ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1988.
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Cekade, 1988.
Treće, dopunjeno izdanje verovatno najznačajnije posleratne hrvatske drame.
Pečati lične biblioteke, vide se na slikama, ali knjiga izvanredno očuvana, verovatno nekorišćena.

Slobodan Šnajder: Faust, Švabe i sveta hrvatska šutnja

Početkom devedesetih, u vremenima Šnajderova progona, netko je, ne sjećam se više tko, napisao da “Hrvatski Faust” djeluje kao da je pisan po narudžbi KOS-a i Službe državne bezbjednosti – od milja Udbe, a ako već i nije tako, onda se autorsko zlodjelo sastoji u tome što je takvo što pisao baš u tom, vrlo specifičnom povijesnom trenutku, početkom osamdesetih, na vrhuncima hrvatske šutnje. Zar baš tad, kad je domovina bila na koljenima! – vječite li diskvalifikacije. Devedesete su bile godine kada je jedan dramski tekst zadobivao mitski status: njegov je krimen uzidavan u temelje hrvatske državnosti, tako da nikada i nigdje, dokle dopire nacionalni suverenitet, i dokle se što pita hrvatsku vojsku i policiju, u sljedećih četvrt stoljeća ne bude odigran. Ali i mnogo više od toga: da ga nitko u tom vremenu i ne pročita, budući da se njegovo zlo podrazumijeva, pa ga ne treba dokazivati ni provjeravati. “Hrvatski Faust” spaljen je tako na hladnoj lomači, koja je efikasnija i od one vatrene, Goebbelsove, jer podrazumijeva semantičko, a ne tek materijalno uništenje teksta. Danas, nekoliko naraštaja po zabrani, “Hrvatskog Fausta” ne bi ni razumjeli oni koji bi ga slučajno čitali. Trebao bi Jean-François Champollion da nam dešifrira hijeroglife Šnajderova teksta i povijesti na koju se pisac poziva…

Premijerno odigran na Splitskome ljetu 1982, u režiji Dine Radojevića, mjesec ili dva potom i u Narodnom kazalištu Augusta Cesarca (kasnijem HNK Varaždin), u režiji Petra Večeka, pa malo zatim i u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u režiji Slobodana Unkovskog, “Hrvatski Faust” je bez naročite konkurencije europski najrelevantniji hrvatski dramski tekst. Pravovremeno odigran na najznačajnijim njemačkim i austrijskim pozornicama, u režijama vodećih redatelja epohe, “Hrvatski Faust” bio je jedinstveni slučaj da neka važna ovdašnja tema istovremeno biva europskom temom. Što god mislili oni koji su te drame načinili mračni i skurilni nacionalni mit, ako su početkom osamdesetih jugoslavenski redatelji i kazališni intendanti, možda, i mogli imati izvankazališnih i izvanumjetničkih motiva da “Hrvatskog Fausta” postavljaju na svoje pozornice, Roberto Ciulli ili Hans Hollmann sasvim sigurno nisu taj komad igrali da napakoste Hrvatima. Zanimao ih je Šnajder, nisu ih zanimali Hrvati. Za Hrvate, možda, nisu ni čuli.

Tih godina sam, kao, bit će, i svaki kulturno osviješteni i zainteresirani gimnazijalac, gledao tri različite inscenacije ovog komada: Večekovu, Unkovskog i Sulejmana Kupusovića. Sve to u Sarajevu. Prije odlaska u vojsku vidio sam i “Gamlleta”, u Kupusovićevoj režiji: glomaznu, tromu predstavu, s Berberovim hipertrofiranim uljima umjesto scenografije, ali tematski srodnu “Faustu”. Bila je to kazališna priča, vrlo začudna i jezovita, o Branku Gavelli koji 1943. dolazi u Sarajevo da u Narodnom pozorištu, tojest Hrvatskom državnom kazalištu, režira Hamleta. “Hrvatski Faust” bio je priča o Vjekoslavu Afriću, a pomalo i o Dušanu Žanku, ustaškom intendantu HNK, tj. HDK, na čiju intelektualnu intaktnost i svetost i danas prisežu svi dobri Hrvati, i zbog čije je moralne dekonstrukcije “Hrvatski Faust”, zapravo, i ozloglašen do zabrane u samostalnoj Hrvatskoj.

