pregleda

Krleza - Pan, 1947 g. Retko !!!


Cena:
1.290 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (5851)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 10699

Moj Dućan Moj Dućan

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 321
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Miroslav Krleža (Zagreb, 7. jul 1893 — Zagreb, 29. decembar 1981) bio je jugoslovenski i hrvatski književnik i enciklopedista.[1]

Biografija
Rođen je 1893. u Zagrebu, gde je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Srednjoškolsko i više obrazovanje dovršio je u domobranskoj kadetskoj školi u Pečuju i vojnoj akademiji u Budimpešti.[1] Još kao učenik gimnazije, Krleža se interesovao za društvena i politička pitanja svoga vremena, i iz tog perioda počinje njegova naklonost prema radničkom pokretu. „Kao nižegimnazijalci“, kaže Krleža, „mi smo zalazili u onu za dobre purgere tako strašnu dvokatnicu u Ilici pedeset i pet, na kojoj se prvoga maja vijao crveni barjak i iz koje je stranka sa tamburaškim zborom išla na prvomajsku proslavu u Pivovaru“. Opšti talas nacionalnog i opštejugoslovenskog raspoloženja uoči oslobodilačkih balkanskih ratova poneo je i mladog Krležu, i on je, kao i pod krovom austro-mađarskih vojnih škola, ubeđeno očekivao nacionalni prevrat koji će ostvariti ideju jugoslovenskog ujedinjenja. Sa takvim osećanjima on je prešao u Srbiju[1] s namerom da kao dobrovoljac stupi u njenu vojsku. Ali srpske vojne vlasti nisu razumele mladog nacionalistu, pa su ga posle hapšenja i mnogih sumnjičenja predale austrijskim vlastima u Zemunu. Osumnjičen, posle toga, da je srpski špijun, Krleža je ponovo uhapšen, lišen čina i, kad je otpočeo Prvi svetski rat, poslat na Istočni front kao običan vojnik. Njegova lična drama, kao i tragični događaji u svetskoj ratnoj katastrofi, razvejali su njegove mladićke iluzije, i on otada pokušava da sudbinu južnoslovenskih naroda sagleda u idealima socijalističke ideologije. Nekada strasni obožavalac „Dušanovih četa“, „belih orlova“ i pijemontske uloge Srbije u ostvarivanju nacionalnog sna i ujedinjenju, postao je pesnik „svete komune“ koja je uz trijumfalnu huku zvona obarala krune i prestole.

Književna aktivnost

Spomenik Miroslavu Krleži u Zagrebu.
Krležina književna aktivnost počinje tokom Prvog svetskog rata, kada je još uvek bio naivni materijalista, oduševljeni četrdesetosmaš i košutovac koji je s radosnim nemirom osluškivao požare na prostorima Jugoslavije. U tom periodu i nekoliko godina posle rata, on je svoje pesničke nemire oblikovao „romantičnim slikama i likovima“. U tim delima je odslikana i tadašnja književna i politička atmosfera koju su stvarale patriotske omladinske generacije. Iz tog perioda potiču drame Legenda, Zaratustra i mladić, Mikelanđelo Buonaroti, Kristifor Kolumbo, Maskerata, Adam i Eva i ratna lirika.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Rat je bezuslovno jedna od prvih i najopsesivnijih Krležinih tema, kojom se intenzivno bavi i u pesmama, i u prozi, i u dramama. Njegovu ratnu liriku („Pjesme“ I i II, 1918; „Pjesme“ III, 1919) često prožimaju motivi Golgote i Velikog Petka, ali iz njih, katkad i prenaglašeno, progovara zagovornik lenjinističke ideologije, koji bučnim akordima pronosi jeku ruskog Oktobra 1917. Zbirka pripovedaka „Hrvatski bog Mars“ (1922; potpuna i konačna varijanta 1933), svakako jedna od najsnažnijih, umetnički najvrednijih antiratnih knjiga u evropskim književnostima, kao i drama “U logoru” (u prvobitnoj varijanti, pod naslovom „Galicija“ zabranjena na sam dan zakazane premijere, 30. decembra 1920, u beogradskom Narodnom pozorištu prikazana 1937[2]), sakupile su u svojim likovima svu tragiku i sve rane hrvatskih ljudi, koji već vekovima ratuju i krvare, uvek zarad tuđe koristi, „kao veleizdajnici svoje vlastite narodnosti“. Ali već i u ideološki obojenoj ratnoj lirici ima pesama s diskretnim, lirski cizeliranim motivima i intimističkim ugođajima (“Jesenja pjesma”), najavljujući konačnu zbirku “Pjesme u tmini” (1937), zbirku nadahnutu humanim građanskim saučestvovanjem nad socijalnom bedom, ali bez ideološke patetike, kao što odmah posle prvog izdanja „Hrvatskog boga Marsa“ izlaze najpre „Novele“ (1924), zatim „Hiljadu i jedna smrt“ (1932), pa opet „Novele“ (1937), s prozom čvrsto usidrenom u hrvatskom, naročito zagrebačkom, (malo)građanskom životu posle Prvog svetskog rata: potvrda da Krležina literatura ne živi samo od jednostranog političkog angažmana, nego se hrani i nadahnjuje totalitetom životnih ideja i motiva, koji se međusobno dramatično sukobljavaju; i upravo tada ona se objavljuje kao velika umetnost (novele “Veliki meštar sviju hulja”; “Cvrčak pod vodopadom”).

