ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1990.
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Znanje, 1990.
Treće izdanje
Jedan od najboljih romana velikog hrvatskog pisca.

Djelo Nedjeljka Fabrija, Vježbanje života dio je njegove Jadranske trilogije u koju se još ubrajaju romani Berenikina kosa i Triemeron. Ovaj novopovijesni roman nosi podnaslov kronisterija.
Igrajući se riječima, tražeći možda i najbolji izraz za svoj pogled na povijest i sve događaje koje opisuje, Fabrio spaja riječi kronika i histerija. Kronika se odnosi na kronološki poredane događaje
koje iznosi, na onaj podtekst romana koji potvrđuje isječcima iz govora, novinskim člancima i drugim izvorima kao dokazima o događajima koji su se dogodili (citati iz Slavenskog juga 1848., pismo
Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću, 1849. ,“Pozor” 1861., stenogram sa izvanredne sjednice Gradskog vijeća 1867, stenogram izlaganja Gabriela Varadyja na Ugarsm saboru u Budimpešti 1868., “Obzor”
1877., “Primorac” 1877.; obraćnje Frana Supila, proglas države Jugoslavlije u “Novom listu” 1918.; proglas narodu Sušaka i okolice Mjesnog Narodnog Oslobodilačkog Odbora 1943.; govor Mirosla-
va Krleže u Narodnom kazalištu u Rijeci 1952.; govor maršala Tita u Skopju 1953.), dok je histerija riječ koja opisuje samu atmosferu perioda kojeg je autor uzeo kao temu svojeg djela. Kompozicija
djela je takva da se u sredini romana spajaju dva kraja. Naime, radnja teče kronološki sve do drugog dijela, odnosno druge knjige, u kojoj priča zapravo počinje na samom kraju i pratimo događaje kroz
retrospektivu. Takva kompozicija može predstavljati cikličnost koja će svoju potvrdu naći u izreci da se povijest ponavlja, odnosno da povijest stvara začarani krug iz kojeg nema izlaza te će čovjek ili
čovječanstvo uvijek ponavljati iste korake, bez da (na)uči na prošlim događajima.
Sponu između književnosti i povijesti, u vidu njenog prepletanja, učvrstio je Walter Scott, dok je u hrvatskoj književnosti tome najviše pridonio August Šenoa, koji je, kao i Fabrio, gradio svoja djela na člancima iz arhiva, novina i sličnoj građi. Ipak, za razliku od njih, Fabrio je, idući u korak s modernizmom donio novi pogled na povijesnu građu u književnosti i povijesni roman uopće. Šenoinski povijesni roman imao je dva dijela, s dva različita pogleda na povijesne događaje. Naime, autor se u prvom dijelu romana koncentrirao upravo na povijesne događaje, koje se trudio prikazati što vjernije, dok je radnja romana u drugom dijelu bila obogaćena romantičarskim, odnosno ljubavnim,
religioznim ili domoljubnim motivima i elementima, ovisno o tome koga je autor smatrao svojom primarnom publikom. Likovi u ovim povijesnim romanima velike su povijesne ličnosti, junaci i heroji
iz naroda, poznati u pričama i legendama. S druge strane, Fabrio, Feđa Šehović, Ivan Aralica i mnogi drugi svoje povijesne romane okreću
prema ‘malim’ ljudima, ljudima bez teških odličja, slave i mača; prema ljudima koji su bili lutke na koncu povijesti i njenim igrama. Ti slabi likovi nisu upisani u knjigu slavnih junaka povijesti, najvjerojatnije se neće naći niti u jednom udžbeniku iz povijesti niti će se o njima prenositi priča s koljena na koljeno. Ti su likovi mali u odnosu na povijest i njenu snagu, koja se osjeća generacijama u njihovim
obiteljima. Povijest ih ne mazi, ne uzdiže ih i ne pretvara u junake, već ih stavlja na kušnje, izaziva ih da se bore s njom i životom koji im je namijenila. Povijest ne uživa titulu učiteljice života. Glavni bi
junak romana, kako mu i sama ‘titula’ govori, trebao biti junak, biti skovan od najboljih osobina, no u ovim romanima glavni lik nije junak, već običan čovjek sa manama i slabostima.
Fabrio radnju romana, koja se proteže kroz dvjesto godina, smješta u Rijeku, grad u kojem se odvijaju životi dviju obitelji – hrvatske obitelji Despot i talijanske obitelji čije prezime ne znamo. Jedna od mnogih zanimljivih stvari u romanu je i sam misterij prezimena talijanske obitelji. Rijeka je i danas poznata kao multikulturalna i multinacionalna sredina koja širom otvara svoja vrata različito-
stima. No, zašto prezime talijanske obitelji nije istaknuto? Pokazuje li autor time da su pripadnici te obitelji bili tek jedni od mnogih koji su živjeli tada u Rijeci? Daje li se time univerzalna slika došljaka koji izgube svoj identitet jednom kada napuste svoju zemlju?