I jedno i drugo su drame biografije. To je povlašteni Šnajderov žanr i međužanr, njegova kazališna i književna opsesija. U većini svojih komada on dramu izvodi iz životopisa, i to prilično autentičnog, prelazeći zatim od čovjekova života na takozvani opći, društveno-politički i povijesni plan. “Hrvatski Faust” i “Gamllet” važni su jer govore o onome što Hrvati-katolici nipošto ne žele čuti. Uostalom, kakva je to drama što dr. Gavella 1943. odlazi režirati Hamleta u Sarajevu? Pa zar i danas redatelji ne odlaze na gostovanja? I u čemu je takva i tolika razlika između 1943. i, na primjer, 2015? Bit će da zbog ovakvih pitanja, a ne poradi vrsnoće teksta, hrvatskim redateljima i nije padalo na um da “Gamlleta” postavljaju na svoje pozornice.

Početkom dvijetisućitih, nailaskom Račanove vlasti, nastupaju Šnajderove godine. U jednom mandatu ravna Zagrebačkim kazalištem mladih, igraju se njegovi novi tekstovi, ali ne i “Hrvatski Faust”. Njega bi, kaže, u HNK, pošto se, je li, i vrti u i oko HNK. Ali to ne može. Prije nego što stigosmo odgovoriti zašto ne može, umrije Račan, a Šnajder posta kao i bilo koji drugi hrvatski pisac. Svi su hrvatski pisci jednaki, dok jedan drugome gledaju u tjeme, i postrojavaju se pred jutarnju fiskulturu. To što se više ne zna da među njima ima i boljih, talentiranijih ili upućenijih, glavni je razlog Šnajderove skrajnutosti. Samo što on to ne shvaća. Mnogo godina kasnije, Oliver Frljić najavljuje da će, čim postane intendant riječkog kazališta, zaigrati “Hrvatskog Fausta”. Onda se ni to ne dogodi, što izazva ružan i neugodan javni prijepor, pri kom se Šnajder nađe na strani Frljićevih progonitelja. Mudro bi mu bilo da je sve prešutio, makar ostao posran. Kada nekoga gone, a Frljića gone, kada nekome prijete smrću, a Frljiću prijete, kada je netko nacionalni neprijatelj broj jedan, a Frljić je upravo to, onda mu se ništa, ali baš ništa, ne smije prigovarati. Jer će svaki prigovor biti shvaćen kao asistiranje u hajci… Slobodan Šnajder davno je napisao “Hrvatskog Fausta”, bile su mu trideset tri, bio je mnogo mlađi i od današnjeg Frljića, i nije mu lako da se već duže od pola života nosi s tim komadom, čiji je životopis neusporedivo živahniji i uzbudljiviji od njegova vlastitog. Eto, i to je jedna drama biografije.

Oko Interlibera 2015. Slobodan Šnajder je u izdanju TIM pressa objavio roman “Doba mjedi”. Tema folksdojčerske sudbine nije u našim književnostima nova – Kaća Ćelan je krajem osamdesetih napisala i postavila dramski komad “Heimat”, u to je vrijeme Ludwig Bauer objavio “Kratku kroniku porodice Weber”; sve se to zbivalo u Sarajevu – ali je svejedno ova priča uvijek na svom početku. Priča o nestanku, o odgovornosti onih koji su nestali i odgovornosti onih kojima su nestali, priča o zavičaju, iskorijenjenju, izdaji, etničkom čišćenju, ali prije svega drugog – priča o manjinskom identitetu. Šnajder započinje s vremenom Marije Terezije, kada se mitski predak spušta niz Dunav, kroz Europu, sve do Vukovara, a onda Nuštra. Njegov roman izranja iz legende i iz legendarne prošlosti, višestruko interpretirane i nadinterpretirane obiteljske priče, da bi se vrlo brzo preobrazio u vrlo stvarnu, tvrdu i surovu istinu dvadesetog stoljeća. Sve što se događalo između kao da se nije ni dogodilo: jedan se narod, maloprije istovaren s dunavskih splavi, uvjeren da je stigao u nestvarnu zemlju Transilvaniju, najednom našao s kukastim križem na rukavu. Pa se ti nosi s njim kako znaš i kako možeš. Povijest neće za tebe imati razumijevanja, a književnost će, uglavnom, zanijemiti pred tvojim slučajem. Veliku njemačku temu morali bi na svojim jezicima ispisati pisci koji nisu Nijemci…

