Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Tv
ISBN: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikna malo ostecena, i unutra malkice ponegde trag hem. olovke. nista strasno! Sve ostalo uredno!

Milivoj Matošec (Zagreb, 10. avgust 1929 — Zagreb, 30. jun 1982) bio je jugoslovenski i hrvatski dečji književnik, novinar i urednik.

Biografija i stvaralaštvo
Rođen je 1929. godine u Zagrebu gde je pohađao Klasičnu gimnaziju koju je završio 1948. godine.[1] Završio je studije prava, bio je dramaturg Radio-televizije Zagreb. Napisao je brojne priče, romane, radio-igre, scenarije za televizijske emisije, serije i crtane filmove. Neka njegova dela prevedena su na ruski, mađarski, slovenački i albanski. Bio je urednik listova i časopisa Vjesnik, Kerempuh, Omladinski borac, Horizont i drugih.[2]

Matošecovi romani za decu, uglavnom pustolovne ili naučno fantastične tematike, uvek napete fabule, ali i sa naglašenom etičkom porukom, a doživeli su velik uspeh kod čitatelja i objavljeni su u više izdanja. Glavni junaci romana uglavnom su nestašni i inteligentni gradski dečaci upleteni u tajanstvene i neočekivane zaplete. Najuspeliji su Tiki traži neznanca (1961), Strah u Ulici lipa (1968) i Okuka na zlatnoj rijeci (1973). Napisao je i roman o detinjstvu Josipa Broza (Dječak sa Sutle) u kojem je bio sklon preterivanju i idealizaciji.

Njegove radio drame su usko vezane s prozom jer su često bile zametak budućih romana.



BINIČKI, Stevo, slikar i grafičar (Zagreb, 18. XII 1921). Sin glumca i redatelja Aleksandra Biničkog. U Zagrebu je završio gimnaziju (1941) i Akademiju likovnih umjetnosti (1948). God. 1950. diplomirao je slikarstvo i scenografiju u specijalki Ljube Babića. Likovni rad započeo je 1945. u Uredu za informacije NR Hrvatske. Studijski je boravio u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Saveznoj Republici Njemačkoj, Austriji, Poljskoj i Danskoj. Obavljao je mnoge društvene funkcije, među ostalim, bio je tajnik ULUH-a (HDLU-a), predsjednik LIKUM-a, član Upravnog odbora Jugoslavenske autorske agencije u Beogradu i član više komisija za dodjeljivanje nagrada. Od 1950. je profesor na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a od 1976. do 1979. direktor. Predaje grafički dizajn, crtanje i pismo. — Rad S. Biničkog vrlo je opsežan i raznolik. Velik dio pripada ilustraciji. Od 1945. do 1979. izradio je više od 15 tisuća ilustracija za udžbenike, omladinske i dječje knjige te za izdanja Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda. Crtež mu je maksimalno discipliniran i uvijek podređen tekstu. U slikarstvu polazi od apstrakcije k figuraciji. Na svijetloj podlozi slika oštro rezane geometrijske oblike pokrenute ritmom svega nekoliko zvučnih i čistih boja (Plavi i crveni trokut, 1961; Napad na sredinu, 1961; Kretanje, 1962). Poslije se taj pojednostavnjeni znak oslobađa omeđenosti, pretvara u masu i poprima figurativno obilježje. Ta druga apstraktna faza u boji i obliku izraz je lirskih emocija i sjećanja na doživljenu atmosferu i događaje (Pred oluju I, II, 1969, 1971; Djevojka na vjetru, 1970; Sjećanje na Fano, 1971; Bura, 1971; Karneval, 1971; Sumrak, 1971). Na novijim slikama informel postupno prelazi u lirski intoniran, jedva naslućen pejzaž s precizno slikanom ženskom figurom kojih odnos poprima naglašene poetske i erotske osobine. Radi i niz ženskih lica s epidermom slikanom na način romantičnog portreta. Virtuoznost i elegancija brižljivo i sustavno kultiviranog crteža dolazi do izražaja u motivima ženskog akta i tijelima snažnih rasnih konja kojima je posvetio veoma mnogo radova u različitim tehnikama. Radi u polikoloru, a pojedine dijelove oplemenjuje lazurnim akvarelom. Osobitu pažnju posvećuje likovnom postupku i zanatskoj usavršenosti. Dosadašnji slikarski opus S. Biničkog ne može se svrstati u neke uže kategorije i pravce, ali je za njega bitno neposredno i jednostavno izražavanje emocija koje ga određuju kao predstavnika ekspresionističkih tendencija u suvremenomu hrvatskom slikarstvu (V. Maleković). Samostalno izlaže u Zagrebu 1962, 1967, 1970, 1972, 1976. i Zaprešiću (u tvornici »Karbon«) 1976. Od 1952. sudjeluje na izložbama HDLU-a u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Ljubljani i Beogradu, zatim s grupom grafičara u Macerati i Firenci (1967), grupno u Bjelovaru, Splitu i Mariboru (1968), na Zagrebačkom salonu od 1969, na izložbi Art Yugoslavia u Starnbergu (SR Njemačka) i Fünf Künstler aus Zagreb u Hannoveru (1973). Kao član Galerije »Josip Račić« izlaže od 1975. u Zagrebu, Dubrovniku i Petrinji. Djela mu se nalaze u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Starnbergu, Hannoveru i Odenseu. Za ilustratorski rad nagrađen je 1972. nagradom »Ivana Brlić-Mažuranić«.