Potvrđuju to i „Balade Petrice Kerempuha“ (1936), velelepno pesničko delo pisano (re)konstrukcijom starog kajkavskog jezika prema jeziku Habdelića i Vramca, Belostenca, Mikloušića, Brezovačkog i Lovrenčića, jezikom prema kome je pokazivao trajnu nostalgiju. U dvadesetak pesama ove zbirke odvija se danse macabre hrvatskih kajkavaca kroz vekove, u stilu Boša i Brojgela.

Motivi svih bitnih Krležinih tema, kojima je ispunjen najvredniji deo njegovog pesničkog, proznog i dramskog dela, opravdavaju misao da on, iako nije bio matoševac, nastavlja Matoševim putem. Grmeo je protiv gluposti, kao i Matoš, koju je prepoznavao i u novim društvenim okolnostima, ali je njegova retorika bila pritom bitno drukčija. U vreme društvenih promena i permanentne nestabilnosti, izazvanih sve zaoštrenijim političkim suprotnostima dvadesetih i tridesetih godina, koje sve više dobijaju ideološku boju, predviđa slom građanskog poretka, rastočenog i obezvređenog malograđanskim mentalitetom hrvatske inteligencije i moralnom neosetljivošću vladajućeg sloja.

Nakon mladalačkog ciklusa poetsko-ekspresionističkih dramskih vizija „Legende“, koji obuhvata poznate drame „Kraljevo“ (1915), „Kristifor Kolumbo“ (1917) i „Mikelanđelo Buonaroti“ (1918), zatim drame „Vučjak“ (1924), koja tematski i stilski stoji uz novele „Hrvatski bog Mars“, tri drame iz glembajevskog ciklusa („Gospoda Glembajevi“, 1929; „U agoniji“, 1928; „Leda“, 1930), sledeći metodu ibzenovske građanske dramaturgije, raščlanjuju kompleksne odnose u jednoj imaginarnoj zagrebačkoj porodici iz kruga vodeće finansijske oligarhije. Ne može se reći da je to društvena drama u pravom smislu reči. U tadašnjem Zagrebu tako velikih finansijskih magnata nije bilo. Krleža je izmislio Glembajeve i glembajevsku lozu da bi mogao da demonstrira ne samo svoje životne poglede, nego još više literarnu metodu napregnutog psihologiziranja, što ovaj ciklus, a posebno prve dve drame, stilski obeležava kao reprezentativne primere našeg psihološkog ekspresionizma.

Romani
Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Marija Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o priprodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

Uz ponešto zanemarene romane „Tri kavalira frajle Melanije“ i „Vražji otok“, za Krležinu romanesknu umetnost reprezentativna su četiri dela:

„Povratak Filipa Latinovića“,
„Na rubu pameti“,
„Banket u Blitvi“ i
„Zastave“.
„Povratak Filipa Latinovića“ je roman o umetniku, često dovođen u vezu s prustovskim ciklusom (Krleža je Prusta izuzetno cenio), ali bliže je istini mišljenje da se radi o protoegzstencijalističkom delu senzibiliteta stranog francuskom romanopiscu: otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje neretko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satirično-političkim romanima. „Na rubu pameti“ je još dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkih solilokvijuma i naglog upada kajkavskog vernakulara kao moralnog sudije cele kafkijanske more, koja za temu ima najotporniju ljudsku osobinu: glupost.

Sledeći u nizu velikih romana koji su nastajali uoči Drugog svetskog rata (iako je poslednju knjigu dovršio posle rata) je „Banket u Blitvi“, smešten u imaginarnoj baltičkoj državi i baveći se temom teme totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, „poema o politici“, nije samo izuzetan politički roman, nego sadrži i bitne autorove uvide i mišljenja o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskog života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskog pozorišta - još jedan piščev dug srednjovekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.

Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, „Zastave“, istovremeno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, i najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim stranim čitaocem. Taj hrvatski „Rat i mir“ ili summa krležiana (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskog društva uoči i posle Prvog svetskog rata, koje daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: najviše o raspadu Austrougarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju istorije. Dok prethodni romani ne zahtevaju od čitaoca uranjanje u ideološko-istorijski okvir iz koga je nastala jugoslovenska država,

„Zastave“ su pisane kao veliki solilokvijum u kome pisac više uopšte ne haje za žanrovske konvencije ni za efekat kod čitalaca. Posednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve sa ciljem što plastičnijeg prikaza jugoslovenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prve dve decenije 20. veka. Krležu su često (naravno, dok je imao status državnog pisca u SFRJ) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkog totalitarizma i što se stalno vraća na „austrougarske teme“. Ta ocena je nepravedna i površna. Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. No, njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje)- nedavna prošlost, kao i sadašnjost s raznorodnim zapadnobalkanskim kombinacijama svetskih političkih manipulatora, i nakon propasti komunizma, više je nego dovoljno potvrdila. U „Zastavama“ je bilo kakva ideja jugoslovenstva temeljno razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u vreme SFRJ samo znak piščevog statusa nedodirljive veličine - a, valja reći, i mešavine gluposti i nezainteresovanosti jugoslovenske političke i kulturne elite, koja nije ni primetila svu subverzivnu snagu „Zastava“. (Godine 1966, je roman „Zastave“ dobio Njegoševu nagradu.) Nabijene političkom istorijom, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine - „Zastave“ su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslovenstvu i predviđanje sudbine naroda koji su činili tu zajednicu.