Tabloidi javljaju da to Šnajder piše “autobiografsku” priču, pa još i, zlo i naopako, “roman s ključem”. Prvo bi se nekome još i moglo učiniti, drugo je glupost, budalaština, neznanje. Autobiografizam se sastoji u tome što je Šnajderov otac bio iz folksdojčerske obitelji, i što je u ratu regrutiran u Waffen SS. Ono što je na teritoriju Trećeg Reicha elitna, ali dobrovoljna stranačka vojska, u priključenim zemljama i na okupiranim teritorijima jedina je vojska u koju mogu biti mobilizirani – i to nimalo dobrovoljno – sinovi domaćih Nijemaca. U Wehrmacht ih ne bi primilo, jer nisu punopravani državljani Trećeg Reicha. Stvar je, dakle, jednostavna, ali u nas do dana današnjega do kraja nerazjašnjena. Poslijeratnim vlastima je bilo u interesu da te ljude, naprosto, proglase esesovcima. A oni to i jesu i nisu bili…

“Doba mjedi” nije autobiografski roman zato što autor nigdje ne piše o sebi, pa tako ni o svome eventualnom nijemstvu ili o odnosu prema tom nestalom svijetu. Roman je to koji je, vjerujmo Šnajderu, inspiriran sudbinom njegova oca i očeve obitelji. Kao i u najboljim svojim dramama, kao i u “Hrvatskom Faustu”, Šnajder je u romanu izrazito retoričan, diskurzivan, pun referenci na veliku povijest, više usmjeren na ideje, nego na likove i njihovu emocionalnu strukturu. On je, naprosto, takav pisac, a na čitatelju je da ga, ako može, prihvati. Pravila igre koja u tom slučaju započinje odredio je pisac. Na čitatelju je da ih poštuje, ili da odustane. Ili da ih, ako je glup i uspaljen, osporava i omalovažava. Šnajder se vlastitih pravila dosljedno drži, pa je i po tome veliki pisac.

“Doba mjedi” je knjiga jednoga života. Kao što je “Hrvatski Faust” bio drama jedne mladosti. Ovi tekstovi su u svojoj unutrašnjoj motivaciji vrlo srodni, i predstavljaju vrhunce, književne, moralne i emocionalne, jednoga pisca, ali i književne zajednice kojoj pripada. Ovo je, bez ikakve sumnje, najvažniji roman hrvatske književnosti u posljednjih nekoliko godina. Govorim to čiste duše, kao netko tko na tu književnost gleda sa strane i bez potrebe da se drukčije nego kao čitatelj u nju miješa.
Miljenko Jergović 05. 12. 2015.

Slobodan Šnajder (Zagreb, 8. srpnja 1948.) je hrvatski pisac i publicist.
Životopis

Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i urednik teatrološkog časopisa „Prolog“, te urednik edicije izdavačke kuće Cekade. Novele, eseje i kazališne komade objavljuje od 1966. godine. Od siječnja do lipnja 1993. bio je kolumnist dnevnika Glas Slavonije (Početnica za melankolike), a od 1994. do 2013. riječkog Novog lista (Opasne veze).

Izbor političkih kolumna koje je pisao u riječkom “Novom listu” od 1994. do 1999. objavio je u knjizi “Kardinalna greška”, a od 1999. do sredine 2004. u knjizi “Umrijeti pod zvijezdom”. Kolumne, kao i drame, imaju svojih poštovatelja i oponenata.

Od 2001. do 2004. bio je ravnatelj ZKM-a. Čest je suradnik 3-eg programa Hrvatskoga radija. Svoj prvi roman „Morendo“ objavio je 2012.
Važnije praizvedbe

Prva profesionalna izvedba bio je “Minigolf”, 1968, u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište Gavella) u režiji Dina Radojevića.

U zagrebačkom Hrvatskome narodnom kazalištu praizvedena su tri njegova djela, “Kamov, smrtopis” 1978. i “Držićev san” 1980. u režiji Ljubiše Ristića, te 2003. “Nevjesta od vjetra” u režiji Ivice Boban. “Kamov, smrtopis” izveden je 2003. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Branka Brezovca. “Dumanske tišine” idu u red njegovih izvođenijih tekstova: Varaždin, Bitola (režija Vlado Milčin), Zagreb, Rijeka (režija Zlatko Sviben), Novi Sad (režija Mira Erceg).

Njegova drama koja je do danas predmet žestokih sporenja “Hrvatski Faust” imala je hrvatsku praizvedbu na Splitskom ljetu 1982. u režiji Dina Radojevića, da bi potom bila izvedena u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u režiji Slobodana Unkovskog. Šnajderov “izlazak u svijet” počeo je godinom 1987. i upravo tim tekstom – kad je Roberto Ciulli u Theateru a.d. Ruhr postavio njegovu dramu “Hrvatski Faust”, odigravši je oko 100 puta u njemačkim zemljama, Europi i SAD. Posljednja predstava u kako-tako redovitom nizu bila je “Bauhaus”, ZKM, režija Paolo Magelli, početak 1990.

