Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Ćamil Sijarić - KUĆU KUĆOM ČINE LASTAVICE
tvrd povez,
1962g
Sarajevo
271 strana

Kuću kućom čine lastavice je društveni roman izrastao na osnovama klasičnog historijskog romana u kom se hroničarski prati rasulo jedne sandžačke patrijarhalne porodice. Analizirajući način na koji Ćamil Sijarić u Kuću kućom čine lastavice dekomponira tradicionalni historijski roman - Težeći da analitički obuhvati historijski trenutak u kojemu se individua emancipirala od kolektiva, Sijarić priči klasičnog historijskog romana pridodaje kulturološke aspekte, preobražavajući na toj osnovi ne samo epsku tradiciju pripovijedanja i svijet usmenosti koji se odražava u njegovom rodnom Sandžaku nego i nasljeđe žanrovskih konvencija historijskog romana u evropskom poetičkom obzoru`. Uzroci raspada seljačke porodice Sejdića, a samim tim i modela patrijarhalno organizirane društvene zajednice, i u ovom romanu, kao i u Bihorcima, dolaze istovremeno spolja i iznutra. Razorni uticaj historije, oličen u ratovima koji ne mimoilaze niti jednu generaciju muške strane porodice Sejdića, na jednoj strani, i proces mučnog oslobađanja jedinke od okova patrijarhalne porodice i učahurene društvene zajednice, na drugoj strani, razlozi su koji neminovno dovode do urušavanja ovog anahronog svijeta.



Uticaj historijskih zbivanja na raspadanje sandžačke seljačke porodice, a također i patrijarhalne zajednice čiji su oni integralni dio, u romanu Kuću kućom čine lastavice ogleda se u kontinuiranom stradanju članova te iste porodice u ratnim vihorima. Roman počinje i završava se ratom: dio prve generacije muških glava porodice Sejdića nastradao je u Prvom svjetskom ratu, dok je druga generacija regrutovana da se bori (i strada) u Drugom svjetskom ratu. Smjestivši radnju romana između dva svjetska rata, Sijarić je htio da ukaže na ta dva sudbinska momenta u genezi ove porodice, gdje Prvi svjetski rat znači početak fizičkog osipanja porodice, a Drugi svjetski rat i konačni nestanak. Istovremeno sa spoljašnjim faktorom dezintegracije patrijarhalne porodice i zajednice oličenom u ratnim stradanjima, djeluje i unutarnji dezintegracioni faktor.



Novo vrijeme produkuje i nove ljude, pa tako Saltan, Amar i Ruška, unuci starog Agana, grčevito i teško pokušavaju da se, svako na svoj način, oslobode čvrstih okova kojima ih tradicionalna porodica sputava, da prekrše naslijeđene moralne uzuse i potvrde se kao individue. Taj proces individualizacije i emancipacije u patrijarhalnoj zajednici sa sobom donosi teške posljedice, koliko po zajednicu, toliko i po pojedinca koji nastoji preći okvire unaprijed određene sudbine, i nužno rezultira totalnim raspadom tradicionalnog modela porodice i društvene zajednice. No, zajedno sa porodicom i zajednicom propadaju i Saltan, Amar i Ruška, kao akteri novog vremena koje im, zapravo, ništa dobroga nije donijelo. Zatvoreni u sebe i sami sebi dovoljni, puni neostvarenih snova, nezaokruženi, razočarani, skrhani, oni poput kakvih olupina besciljno hodaju kroz život. Saltan nakon dolaska iz Grčke ne može da se uklopi u porodicu te se odaje alkoholu i sumnjivim ženama, dugim noćnim lutanjima po okolnim selima iz kojih dolazi pijan i blatnjav.



Amar je student koji je više sklon pasivizmu nego aktivizmu, melanholičan, pjesnička duša, i njegova je otuđenost od porodice i tradicije intelektualne prirode. Kao Saltan i Amar, i Ruška odlazi iz kuće i otuđuje se, postaje strancem u svojoj kući. Njen grčeviti pokušaj da zatrudni i dobije dijete, bez obzira stroge moralne norme, posljednji je i najveći udarac zadan patrijarhalnoj porodici Sejdića. Međutim, i Ruškin pokušaj emancipacije završava se nesretno.



I ovaj Sijarićev roman, kao i Bihorci, a i cijeli niz pripovjedaka, zasniva se na priči o prirodnom čovjeku i prirodnoj kulturi. I ovdje je priroda ta koja diktira ritam življenja ljudi, utiče na njihove misli i postupke, na njihovu duhovnost, etiku, određuje im, na koncu, sudbine. Iako je sa romanima Bihorci i Kuću kućom čine lastavice bio tematski izvan trenda koji je diktirala ondašnja soc-realistička književnost, na jednom drugom planu Sijarić je bio u toku sa evropskim i svjetskim trendom: `Slučaj Ćamila Sijarića mogao bi se, u tom smislu, uporediti s onim što su, tih godina, moderni svjetski antropolozi (Klod Levi - Stros, Margaret Mid, na primjer) svojim naučnim ispitivanjem primitivnih naroda Australije, Novog Zelanda, Južne Amerike, izvršili u oblasti nauke o društvu: Sijarićeva djela označila su, otprilike, slično otkriće: ona su ponudila književnu viziju jednog egzotičnog, izvornog, iskonski čednog, modernim predstavama života nepomućenog svijeta, naivnog svijeta koji siše grudi prirode`.