Prve stranice romana nude nam mogući odgovor na prethodno postavljeno pitanje. Naime, Timoteo dolazi u brodogradilište sa svojim šestogodišnjim sinom kojeg želi zaposliti kod šjora Tonina.
Njihov razgovor teče ovako:
- Uzmite mi sina, sior Tonino – rekao je, otac, odmah, s praga. –Inače mu nemam što dati
jesti.
Stidio se zbog oca.
- Ali on je još dijete, comapre Timoteo. Koliko mu je godina?
- Osam.
- Kržljav. Za osam godina.
- Zapravo šest. Ali djeca brzo rastu, uvjerit ćete se.
Stidio se zbog oca.
- Neka mali u pilani čisti pod od iverja i pilotine, neka dodaje čavle, neka raznosi hrastove
dužice –
Odnos pojedinca i povijesti, odnosno pitanje slobode čovjeka i slobode u odnosu na povijest i povijesna događanja i samim time vlast pod kojom pojedinci jesu, glavna je tema ovog romana i na prvim stranicama Fabrio daje dvije strane toga odnosa: Kad već govorimo o ta dva pojma, naime o kruhu nasušenom i o tamburanju o stvarima što se tiču građanskih sloboda pojedinaca, valja reći da se povijest ni tada, a ni kasnije nikako da uskladi dva svoja različita iskustva. Pa se događa da jednom prevlada uvjerenje kako je u životu najvažnije da je trbuh pun, a za nekakve maštarije o slobodama političkim i osobnim baš koga briga: drugi put pak prevlada uvjerenje da trbuh kao takav uopće nije važna stvar te da zapravo pojedinac živi tek onda ako je i kada namirio potrebu za spomenutim maštarijama. Pa kao što u prvom slučaju nije
važno kakvom je hranom nasićen trbuh, tako u drugom nije od presudne važnosti jesu li maštarije stvarno slobode ili su pak te slobode tek puke izmišljotine. Kada će pojedinac moći prestati maštati o slobodama i jesu li zapravo njegove maštarije jedina sloboda koja ima, pitanje je na koje čovjek koje možda nikada neće imati odgovor. Jedna rečenica posebno slikovito dočarava taj odnos nadmoći i podređenosti između čovjeka i onog nečeg većeg od njega, a to je savjet kojeg Timotteo daje svojem sinu Carlu: Ne osvrći se nikad. Ako ti tko stane na put, a ti mu se ugni. Zapamti to i bit ćeš sretan.
Navedeni citat pamtit će Carlo čitav život. Je li recept za sreću utopiti se u masi i jednostavno biti čovjek bez lica ili imena, odnosno prezimena? Carlo ipak stiže u obećanu zemlju, u Rijeku i uspijeva ostvariti karijeru o kojoj se sanjao. Oženio se, no žena mu umire na porodu. Njihov sin izrasta u potpunu suprotnost od oca, a sam sukob oca
i sina česta je tema, odnosno motiv i povijesti i povijesnih romana. Može li se taj sukob zapravo shvatiti kao sukob povijesti i čovjeka? Je li čovjek mogao naučiti na greškama drugih, onih prije njega i ne ponavljati ih? Carlov sin Fumulo ispunjen je mržnjom prema Hrvatima i općenito prema tom multinacionalnom i multikulturalnom svijetu Rijeke, i ne ustručava se to pokazati. Dok ga otac pokušava uvjeriti u suprotno, pričajući mu svoju životnu priču o tome kako su mu Madžari dali kruha, a Hrvati utočište.
Fumulovim mislima vlada želja za pobunom i osvetom hrvatskom dijelu stanovništva grada koji teče. Gotovo do samog kraja knjige pratimo Fumulov život i njegove istupe protiv Hrvata. Fabrio romanu daje simboličan naslov; povijest se ponavlja, opet i opet, bez vidljivog kraja i izlaza, bilo da se radi o pojedincu, obiteljima ili narodu. S koljena na koljeno prenosi se trag povijesti, ali pojedinci kao da ga ignoriraju. Već spomenuti sukob oca i sina ne ostaje samo sukob između
Carla i Fumula; nastavlja se između Fumula i njegova sina Amadeja, i to su već tri generacije talijanske obitelji. Povijest kao da ne postoji, svaki od likova vježba život, nadajući se najboljem ishodu.
Ovo su samo neki od razloga koji idu u prilog Fabrijevu romanu kao bezvremenskom i univerzalnom književnom dijelu. Djelo je primjenjivo na bilo koji period povijesti i na čovjekov život uopće, jer nije
isto osjetiti na vlastitoj koži i učiti na primjeru drugih, koliko god tragično moglo završiti za pojedinca, obitelj ili naciju.
Treba li čovjek učiti na primjerima iz povijesti? Ili možda mora sam okusiti tu gorčinu u nadi da će (ovaj put) ipak biti drugačije? Je li povijest zaista učiteljica života? I ako jest, zašto njena lekcija
čovječanstvu nema kraja ni konca?