U 1990-ima isključen je iz hrvatskog kazališta političkom represijom i njegove drame nisu igrane do jeseni 1999. kad je u varaždinskom HNK-u Petar Veček postavio post-socijalistički grand-guignol “Kod Bijelog labuda”. Kako se politička zabrana nije dala protegnuti na Europu, upravo su u tom razdoblju mnogi njegovi tekstovi igrani izvan domovine, od Irske do Izraela: “Hrvatski Faust” (1993. u bečkom Burgtheateru, režija Hans Hollmann); “Zmijin svlak” (Tübingen, praizvedba koju je režirao Manfred Weber), Mülheim (Roberto Ciulli), Frankfurt/Main, Veroli/Rim (režija Petar Veček, na jeziku izvornika), Oslo, Kopenhagen, Beč, Varšava, Krakov, Dublin, Beograd); “Utjeha sjevernih mora” (Frankfurt/Oder, praizvedba na njemačkom, režija Michael Funke, `Nevjesta od vjetra` (Bochum, na njemačkom, u režiji Wernera Schroetera). Miloš Lazin postavio je Šnajderovu dramu “Ines & Denise”, nastalu u naročitoj suradnji pisca i redatelja, praizvevši je u Sarajevu 1997. Iste godine drama je imala francusku premijeru u Villeneuve-lès-Avignon.

Drama “Peto evanđelje”, pisana prema dnevniku Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi”, izvedena je u dvije verzije: njemačkoj, (Theater Kampnagel, Hamburg), te hrvatskoj (Zagreb, ZKM), obje 2004, u režiji Branka Brezovca.

Praizvedba drame “Kosti u kamenu”, prema nekim elementima političke biografije Josipa Broza Tita, izvedena je (na makedonskom) u Bitoli, u režiji Branka Brezovca, 2007. godine. Tekst `Moja draga Tilla!`, pisan za lutke postavila je 2010. Kruna Tarle, u koprodukciji Zagrebačkog kazališta lutaka i berlinske lutkarske akademije HfS Ernst Busch, koja je svoju njemačku verziju istog naslova praizvela u Leverkusenu i Berlinu. Praizvedbu “Enciklopedije izgubljenog vremena” u Varaždinu, (2011) kao i praizvedbu “Kako je Dunda spasila domovinu” u Puli (Istarsko narodno kazalište, 2012), režirala je Snježana Banović.
Nagrade i priznanja

Nagrada Branko Gavella za dramu Hrvatski Faust (1982.)
Nagrada Marin Držić za dramu Kosti u kamenu (2006.)
Nagrada Marin Držić za dramu Kako je Dunda spasila domovinu (2008.)
Nagrada Marin Držić za dramu Enciklopedija izgubljenog vremena (2009.)
Priznanje Kraljevskog pozorišta Zetski dom s Cetinja, za najbolji dramski tekst inspiriran djelom i životom Danila Kiša, objavljen na cjelokupnom prostoru bivše Jugoslavije, za komediju “Enciklopedija izgubljenog vremena” (2010.)
Počasni doktorat Univerziteta za audioviozualne umjetnosti ESRA u Skopju (2011.)
Nagrada Meša Selimović za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada Radomir Konstantinović za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada Kočićevo pero za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada roman@tportal.hr za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada Mirko Kovač za roman Doba Mjedi (2016.)
Nagrada Višnja Machiedo za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku za knjigu eseja `Umrijeti u Hrvatskoj` (2019.)

Bibliografija
Kamov (CKD, Zagreb 1978, 1987) YU ISBN 86-7091-061-6

Kamov, thanatographie (na francuskom, prijevod Nicolas Raljevic, Prozor edition, Paris 2019) ISBN 978-2-9558962-7-3

Hrvatski Faust (CKD, Zagreb 1981, 1988) YU
Glasi iz Dubrave (CKD, Zagreb 1986) YU
Radosna apokalipsa (IC Rijeka, Rijeka 1988) YU ISBN 86-7071-083-8
Kroatischer Faust (Burgtheater, Vienna 1993)
Utjeha sjevernih mora (Durieux, Zagreb 1996) ISBN 953-188-057-3
Knjiga o sitnom, proza (Konzor, Zagreb 1996) ISBN 953-6317-28-1
Kardinalna greška (Novi list – Adamić, Rijeka 1999) ISBN 953-6531-52-6
La dépouille du serpent, (na francuskom, prijevod Mireille Robin, L`espace d`un instant, Pariz 2002) ISBN 2-9516638-6-2
Nevjesta od vjetra (Durieux, Zagreb 2003) ISBN 953-188-165-0
Umrijeti pod zvijezdom (Novi list – Adamić, Rijeka 2005) ISBN 953-219-236-0
Le Faust croate (prijevod Mireille Robin, L`espace d`un instant, Pariz 2005) ISBN 2-915037-17-5
Odabrana djela kod Prometeja, Zagreb, devet svezaka u tri kola, 2005-2007:

Knjiga o sitnom, proza, dramoleti, sv. prvi (Prometej, Zagreb 2005) ISBN 953-6460-51-3
Kaspariana, eseji, sv. drugi (Prometej, Zagreb 2005) ISBN 953-6460-52-1
Smrtopis, drame, sv. treći (Prometej, Zagreb 2005) ISBN 953-6460-53-X
Početnica za melankolike, sv. četvrti (Prometej, Zagreb 2006) ISBN 953-6460-63-7
Radosna apokalipsa, eseji, kritike; sv. peti (Prometej, Zagreb 2006) ISBN 953-6460-63-7
Bosanske drame, sv. šesti (Prometej, Zagreb 2006) ISBN 953-6460-63-7
San o mostu, sv. sedmi (Prometej, Zagreb 2007) ISBN 978-953-6460-76-2
Neka gospođica B., sv. osmi (Prometej, Zagreb 2007) ISBN 978-953-6460-77-9
Faustova oklada, sv. deveti (Prometej, Zagreb 2007) ISBN 978-953-6460-78-6

505 s crtom, pripovijetke (Profil International, Zagreb 2007) ISBN 978-953-12-0551-1
Kosti u kamenu, drama (Kazalište, Vol. XVII, No. 37/38, 2009)
Morendo, roman (Profil International, Zagreb 2011) ISBN 978-953-319-264-2
Hrvatski Faust i drugi drami (na makedonskom, izbor i prijevod Jelena Lužina), BLESOK, Skopje 2011)
Le Cinquième évangile (L`espace d`un instant, Pariz 2012) ISBN 978-2-915037-66-1
Tri pjesi (na ruskom, izbor Larisa Savelljeva, prijevod Natalija Vagapova, Larisa Saveljeva, Tri kvadrata, Moskva, 2012) ISBN 978-5-94607-171-0
Svjetlucanje kome, časopis Forum, broj 1-3, Zagreb, 2015. ISSN 0015-8445
Umrijeti u Hrvatskoj : pet eseja (Fraktura, Zagreb 2019), ISBN 978-953358129-3
Doba mjedi (TIM press, Zagreb 2015) ISBN 978-953-8075-11-7

II. izdanje (TIM press, Zagreb 2016) ISBN 978-953-8075-19-3
III. izdanje (TIM press, Zagreb 2018) ISBN 978-953-8075-36-0
IV. hrvatsko odnosno I. srpsko izdanje (Akademska knjiga, Novi Sad 2021), ISBN 978-86-6263-347-7
V. izdanje (Fraktura, Zagreb 2022) ISBN 978-953839801-8
Doba brona (na slovenskom, prijevod Sonja Polanc, V.B.Z. Ljubljana, Ljubljana 2017) ISBN 978-961-6468-97-8
Исцелување на светот (Isceluvanje na svetot, na makedonskom, prijevod Vladimir Jankovski, Antolog, Skopje 2018) ISBN 978-608-243-314-1
Reparatur der Welt (na njemačkom, prijevod Mirjana i Klaus Wittmann, Paul Zsolnay Verlag, Wien 2019) ISBN 978-3-552-0592-4-5
La riparazione del mondo (na talijanskom, prijevod Alice Parmeggiani, Solferino, Milano 2019) ISBN|978-88-282-0273-8
Die Reparatie van de wereld (na nizozemskom, prijevod Roel Schuyt, Wereldbibliothek, Amsterdam 2020) ISBN 978 90 284 5046 2
La reparation du monde (na francuskom, prijevod Harita Wybrands, Liana Levi, Pariz 2021) ISBN 979-10-349-0349-8
Мідна доба (Midna doba, na ukrajinskom, prijevod Andrij Ljubka, НОРА-ДРУК, Kijev 2021) ISBN 978-966-688-055-3
Rézkorszak (na mađarskom, prijevod Csordás Gábor, Vince Kiadó, Budimpešta 2022) ISBN 978-963-3031-09-4

Боснійські драми (Bosnijski drami, in Ukrainian, na ukrajinskom, prijevod Ala Tatarenko,Vidavnictvo Aneti Antonenko, Lavov 2021