Politika
Bio je od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis „Izlet u Rusiju“ (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji „Europa danas“ (1935) i „Deset krvavih godina“ (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od „Plamena“, „Književne republike“ (1923) i „Danasa“ (1934), do čuvenog „Pečata“ (1939),[3] u kome je izašao i njegov veliki polemički esej „Dijalektički antibarbarus“. Njegov Predgovor „Podravskim motivima“ Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u „teoriji odraza“ Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u „Pečatu“, taj „sukob na ljevici“ dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941—1945. proveo u Zagrebu, u strogoj tišini, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista. U četvrtom broju časopisa „Republika“, časopisa za književnost i umetnost, za mesec april 1954. godine, štampani su njegovi zapisi iz godina 1916, 1919, 1920, 1921. i 1933. u kojima vrlo pogrdno piše o Srbima nazivajući ih „ušljivim balkanskim ciganima“ i „bagrom za vešala“.[4]

Enciklopedista

Leksikografski zavod u Zagrebu koji nosi njegovo ime.
Pojavio se u javnosti tek u leto 1945, kao jedan od urednika novog časopisa „Republika“, u kome je obelodanio i uvodni esej „Književnost danas“, koji u najboljoj šenoinskoj tradiciji ocenjuje puteve i zadatke hrvatske književnosti u novom vremenu. Ali ovim još nije postigao punu reafirmaciju. Još neko vreme bio je izolovan od vlasti kojoj je želeo da se pokajnički približi, pa se člankom „Staljinska pobjeda pred Moskvom“ (u „Borbi“ 1946) pridružio legiji poniznih pisaca koji su slavili Staljinov genij, a odmah posle Rezolucije Informbiroa 1948. istupao je u osudi svega što je samo godinu dana ranije uzdizao do zvezda. Pokazavši tako spremnost da služi vladajućoj partijskoj politici, stekao je naklonost i onih ljudi u vlasti, koji su dotad prednjačili u osudi njegovog „izdajstva“. To ga je dovelo na čelo Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Uz pomoć Mate Ujevića, nastavljajući Ujevićevu „Hrvatsku enciklopediju“ (1940—1945), organizovao je plodnu enciklopedijsku proizvodnju u nekoliko opštih i specijalizovanih višeknjižnih enciklopedija, i sa nekoliko desetina zamašnih tomova dostojno razvio tradiciju hrvatske encikiopedistike, ali ipak zavisnu od ideološkog barometra.

Memoari
Istovremeno i plodan pisac, objavio je, između ostalog, izvrsnu memoarsku knjigu „Davni dani“ (1956), refleksivnu dramsku legendu „Aretej“ (1959) i opširan roman u pet tomova „Zastave“ (1969). „Davni dani“ su Krležin povratak samom sebi i svojim korenima, poetska evokacija vlastite životne drame. Njom se potvrdio i kao pesnik Zagreba, zadobivši opravdano mesto u trolistu najzagrebačkijih pisaca, uz Šenou i Matoša.

Zanimljivosti
Krleža je bio kum sa srpskim piscem Dragišom Vasićem (ubijen u logoru Stara Gradiška od strane ustaša). Pisaća mašina koju je Krleža poklonio Vasiću danas je u vlasništvu čačanskog vajara Živorada Maksimovića.

Književna dela
„Pjesme“ I i II, (1918)
„Pjesme“ III, (1919)
„Hrvatski bog Mars“ (1922; potpuna i konačna varijanta 1933)
„Pjesme u tmini“ (1937)
„Novele“ (1924)
„Hiljadu i jedna smrt“ (1932)
„Povratak Filipa Latinovića“ (1932)
„Novele“ (1937)
„Balade Petrice Kerempuha“ (1936)
„Na rubu pameti“ (1938)
„Banket u Blitvi“ (1938), (1939), (1962)
„Zastave“ (1969)
Drame
„Kraljevo“ (1915)
„Kristifor Kolumbo“ (1917)
„Mikelanđelo Buonaroti“ (1918)
„U logoru“ (1920)
„Vučjak“ (1924)
„Gospoda Glembajevi“ (1929)
„U agoniji“ (1928)
„Leda“ (1930, u Beogradu prikazana 1937[5])
„Aretej“ (1959)


Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda.

Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I. svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić.

Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX. st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946., sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala.

Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame »nordijske škole«, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom »ratne lirike«, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, »domobranskome ciklusu«, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922., konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, »jakobinskome ciklusu«, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922., Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji.

Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948., odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske.

U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.