Zrinka Trusić

Nedjeljko Fabrio (Split, 14. 11. 1937. - Rijeka, 4. 8. 2018.) hrvatski je književnik.
Sadržaj

1 Životopis
1.1 Objavljena djela
1.2 Izvedena djela
2 Izvori

Životopis

Rodio se u Splitu. Obitelj mu se po dekretu odselila u Rijeku.[1]

Školovao se u Rijeci gdje je pohađao osmogodišnju školu i Prvu riječku gimnaziju. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu. Predavač u Narodnom sveučilištu, dramaturg u Narodnom kazalištu `Ivan Zajc` – Rijeka, urednik u Dramskom programu Televizije i Radio-Zagreba te profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Pripovjedač, dramski pisac i prevodilac.

Fabrijevo književno djelo vezano je uz riječke teme i probleme hrvatsko-talijanskih odnosa. Došavši s roditeljima u Rijeku mogao je pratiti velike povijesne mijene uzrokovane kapitulacijom Italije 1943. godine i završetkom Drugoga svjetskog rata. Veliku temu eksodusa stanovništva (esodo), uglavnom talijanske narodnosti, nakon Drugoga svjetskog rata obradio je u romanu Vježbanje života. Djelo je nakon dramaturške obrade Darka Gašparovića uspješno prikazano na pozornici riječkog teatra više od osamdeset puta.

Nedjeljko Fabrio živio je i radio u Zagrebu. Bio je redovni član HAZU i dopredsjednik MH u Zagrebu. Bio je predsjednik DHK, član Društva hrvatskih književnih prevoditelja, kazališnih kritičara i teatrologa. Pisao je i objavljivao glazbene kronike i kritike. Dobitnik je zapaženih nagrada.

Pisao je prozna djela velika opsega, s temama iz riječke prošlosti.[1] Njegov rad često su pratile različite kontroverze, na primjer, ostavka s dramatičnim tekstom na članstvo u DHK nadaleko je odjeknula. Zatim, skandal s Nobelovom nagradom, koju Fabrio danas komentira sljedećim riječima: `Netko me iz inozemstva kandidirao i na tome je ostalo`.

Napisao je i prvi roman o ratu u Hrvatskoj, `Smrt Vronskog`, koji su neki, poput pisca Miljenka Jergovića, dočekali na nož, a drugi ga proglasili kapitalnim djelom.
Objavljena djela

Odora Talije (teat. es.), Rijeka, 1963.;
Partite za prozu (prip.), Rijeka, 1966.;
Apeninski eseji (es.), Zagreb, 1969.;
Labilni položaji (prip., dr.), Zagreb, 1969.;
Reformatori (dr.), 1968.; Admiral Kristof Kolumbo (dr.), 1969.;
Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (dr.), 1969.;
Meštar (dr.), 1970.; Kralj je pospan (dr.), 1971.;
Drame, Zagreb, 1976.; Magnificat (dr.), 1976.;
Štavljenje štiva (es.), Zagreb, 1977.;
Lavlja usta (prip.), Zagreb, 1978.;
Vježbanje života (ro.), Zagreb, 1985., 1986, 1990., 1996., Pečuh, 1994.;
Kazalištarije (teat. es), Zagreb, 1987.;
Berenikina kosa (ro.), Zagreb, 1989., 1990., Klagenfurt, 1992., Milano, 1995.;
Smrt Vronskog (ro.), Zagreb, 1994., i 1998.;
Koncert za pero i život (čl., fe.), Zagreb, 1997.;
Mestro i njegov šegrt (glaz. es.), Zagreb, 1997.; Izabrane pripovijetke, Zagreb, 1990.

Izvedena djela

Reformatori (dr.), NK `Ivan Zajc`, Rijeka, 1968.;
Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (dr.), NK, `Ivan Zajc`, Rijeka, 1970., ZKM, Zagreb, 1977.; * Meštar (dr.), SEK, Zagreb, 1971.;
Vježbanje života /dramatizacija D. Gašparović/, NK `Ivan Zajc`, Rijeka, 1989.;
Berenikina kosa (dr.), HNK, Zagreb.