `Zašto Italijani vole da pričaju o jelu` za koju je 7. oktobra dobila poznatu italijansku nagradu `Bankarela`, u odjeljku `Kuhinja`, Elena Kostjukovič je na početku razgovora za `Vijesti` rekla:
- Htjela sam da među iste korice smjestim različita istraživanja: geografsko, istorijsko, književno, kulinarsko, i da sve to oblikujem u književnu formu koja bi bila ugodna i zanimljiva za čitanje. Htjela sam da svakom čitaocu dam mogućnost da probija sopstvene puteve, od poglavlja do poglavlja, da, ako želi, preskače djelove, da se ne umara i ne dosađuje. Htjela sam da svako brzo nađe dio Italije koji ga zanima i da bira temu po svom ukusu. Zato sam napravila knjigu po sljedećem principu: devetnaest glava posvećene su italijanskim oblastima - Venetu, Lombardiji ili Kalabriji. Između njih su umetnuta `intermeca`, posvećena posebnim temama: Eros, Demokratija, Totalitarizam, Jevreji, Maslinovo ulje, Hodočasnici, Rižoto...

Postoje velike razlike u načinu kuvanja i spremanja hrane među raznim italijanskim regijama. Gdje su, po Vama, te razlike najuočljivije?
- Najviše razlika je između Sjevera, gdje se koristi maslac, i Juga, gdje se koristi samo maslinovo ulje. Na Zapadu je riba znatno manje popularna od plodova zemlje, a na Istoku (jadranska obala) riba je važnija od svega.

Iz kog razloga je sicilijanska kuhinja tako jedinstvena?
- Sicilijanska kuhinja sadrži pomiješane komponente italijanske kuhinje sa grčkom, arapskom, normanskom i francuskom. Sicilija je zemlja koja je preživjela najviše najezda. Od svih osvajača Sicilija je umjela da pozajmi nešto dobro i zato vladavina tuđina za nju nije bila šteta, već korist. Ne treba zaboravljati da je u davna vremena Sicilija bila - Velika Grčka (Magna Grecia).

U knjizi postoje poglavlja `Stari darovi Amerike` i `Novi darovi Amerike`. Koji su to darovi sa drugog kontinenta?
- Stari darovi Amerike su krompir, paradajz, ćuretina i kakao. A novi pokloni Amerike su - koka-kola, Big Mek... Stari darovi obogatili su Evropu, danas je ne možemo zamisliti bez svega toga. A bez novih sasvim možemo.

Vaša knjiga je istraživanje mimo gastronomskih klišea. Može li se Vaša knjiga `Zašto Italijani vole da pričaju o jelu` čitati kao neobična istorija Italije?
- Da, ja mislim da je to najbolje određenje - `neobična istorija Italije`. Istorija zemlje može se ispričati kroz jezik, kroz njenu književnost, ili slikarstvo, ili, recimo, preko istorije religije. Religija je veoma važna za Italiju, ali i kuhinja, takođe. Kroz nju i pričam.

Šta možemo zaključiti na osnovu nečije kuhinje i navika u ishrani?
- Kod svakog naroda u upotrebi su proizvodi koji mogu uspijevati na njegovoj zemlji i način života koji je tamo prihvaćen. Kod nomada je jedno, kod ratara sasvim drugo; hodočasnicima je bila potrebna specijalna hrana koja je mogla da je nosi u svežnjevima. Zato u poglavlju `Hodočasnici` govorim o tome kako su nastale kuhinja i istorija, oblasti kakva je, da kažem, Emilija-Romanja. Preko nje su prolazili glavni putevi hodočasnika po Evropi. Sasvim druga stvar je Rim - posebno okruženje za prijem velikih grupa hodočasnika i specijalna hrana, ne ona `za put`, već `tratorijska`.

Šta za Vas predstavlja gastronomija, čini se da je vrsta umjetnosti?
- Umjetnost, fantazija, kultura, ali prije svega - disciplina i potčinjavanje pravilima. Pokoravanje zdravom razumu. Uzdržanost. Ljepota.

Koji bi bio Vaš odgovor na pitanje: Zašto Italijani vole da pričaju o jelu?
- Za Italijane je govoriti o hrani isto što i pokazivati svoje unutrašnje bogatstvo, svoje pripadanje maloj domovini, svoje pamćenje i svoju kulturu. Zato oni često govore o hrani. Italijani su i u tome demokratični, jednaki između sebe. I veoma mnogo znaju. Htjela sam da pokažem, barem približno, koliko je mnogo moguće znati i saznati o italijanskoj kulturi i kuhinji.