Predmet: 71753157
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Miroslav Krleža (Zagreb, 7. jul 1893 — Zagreb, 29. decembar 1981) bio je jugoslovenski i hrvatski književnik i enciklopedista.[1]

Biografija
Rođen je 1893. u Zagrebu, gde je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Srednjoškolsko i više obrazovanje dovršio je u domobranskoj kadetskoj školi u Pečuju i vojnoj akademiji u Budimpešti.[1] Još kao učenik gimnazije, Krleža se interesovao za društvena i politička pitanja svoga vremena, i iz tog perioda počinje njegova naklonost prema radničkom pokretu. „Kao nižegimnazijalci“, kaže Krleža, „mi smo zalazili u onu za dobre purgere tako strašnu dvokatnicu u Ilici pedeset i pet, na kojoj se prvoga maja vijao crveni barjak i iz koje je stranka sa tamburaškim zborom išla na prvomajsku proslavu u Pivovaru“. Opšti talas nacionalnog i opštejugoslovenskog raspoloženja uoči oslobodilačkih balkanskih ratova poneo je i mladog Krležu, i on je, kao i pod krovom austro-mađarskih vojnih škola, ubeđeno očekivao nacionalni prevrat koji će ostvariti ideju jugoslovenskog ujedinjenja. Sa takvim osećanjima on je prešao u Srbiju[1] s namerom da kao dobrovoljac stupi u njenu vojsku. Ali srpske vojne vlasti nisu razumele mladog nacionalistu, pa su ga posle hapšenja i mnogih sumnjičenja predale austrijskim vlastima u Zemunu. Osumnjičen, posle toga, da je srpski špijun, Krleža je ponovo uhapšen, lišen čina i, kad je otpočeo Prvi svetski rat, poslat na Istočni front kao običan vojnik. Njegova lična drama, kao i tragični događaji u svetskoj ratnoj katastrofi, razvejali su njegove mladićke iluzije, i on otada pokušava da sudbinu južnoslovenskih naroda sagleda u idealima socijalističke ideologije. Nekada strasni obožavalac „Dušanovih četa“, „belih orlova“ i pijemontske uloge Srbije u ostvarivanju nacionalnog sna i ujedinjenju, postao je pesnik „svete komune“ koja je uz trijumfalnu huku zvona obarala krune i prestole.

Književna aktivnost

Spomenik Miroslavu Krleži u Zagrebu.
Krležina književna aktivnost počinje tokom Prvog svetskog rata, kada je još uvek bio naivni materijalista, oduševljeni četrdesetosmaš i košutovac koji je s radosnim nemirom osluškivao požare na prostorima Jugoslavije. U tom periodu i nekoliko godina posle rata, on je svoje pesničke nemire oblikovao „romantičnim slikama i likovima“. U tim delima je odslikana i tadašnja književna i politička atmosfera koju su stvarale patriotske omladinske generacije. Iz tog perioda potiču drame Legenda, Zaratustra i mladić, Mikelanđelo Buonaroti, Kristifor Kolumbo, Maskerata, Adam i Eva i ratna lirika.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Rat je bezuslovno jedna od prvih i najopsesivnijih Krležinih tema, kojom se intenzivno bavi i u pesmama, i u prozi, i u dramama. Njegovu ratnu liriku („Pjesme“ I i II, 1918; „Pjesme“ III, 1919) često prožimaju motivi Golgote i Velikog Petka, ali iz njih, katkad i prenaglašeno, progovara zagovornik lenjinističke ideologije, koji bučnim akordima pronosi jeku ruskog Oktobra 1917. Zbirka pripovedaka „Hrvatski bog Mars“ (1922; potpuna i konačna varijanta 1933), svakako jedna od najsnažnijih, umetnički najvrednijih antiratnih knjiga u evropskim književnostima, kao i drama “U logoru” (u prvobitnoj varijanti, pod naslovom „Galicija“ zabranjena na sam dan zakazane premijere, 30. decembra 1920, u beogradskom Narodnom pozorištu prikazana 1937[2]), sakupile su u svojim likovima svu tragiku i sve rane hrvatskih ljudi, koji već vekovima ratuju i krvare, uvek zarad tuđe koristi, „kao veleizdajnici svoje vlastite narodnosti“. Ali već i u ideološki obojenoj ratnoj lirici ima pesama s diskretnim, lirski cizeliranim motivima i intimističkim ugođajima (“Jesenja pjesma”), najavljujući konačnu zbirku “Pjesme u tmini” (1937), zbirku nadahnutu humanim građanskim saučestvovanjem nad socijalnom bedom, ali bez ideološke patetike, kao što odmah posle prvog izdanja „Hrvatskog boga Marsa“ izlaze najpre „Novele“ (1924), zatim „Hiljadu i jedna smrt“ (1932), pa opet „Novele“ (1937), s prozom čvrsto usidrenom u hrvatskom, naročito zagrebačkom, (malo)građanskom životu posle Prvog svetskog rata: potvrda da Krležina literatura ne živi samo od jednostranog političkog angažmana, nego se hrani i nadahnjuje totalitetom životnih ideja i motiva, koji se međusobno dramatično sukobljavaju; i upravo tada ona se objavljuje kao velika umetnost (novele “Veliki meštar sviju hulja”; “Cvrčak pod vodopadom”).

Potvrđuju to i „Balade Petrice Kerempuha“ (1936), velelepno pesničko delo pisano (re)konstrukcijom starog kajkavskog jezika prema jeziku Habdelića i Vramca, Belostenca, Mikloušića, Brezovačkog i Lovrenčića, jezikom prema kome je pokazivao trajnu nostalgiju. U dvadesetak pesama ove zbirke odvija se danse macabre hrvatskih kajkavaca kroz vekove, u stilu Boša i Brojgela.