I Bihorci i Kuću kućom čine lastavice, kako smo u dosadašnjem dijelu teksta već naglasili, pripadaju žanru društvenog romana sagrađenog na osnovama tradicionalnog historijskog romana, i, osim nesumnjivih književnih kvaliteta, sadrže u sebi neprocjenjivu kulturološku građu jedne nestale društvene zajednice. Uviđajući tu i takvu slojevitost Sijarićevih romana, Bihorci i Kuću kućom čine lastavice, Enver Kazaz zaključuje: `Sijarićevi romani, dakle, baštine koliko epski, toliko i lirski i baladeskni narativ, zadobijajući uz to osobenosti esejističkog, analitički detaljnog ispisa kulture i običaja patrijarhalne zajednice. Sijarić je, zapravo, romanima Bihorci i Kuću kućom čine lastavice najavio kasniji kulturološki novohistorijski roman koji u južnoslavenskim literaturama dominira sedamdesetih i osamdesetih godina, a u bošnjačkoj romanesknoj praksi u jednom trenutku uspostavlja se za najdominantniji tok`.

________________



Sijarić Ćamil - Kuću kućom čine lastavice



Kuću kućom čine lastavice, Sijarić ostaje u vremenu između dva svjetska rata i u zavičajnoj, bihorskoj tematici. Pričajući o životu jedne patrijarhalne porodice u sandžačkom selu, on brojnim epizodama razrađuje svoju viziju tog vremena i te sredine, naglašenije nego što je to činio u `Bihorcima`, dovodi sandžačko selo u dodir sa spoljnim svijetom, pokazujući djelovanje njegovih centrifugalnih sila, koje odvlače u stranu i razaraju strukturu patrijarhalne zajednice (u rat, u iseljeništvo, na škole). On to čini koristeći se pripovjedačkom tehnikom tzv. romana-rijeke, koji zahvata obilje životne građe, prepliće je i modelira simultano prateći više različitih, za ideju romana karakterističnih, ljudskih sudbina.



Taj pripovjedački simultanitet Sijarić postiže nizom manjih mozaičkih cjelina, epizodnih ličnosti i događaja, koje povezuje sa glavnim junacima romana, Sejdićima: starim Aganom, glavom porodice, seljakom s dubokim korijenima u patrijarhalnoj tradiciji, njegovim unucima Amarom, koji se, na školovanju, već odlijepio od te veze i počeo da `lebdi`, Saltanom, koji je jedno vrijeme s ocem trgovcem, proveo u Solunu, učeći trgovački zanat, pa se, po smrti oca, vratio u zavičaj, u kojem se više `nizašta nije mogao uhvatiti`, te najzad Ruškom, koju udaju u grad za stara, imućna čovjeka, agu, i koja se, s osjećanjem tragične krivice nerotkinje, prepušta seoskom čarobnjaku - vidaru da je izliječi, glumeći potom trudnoću. To, dakle, više nije zatucani, zabačeni svijet Bihoraca mukle svijesti, već svijet dotaknut sviješću o širini svijeta, o drugim oblicima života, drukčijem postojanju, ali se ta svijest ovdje, ipak, spotiče i sudara s iskonom porodične tradicije, sa potmulom silom običaja, pritiskom da se oni prihvate i nastave.



Svijetu patrijarhalne tradicijske petrificiranosti, apsolutizmu predačkog uzora, mitskom pritisku obaveznih modela života - suprotstavljen je, u liku Amara, drukčiji doživljaj života, drugo viđenje, drugi nagon - nagon mladalačke svijesti koja hoće da proširi duhovni horizont dosuđenog joj života, da se otme magnetnoj sili sredine i da se, nošena idealizmom, otvori novoj budućnosti. Otrgnut od sela, a neadaptiran u gradu, Amar, međutim, postaje zaneseni školarac poetske duše i bez smisla za praktične stvari života, `nekakav papirnati, iz dječje ruke otrgnut lutajući zmaj`, kao što je i njegov brat od strica, Saltan, neadaptirana ličnost koju je iskustvo stečeno u stranom svijetu osudilo u zavičaju na udaranje u stranu, na usamljeničko maštanje o Solunu iz kojeg se vratio, gdje je život bio bogatiji senzacijama, raznovrsniji, slobodniji.



Sve likove u romanu prati jako elegično osjećanje neispunjenih težnji, prikrivani uzdah prikraćenosti i nemoći, hendikepiranosti duše. Pa i ako je u romanu opisan poneki njihov užitak, to je dato kao slika bolno ispružene ruke za pomoći i za spasom, za olakšanjem (udaja Rahime za Emrula, najamnog radnika; neuspio pokušaj ženidbe Jašara, potomka propale begovske porodice, koji kod Sejdića radi kao najamni radnik; prepuštanje Ruške seoskom čarobnjaku da je izliječi od jalovosti i, nakon toga, bolna gluma iscjeljenja i trudnoće).



Naročito dirljivo, poetski intonirano, data je u romanu bolna duša žene nerotkinje, Ruške, koja se prepušta seoskom vidaru da je zavede s nadom u ozdravljenje. Epizoda sa seoskim čarobnjakom Medom Melećem i njegovim pomoćnikom Feletom, koji kupa nerotkinju vodom iz magijskog tasa, da bi je zatim zaveo, data u poetsko-erotskoj viziji jednog folklornog obreda, lijep je primjer kako Sijarić na folklornoj podlozi gradi sliku pojedinih vidova života patrijarhalnog svijeta: tu je već ranijim pripovijedanjem pripremljen i zgusnut emotivno - erotski naboj koji provaljuje u epizodi, tu je i tajanstveni magnetizam sujevjerja, osjećanje misterije, prožeto strahom i nadom, koje obuzima ljude pred mogućnošću čuda, tu je i drhtava igra čula i erotski kliktaj duše, koja se otvara nadi i spasenju.

manji udarac na ivici korice, stranice sa spoljašnje strane imaju manji broj zutih tačkica, korice sa unutrašnje strane imaju zute tačkice kao i prvi i poslednji listovi