Predgovor V-ašoj knjizi pisao je Umberto Eko....
- Zato što sam ja prevodilac svih njegovih romana na ruski jezik. Često se srećemo. Saznao je da pripremam ovaj rad i predložio mi da ga pročita, a zatim je napisao predgovor. Uzgred, prevodioci moje knjige na srpski jezik su, takođe, prevodioci Umberta Eka. Hvala im za prekrasan rad. Eto pravog prijateljstva prevodilaca.

Vi predstavljate `most kulture` između dvije zemlje, Rusije i Italije. Kako ste se zainteresovali za italijansku književnost i da li ste zadovoljni sopstvenim rezultatima?

- Proučavala sam Italiju na čUniverzitetu u Moskvi počev od 1974. godine. Uvijek sam je voljela, preko knjiga. U sovjetska vremena bilo je nemoguće čak i maštati o tome da vidiš stranu zemlju. A 1988. inostranstvo je za mene postalo ne samo realnost, već mjesto življenja. Sada živim u Milanu i moja su djeca - Italijani.

SIR SA POLITIČKOM POZADINOM

`Među tipičnim proizvodima Lombardije postoji i jedan koji ima političku pozadinu. To je sir bel paeze (Bel Paese) koji je 1906. godine napravio Eđidio Galbani iz varošice Melco, između Milana i Bergama. Galbani je, potaknut uspjehom francuskih sireva, smislio da međunarodnom tržištu ponudi proizvod čiji bi ukus bio blaži, a miris slabiji od tradicionalnih italijanskih sireva. Jedna od prvih marketinških kampanja u istoriji italijanske prehrambene industrije završila se tako što je Galbani za svoj novi `patentirani` proizvod odabrao naziv knjige opata Antonija Stopanija Il bel paese objavljene 1875. godine. To djelo doživjelo je sjajan prijem među milanskom buržoazijom. Stopanijeva knjiga je u svoje vrijeme predstavljala jedno od prvih djela sa geografskim i geopolitičkim opisom ujedinjene zemlje, s ciljem da ojača samosvijest Italijana.
Izraz `bel paeze` (lijepa zemlja) koji je u Italiji veoma raširen prvi put je primijenio Dante u Paklu (XXXIII,80) - `bel paeze` se u tom stihu poistovjećuje sa oblašću italijanskog jezika (lingua del si). Kod Frančeska Petrarke taj izraz se odnosi na Italiju kao geografsku oblast presječenu Apeninima i oivičenu Alpima i morem: il bel paese/che Appenin parte e eČl mar circonda et lČAlpe (Kanconijer, CXLVI). U knjizi Antonija Stopanija ovaj deskriptivni izraz prvi put se koristi kao reklamni slogan. Taj slogan je u 20. vijeku postao opšteprihvaćena formula.
Sir bel paeze bio je jedan od prvih eksperimenata promocije jednog brenda pomoću idealne predstave.
Spisak lombardijskih sireva je beskrajan. Na sjevernom dijelu regije prostiru se alpski pašnjaci (poput Valteline, Valkjavene i drugih). U tim djelovima prisutan je pretežno kravlji sir, dok u drugim italijanskim regijama gdje su planine ogoljenije, a trava manje sočna preovlađuju kozji i ovčiji sirevi. Druga prijestonica kravljeg sira jeste Emilija Romanja. Sa željom da ne zavisi od susjedne oblasti i njenog čuvenog parmezana, Lombardija je stvorila svoj zreli i suvi sir, nezamjenljiv u kuhinji. To je grana. Postoje dvije vrste ovog sira: slavni i veoma rašireni padanski (grana padano) i grana iz Lodija (grana lodigiano). Potonji se proizvodi u malim količinama u okolini Lodija za prave poznavaoce i sladokusce. Grana iz Lodija mora da odstoji barem četiri godine, ali uprkos višegodišnjem sušenju ponekad u trenutku siječenja kotur zna da ispusti pokoju kapljicu vode. Postoje dvije podvrste grane iz Lodija, čiji ukus zavisi od perioda muže mlijeka. Prva vrsta zove se mađengo (maggiengo) ili mađolino (maggiolino), a pravi se od kravljeg mlijeka pomuzenog u ljetnjem periodu, od dana Svetog Đorđa (23. april) do dana Svetog Mihajla (29. septembar), dok se druga vrsta grane iz Lodija zove vernengo i pravi se od zimskog mlijeka. Ove dvije vrste imaju različit ukus i različit vitaminski sastav`