Motivi svih bitnih Krležinih tema, kojima je ispunjen najvredniji deo njegovog pesničkog, proznog i dramskog dela, opravdavaju misao da on, iako nije bio matoševac, nastavlja Matoševim putem. Grmeo je protiv gluposti, kao i Matoš, koju je prepoznavao i u novim društvenim okolnostima, ali je njegova retorika bila pritom bitno drukčija. U vreme društvenih promena i permanentne nestabilnosti, izazvanih sve zaoštrenijim političkim suprotnostima dvadesetih i tridesetih godina, koje sve više dobijaju ideološku boju, predviđa slom građanskog poretka, rastočenog i obezvređenog malograđanskim mentalitetom hrvatske inteligencije i moralnom neosetljivošću vladajućeg sloja.

Nakon mladalačkog ciklusa poetsko-ekspresionističkih dramskih vizija „Legende“, koji obuhvata poznate drame „Kraljevo“ (1915), „Kristifor Kolumbo“ (1917) i „Mikelanđelo Buonaroti“ (1918), zatim drame „Vučjak“ (1924), koja tematski i stilski stoji uz novele „Hrvatski bog Mars“, tri drame iz glembajevskog ciklusa („Gospoda Glembajevi“, 1929; „U agoniji“, 1928; „Leda“, 1930), sledeći metodu ibzenovske građanske dramaturgije, raščlanjuju kompleksne odnose u jednoj imaginarnoj zagrebačkoj porodici iz kruga vodeće finansijske oligarhije. Ne može se reći da je to društvena drama u pravom smislu reči. U tadašnjem Zagrebu tako velikih finansijskih magnata nije bilo. Krleža je izmislio Glembajeve i glembajevsku lozu da bi mogao da demonstrira ne samo svoje životne poglede, nego još više literarnu metodu napregnutog psihologiziranja, što ovaj ciklus, a posebno prve dve drame, stilski obeležava kao reprezentativne primere našeg psihološkog ekspresionizma.

Romani
Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Marija Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o priprodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

Uz ponešto zanemarene romane „Tri kavalira frajle Melanije“ i „Vražji otok“, za Krležinu romanesknu umetnost reprezentativna su četiri dela:

„Povratak Filipa Latinovića“,
„Na rubu pameti“,
„Banket u Blitvi“ i
„Zastave“.
„Povratak Filipa Latinovića“ je roman o umetniku, često dovođen u vezu s prustovskim ciklusom (Krleža je Prusta izuzetno cenio), ali bliže je istini mišljenje da se radi o protoegzstencijalističkom delu senzibiliteta stranog francuskom romanopiscu: otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje neretko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satirično-političkim romanima. „Na rubu pameti“ je još dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkih solilokvijuma i naglog upada kajkavskog vernakulara kao moralnog sudije cele kafkijanske more, koja za temu ima najotporniju ljudsku osobinu: glupost.

Sledeći u nizu velikih romana koji su nastajali uoči Drugog svetskog rata (iako je poslednju knjigu dovršio posle rata) je „Banket u Blitvi“, smešten u imaginarnoj baltičkoj državi i baveći se temom teme totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, „poema o politici“, nije samo izuzetan politički roman, nego sadrži i bitne autorove uvide i mišljenja o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskog života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskog pozorišta - još jedan piščev dug srednjovekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.

Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, „Zastave“, istovremeno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, i najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim stranim čitaocem. Taj hrvatski „Rat i mir“ ili summa krležiana (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskog društva uoči i posle Prvog svetskog rata, koje daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: najviše o raspadu Austrougarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju istorije. Dok prethodni romani ne zahtevaju od čitaoca uranjanje u ideološko-istorijski okvir iz koga je nastala jugoslovenska država,

„Zastave“ su pisane kao veliki solilokvijum u kome pisac više uopšte ne haje za žanrovske konvencije ni za efekat kod čitalaca. Posednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve sa ciljem što plastičnijeg prikaza jugoslovenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prve dve decenije 20. veka. Krležu su često (naravno, dok je imao status državnog pisca u SFRJ) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkog totalitarizma i što se stalno vraća na „austrougarske teme“. Ta ocena je nepravedna i površna. Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. No, njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje)- nedavna prošlost, kao i sadašnjost s raznorodnim zapadnobalkanskim kombinacijama svetskih političkih manipulatora, i nakon propasti komunizma, više je nego dovoljno potvrdila. U „Zastavama“ je bilo kakva ideja jugoslovenstva temeljno razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u vreme SFRJ samo znak piščevog statusa nedodirljive veličine - a, valja reći, i mešavine gluposti i nezainteresovanosti jugoslovenske političke i kulturne elite, koja nije ni primetila svu subverzivnu snagu „Zastava“. (Godine 1966, je roman „Zastave“ dobio Njegoševu nagradu.) Nabijene političkom istorijom, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine - „Zastave“ su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslovenstvu i predviđanje sudbine naroda koji su činili tu zajednicu.

Politika
Bio je od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis „Izlet u Rusiju“ (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji „Europa danas“ (1935) i „Deset krvavih godina“ (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od „Plamena“, „Književne republike“ (1923) i „Danasa“ (1934), do čuvenog „Pečata“ (1939),[3] u kome je izašao i njegov veliki polemički esej „Dijalektički antibarbarus“. Njegov Predgovor „Podravskim motivima“ Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u „teoriji odraza“ Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u „Pečatu“, taj „sukob na ljevici“ dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941—1945. proveo u Zagrebu, u strogoj tišini, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista. U četvrtom broju časopisa „Republika“, časopisa za književnost i umetnost, za mesec april 1954. godine, štampani su njegovi zapisi iz godina 1916, 1919, 1920, 1921. i 1933. u kojima vrlo pogrdno piše o Srbima nazivajući ih „ušljivim balkanskim ciganima“ i „bagrom za vešala“.[4]

Enciklopedista

Leksikografski zavod u Zagrebu koji nosi njegovo ime.
Pojavio se u javnosti tek u leto 1945, kao jedan od urednika novog časopisa „Republika“, u kome je obelodanio i uvodni esej „Književnost danas“, koji u najboljoj šenoinskoj tradiciji ocenjuje puteve i zadatke hrvatske književnosti u novom vremenu. Ali ovim još nije postigao punu reafirmaciju. Još neko vreme bio je izolovan od vlasti kojoj je želeo da se pokajnički približi, pa se člankom „Staljinska pobjeda pred Moskvom“ (u „Borbi“ 1946) pridružio legiji poniznih pisaca koji su slavili Staljinov genij, a odmah posle Rezolucije Informbiroa 1948. istupao je u osudi svega što je samo godinu dana ranije uzdizao do zvezda. Pokazavši tako spremnost da služi vladajućoj partijskoj politici, stekao je naklonost i onih ljudi u vlasti, koji su dotad prednjačili u osudi njegovog „izdajstva“. To ga je dovelo na čelo Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Uz pomoć Mate Ujevića, nastavljajući Ujevićevu „Hrvatsku enciklopediju“ (1940—1945), organizovao je plodnu enciklopedijsku proizvodnju u nekoliko opštih i specijalizovanih višeknjižnih enciklopedija, i sa nekoliko desetina zamašnih tomova dostojno razvio tradiciju hrvatske encikiopedistike, ali ipak zavisnu od ideološkog barometra.

Memoari
Istovremeno i plodan pisac, objavio je, između ostalog, izvrsnu memoarsku knjigu „Davni dani“ (1956), refleksivnu dramsku legendu „Aretej“ (1959) i opširan roman u pet tomova „Zastave“ (1969). „Davni dani“ su Krležin povratak samom sebi i svojim korenima, poetska evokacija vlastite životne drame. Njom se potvrdio i kao pesnik Zagreba, zadobivši opravdano mesto u trolistu najzagrebačkijih pisaca, uz Šenou i Matoša.

Zanimljivosti
Krleža je bio kum sa srpskim piscem Dragišom Vasićem (ubijen u logoru Stara Gradiška od strane ustaša). Pisaća mašina koju je Krleža poklonio Vasiću danas je u vlasništvu čačanskog vajara Živorada Maksimovića.

Književna dela
„Pjesme“ I i II, (1918)
„Pjesme“ III, (1919)
„Hrvatski bog Mars“ (1922; potpuna i konačna varijanta 1933)
„Pjesme u tmini“ (1937)
„Novele“ (1924)
„Hiljadu i jedna smrt“ (1932)
„Povratak Filipa Latinovića“ (1932)
„Novele“ (1937)
„Balade Petrice Kerempuha“ (1936)
„Na rubu pameti“ (1938)
„Banket u Blitvi“ (1938), (1939), (1962)
„Zastave“ (1969)
Drame
„Kraljevo“ (1915)
„Kristifor Kolumbo“ (1917)
„Mikelanđelo Buonaroti“ (1918)
„U logoru“ (1920)
„Vučjak“ (1924)
„Gospoda Glembajevi“ (1929)
„U agoniji“ (1928)
„Leda“ (1930, u Beogradu prikazana 1937[5])
„Aretej“ (1959)


Krleža, Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda.

Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji s nekoliko sjevernohrvatskih nasljednih odvjetaka, što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I. svjetskog rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijaldemokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskoga komunističkoga pokreta. Nastojeći otpočetka zadržati gestu umjetnika kojemu je programatski i stvarno namjera fiksirati a ne uređivati svijet, 1919. s A. Cesarcem pokrenuo je i uređivao avangardistički časopis Plamen, poričući mitove hrvatske kulture, ali i tzv. vidovdanski kompleks, kroz koji su se očitovale prave težnje srpske politike. Časopis je bio zabranjen, a Krležu je policijski nadzor pratio sve do uspostave komunističkog poretka 1945. Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih ona dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom sve do njihove smrti bio važnom točkom društvenog života. Premda je Krležino djelo izrazito određeno Zagrebom, više je puta dulje vrijeme izbivao: 1920–21. boravio je u ludbreškome kraju, početkom 1925. nekoliko je mjeseci boravio u Rusiji; od siječnja do rujna 1932. bio je u Češkoj, pa u Varšavi i Parizu; od jeseni 1933. pokušavao je djelovati u Beogradu, gdje je 1934. s M. Bogdanovićem pokrenuo časopis Danas. God. 1949–50. u Parizu je pripremao izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti. Za ustaškoga režima 1941–45. bio je prvo uhićen, a potom u prešutnoj kućnoj internaciji uz potporu kruga prijatelja u kojem se isticao Đ. Vranešić.

Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi Plamen, Književna republika (1923–27), Danas i Pečat (1939–40) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice XX. st., Republike i Foruma; neprestano je u novinama i javnim forumima kritički raspravljao, sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama te osobito u redigiranju i objavljivanju svojih djela. Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Prvu kolekciju pokrenuo je već 1923. kod koprivničkoga nakladnika Vošickoga, slijedili su reprezentativni nizovi zagrebačkih nakladnika Minerve i Biblioteke nezavisnih pisaca 1930-ih, pokušaj sa Suvremenom nakladom Jos. Čaklovića u ljeto 1945., potom izdanja Nakladnoga zavoda Hrvatske od 1946., sabrana djela Zore od 1952. te naposljetku sabrana djela u 45 knjiga s dodatnom petosveščanom Panoramom pogleda, pojava i pojmova sarajevskoga nakladnika Oslobođenje (1975–88). Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba, utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime) te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela. S time je u vezi i njegova oporuka, kojom je na dvadesetak godina bilo odgođeno raspolaganje njegovom rukopisnom ostavštinom, što se većim poznatim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Za kompleksnost tipološke raščlambe Krležina djela znakoviti su njegova velika žanrovska obuhvatnost i difuznost, vremenski planovi epoha i pripadnih stilskih formacija – one iz koje je proizišao i s kojom je bio u retrospektivnu i na svoj način nostalgičnu dijalogu te one koju je u razmjerno dugu ciklusu nastojao podvrgnuti ne samo misaonomu nego i stilskomu jedinstvu – razvijajući kompleksnu rečenicu u sintaktički ritam hrvatskog standarda bez presedana u uzorima i bez postupka za nasljedovanje. Krleža je u književnost ušao na uobičajen način: posve u duhu svojega doba i kulturnih prilika u svojoj sredini želio je privući pozornost lirikom i pokušati dospjeti na dramsku scenu. Čak i kada je u figurativnome rekvizitariju ili dramaturškim sredstvima ta početnička gesta bila provokativna ili prezahtjevna za prag očekivanja, ona se čvrsto držala kriterija ukorijenjenosti i razumljivosti, potencirajući svoj rast u odgovarajućem rastu konkretne kulture koju je modulirala. Krležino se djelo zato prije segmentira u problemskim ciklusima nego u žanrovskima, a problemi lirske impostacije i dramaturške konzistencije nerijetko su objašnjivi tek na razini obuhvatne ambicije. Razvijajući odnos prema svojemu predmetu od avangardističke negacije do enciklopedičke sinteze, Krleža je strukturirao cijeli kompleks divergentnih punktova, s prividno jasno postavljenom ideološkom podlogom, ali međusobno i kao cjelina dijaloški postavljenih prema tradiciji i velikim pitanjima povijesti kao općega vremena pred kojima se hrvatska kultura do njega uglavnom skanjivala.