(Iz knjige `Zašto Italijani vole da pričaju o jelu` Elene Kostjukovič, `Paideia`, 2007)

IZ PREDGOVORA UMBERTA EKA

`Dakle, postoji dobar razlog što pišem uvod za Eleninu knjigu. Jer Elena, koja se ovdje pokazuje kao izuzetan poznavalac svih raznolikosti i tajni italijanske kuhinje, vodi nas (a priznaćemo, vodi i naša čula ukusa i mirisa) na svoje kulinarsko putovanje, ne samo da bismo upoznali jela, već da bismo upoznali Italiju, koju ona otkriva čitavog života.
U Italiji postoji mnoštvo dijalekata, koji se razlikuju u svakoj regiji, tako da kada Sicilijanac sluša nekog iz sjeverozapadnog Pijemonta, uopšte ne razumije šta priča. Ali većina stranaca ni ne sluti da i u jednoj te istoj regiji svaki grad ima svoje narječje, a ponekad se ta narječja, makar i neznatno, razlikuju u svakom selu. Stvar je u tome što u Italiji zajedno žive potomci keltskih ili ligurskih plemena koja su nastanjivala sjever prije prodora Rimljana, potomci Ilira s istoka, Etruraca i mnoštva italskih plemena iz središnjeg dijela zemlje, Grka na jugu, a potom i drugih naroda, koji su u potonjim vjekovima smijenili starosjedioce, Goti, Langobardi, Arapi i Normani (a šta tek da kažemo za Francuze, Špance, Austrijance - podsjetićemo samo da je narječje u predjelima duž sjeverozapadne granice veoma nalik na francuski jezik, dok se u planinskim predjelima duž sjeveroistočne granice govori njemački, a u nekim mjestima na jugu albanski).
Ta šarolikost predjela, jezika i etničkih grupa dala je pečat prije svega kuhinji. Ne italijanskoj kuhinji koju možete probati u inostranstvu, jer ma kako da je dobra, to je kao kineska kuhinja koju probate izvan Kine, neka vrsta zajedničkog imenitelja, uopštene kuhinje, gdje su zastupljeni specijaliteti iz različitih krajeva, a neumitno je donekle prilagođena domaćem ukusu i zahtjevima `prosječnog` gosta, koji želi da stekne uopštenu zamisao o Italiji.
Upoznavanje s italijanskom kuhinjom u svoj njenoj raznolikosti ujedno je i otkrivanje nesagledivih razlika, ne samo u jeziku, već i u ukusima, mentalitetu, ćudima, smislu za humor, odnosu prema bolu ili smrti, koji Sicilijance razdvajaju od Pijemonćana, ili stanovnike Veneta od Sardinjana. Možda u Italiji očitije nego drugdje (premda to pravilo važi za svaku zemlju) otkrivanje kuhinje ujedno predstavlja i otkrivanje duše njenih stanovnika. Ako probate pijemontsku banju kaudu, pa onda lombardijsku kasoelu (cassoela) a potom taljatele na bolonjski način, zatim rimsku mladu jagnjetinu (abakjo - abbacchio) i naposljetku sicilijansku voćnu tortu kasatu (cassata), imaćete utisak da ste iz Kine stigli čak u Peru, a iz Perua u Timbuktu.
Da li Italijanima upoznavanje s mnoštvom različitih kuhinja u vlastitoj zemlji još služi kao sredstvo za međusobno zbližavanje? Ne znam. Ali zato znam da kada neki stranac (ili strankinja) iz velike ljubavi prema ovoj zemlji, ne gubeći pri tom objektivan pogled nekoga ko dolazi sa strane, počne da nam opisuje Italiju kroz njenu kuhinju, onda i sami Italijani iznova otkrivaju zemlju koju su (možda) umnogome zaboravili. I zbog toga treba da budemo zahvalni Eleni Kostjukovič`

(Iz predgovora Umberta Eka knjizi `Zašto Italijani vole da pričaju o jelu`)

Vujica OGNJENOVIĆ

52973049 Zašto Italijani vole da pričaju o jelu /pr. Umberto Eko

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.