Već je u prvim objavljenim tekstovima, dramoletima Legendi i Maskerati (1914), narativnim lirskim fragmentima (Zaratustra i mladić, 1914) i Podnevnoj simfoniji (1916), pokušavao rastvoriti i pretopiti žanrovske okvire. Ukupno je objavio osamnaest dijaloških tekstova: Legendu, Maskeratu, Hrvatsku rapsodiju (1917), Kraljevo, Kristofora Kolumba (1918), Michelangela Buonarrotija, U predvečerje (1919), Galiciju, Adama i Evu, Golgotu (1922), Vučjaka (1923), U agoniji, Gospodu Glembajeve (1928), Ledu (1932), U logoru (1934), Areteja (1959), Salomu (1963), Put u raj (1970). Posredno se može pretpostaviti, a i izravnim uvidom u ostavštinu potvrditi da je Krleža radio i na drugim dramaturškim predlošcima, od kojih su neki zagubljeni, u nekim je primjerima sam provjeravao dramaturški, odn. narativni profil svojih tekstova, a neki su mu pripovjedni pa i esejistički tekstovi priređeni za scenu (npr. Banket u Blitvi, Zastave, Moj obračun s njima), ali to ne mijenja težišne, koncepcijske ni razvojne topose njegove dramaturgije. Krležino se kazalište uobličavalo u mnogobrojnim inačicama prvotnih tekstova, potaknutima zahtjevima izvedbe i promjenom receptivnoga okruženja. Svoje je prve artističke i simboličke vizije (legende), pa i socijalne kompozicije s verističkom i ekspresionističkom poetičkom podlogom, zasnovao znatno prije nego što su one bile scenski formirane; stabilnim, uvjerljivim i formativnim na razini cijeloga opusa pokazao se glembajevski ciklus (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda), nastao u maniri analitičke drame »nordijske škole«, s nizom karakternih slomova kojima se (de)mistificira i kompenzira povijesna i socijalna freska zagrebačke građanske sredine. Kao pjesnik počeo je na zasadama hrvatske moderne, s estetiziranom dikcijom koja se brzo razvijala prema svjetonazornomu vitalizmu, što je upravo u pjesmama otišao aktivistički najdalje, pod općom figurom »ratne lirike«, ali i plakatiranja lenjinističke dinamike. U jedanaest zbirki – Pan, Tri simfonije (1917), Pjesme I, Pjesme II (1918), Pjesme III, Lirika (1919), Knjiga pjesama (1931), Knjiga lirike (1932), Simfonije (1933), Balade Petrice Kerempuha (1936), Pjesme u tmini (1937) – tematski i stilski krug te stihovni i ritmički osjećaj prostiru cijeli registar traženja, koje se smatra dorečenim u artificijelnim Baladama Petrice Kerempuha, pomaku od standarda u jezičnom i kulturnom pogledu, kako bi se otkrila pritajena postojanost subjekta na kojem Krležino djelo inzistira. Problemskomu polju Krležine dramaturgije i lirike uglavnom pripadaju i novelistički ciklusi; u prvome, »domobranskome ciklusu«, strukturiranom u zbirci Hrvatski bog Mars (1922., konačna redakcija 1946), obrađen je kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u I. svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere, u drugome, »jakobinskome ciklusu«, zaokupljen je pojedincima koji ne uspijevaju prevladati ograničenja malograđanske sredine (zabranjena zbirka Hiljadu i jedna smrt, 1933), a u trećem, glembajevskom ciklusu, riječ je o jedanaest proznih fragmenata sa situacijskom i generičkom razradbom dramaturške cjeline. Krležin se pripovjedni tekst u 1920-ima, dosljedno tendenciji u europskoj prozi, od kraćih vrsta (Tri kavaljera frajle Melanije, 1922., Vražji otok, 1923) razvijao prema kanonizaciji romana, što u njegovu središnjem pripovjednom djelu, modernom romanu Povratak Filipa Latinovicza (1932) – priči o umjetniku koja zadire u organsku nemoć društva i kulturnog modela – hrvatsku prozu dovodi u simultanu poziciju (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). Sljedećim će romanima, Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (I–III, prva knjiga 1938) i Zastave (I–V, prva knjiga 1962), sigurnim narativnim i superiornim intelektualnim strategijama sročiti stotine stranica kronike o srednjoeuropskoj kulturnoj i političkoj panorami, ali će određujućim i uporišnim za razumijevanje i formativnost njegova djela ostati upravo rane 1930-e, s glembajevskom cjelinom, romanom Povratak Filipa Latinovicza i Baladama Petrice Kerempuha. Krležin je utjecaj u hrvatskom društvu upravo tada dosegnuo vrhunac, što se posebno odražavalo u većem, problemskom, nefikcionalnom, u širem smislu esejističkome dijelu njegova opusa. Premda se u Krležinim tekstovima teško mogu razdvajati strukturne razine, što je posebno izraženo u zbirci Izlet u Rusiju (1926), s putopisnom poveznicom, ali tematski, narativno i asocijativno suptilnu mozaiku o strogo osobnome doživljaju sovjetske Rusije, upravo su njegove studije društvenih i kulturnih kontroverzija (Moj obračun s njima, 1932; Deset krvavih godina, 1937; Dijalektički antibarbarus, 1939) dovele do odlučujućih rasprava o izgledima i održanju hrvatskog društva. Osim o književnosti i umjetnosti pisao je o povijesti, politici, filozofiji, medicini, posvetivši se u doba rada na enciklopediji, nakon 1950., gotovo univerzalnom opserviranju, djelomice objavljenom (pet knjiga) u opsežnim izvodima (fragmentima i zapisima) iz dnevnika, odn. opsežnoj građi enciklopedijskih bilježaka (marginalia lexicographica). Njegove osobne relacije zrcale se u vrlo opsežnoj i dugogodišnjoj korespondenciji.

Za razliku od književnog djelovanja, u prosudbi kojega trajno prevladavaju izrazito pozitivne ocjene, Krležino je javno, odn. političko djelovanje izazivalo žestoke otpore i prijepore. Još od rane mladosti zastupao je protuimperijalističku koncepciju komunističkog pokreta, pri čemu je rješenje hrvatskoga nacionalnoga pitanja vidio u federalizmu kakav je proklamirala Treća internacionala. Raslojavanje hrvatskoga komunističkoga pokreta u jugoslavenskom okruženju dovelo ga je u svojevrsnu ekvidistanciju od političke prakse i ljevice i desnice pa se o njegovu neposrednom društvenom djelovanju može govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti u 1940-ima i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948., odn. napuštanja staljinističke prakse. Krleža je i u razdoblju 1918–41. pokušavao organizirano djelovati u hrvatskim kulturnim institucijama i komunističkom pokretu, ali u njima nije dobivao ni približno onoliko utjecaja kao u javnosti. U društvenim uvjetima tzv. narodne demokracije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, zaštite kulturne baštine u Zadru, zaštite prava na dostojanstvo umjetnosti (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, 1952), zauzimanja za slobodan razvoj hrvatskog jezika (potpora Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika). Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i suradnja u njima, napose srpske, madžarske i bosanske.

U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim, neusporedivim pojedinačnim prinosom, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencijom. Polemično i kooperativno, to je djelo promicalo nove poetičke usmjerenosti, ali i zasjenilo druge; ono u svoje doba i u svojoj sredini nije imalo ravnopravna oponenta, što pri prosudbi ne treba zanemariti i s čime je i samo to djelo u svojem unutrašnjem dijalogu računalo.
71753157 Krleza - Pan, 1947 g.  Retko !!!

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.