ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1979
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

55412) NOĆ NEMA SVJEDOKA , Muhamed Kondžić , Veselin Masleša Sarajevo 1979 ,
»Makar je u formalnom pogledu donekle analogan Selimovićevom Ahmedu Nurudinu, Kondžićev Mula Haris u smislu unutrašnje motiviranosti svoje pobune »ne duguje<< mnogo literarnim uzorima. Ili, bolje reći, on u širokom horizontu ulazi u porodicu likova moderne literature, noseći vrlo izrazite karakteristike: intelektualnu sumnju, uznemiren senzibilitet, lirsko doživljavanje svijeta, gađenje nad svim oblicima brahijalne sile i politike zasnovane na njoj, duboki antimilitarizam, heretičku evoluciju koja kulminira u negaciji vrhunaravnih autoriteta...

Spontano, u Kondžićevom romanu izrasta - sva od žive pulsacije plebejska ideja prepoznavanja prave ljudske biti; zajedničke ne po krvi, rasi, vjeri, zastaví, jeziku, adetima, zemlji, već po mjeri patnje i prevarenosti, osakaćene ljubavi i nikakvog života, po mjeri neudovo ljenosti koja je svim Kondžićevim ljudima »sa dna« data, a da je progledaju, i da se pobune protiv nje, dato je samo onima kojima je sudbina sveopći Vranduk; onima koji se bore s praznim stomakom da sa čuvaju zadnje ostatke ponosa i obraza, gledajući kako se mizerija sladi masnim pilavom, a valja je moliti jer vlast je vlast, jer može...

Tematiziran sasvim odredenim prostorom i historijski dokumentiranim vremenom, Kondžičev roman je istovremeno i neuobičajeno jaka i plastična slika vremena, i djelo sa snažnim univerzalnim značenjem i zaokruženjima. Kao takav, on između ostalog znači i vrlo rječitu reafirmaciju mogućnosti da se u okviru takozvane historijske proze ostvari autentična suvremenost misli i značenja..
(Iz recenzije Ivana Lovrenovića)

Rođen 28. rujna 1932. godine u Derventi, ovdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirao je jezik i književnost i potom se vratio u rodni grad, gdje najprije radi kao profesor a onda kao novinar. Pišući u ondašnjim angažiranim lokalnim i tvorničkim novinama i biltenima, mijenjao je mjesta službovanja i života: Prnjavor, Slavonski Brod, Tuzla, Travnik... a onda se skrasio u Zenici, gdje je zasnovao obitelj, dobio sina, stekao stan.

Pisanjem je zarađivao za život, pisanjem će zaraditi i tragičnu sudbinu. U zeničkim Radničkim novinama objavio je koncem šezdesetih godina članak poetski sročena naslova: Koga kriju knjige dugovanja. Pisao je u njemu o pronevjerama i to ne u vrhu države, republike, općine... nego u nekakvoj poljoprivrednoj zadruzi u Vitezu. Ali u toj nikakvoj temi, niodakle, nizašto pronašao je sebe Prevažni Netko, koji je bio dovoljno moćan i zao da uništi život onome tko se usudio progovoriti o nečemu o čemu se ne govori. Nastala je strka, zbrka, ispitivanja, sumnjičenja... sve to tako karakteristično za takva vremena, i novinar je ostao bez posla. A ostati bez posla zbog takvih stvari u to doba nije značilo ići sebi tražiti drugi posao, nego ne dobiti ga nikad i nigdje... jer te nitko ne smije primiti na posao. Sad si ko gubavac, spao si u kastu nedodirljivih, zato što si darnuo u osinje gnijezdo.

Što bi u tome svemu i sa svime time Kondžić mogao biti nego ogorčen?! I što bi mogao pričati o tome svemu nego loše, i jadati se dozlaboga i ne paziti šta pred kim govori. A što je mogao time zaraditi nego još žešći progon?! Jer kad te prljave sile svijeta nepravedno osude, silnom nepravdom drže ako tražiš i tjeraš nekakvu svoju pravdu. I vrhovnom pravednošću smatraju da te nepravedno do kraja dokrajče.

Pratili su ga, upratili, doveli lažne svjedoke, podigli javnost protiv njega, optužili ga 1972. godine i osudili za kontrarevolucionarnu djelatnost: podrivao je državu i partiju! A za te stvari suci su tada bili široke ruke u dodjeljivanju godina robije. Muhamed Kondžić dobio je tri i pol godine.

Robijao ih je s prkosom do kraja: odbijajući da se žali na presudu, odbijajući da piše molbu za pomilovanje, odbijajći na koncu i skraćenje zatvora za šest mjeseci. Ali zatvor mu nije bio najveća robija. Kad čovjeku krene nizbrdo, kao da se sve sile svijeta udruže da mu život još dodatno poguraju u propast. Ni godina dana zatvora nije prošla, a javili su mu da mu je sina jedinca pregazio kamion. Godinu iza toga očajna supruga popela se na najvišu zgradu u Zenici, skočila i ubila se. Ubrzo iza toga pedantne stanarske vlasti uočile su da on više nije obiteljski čovjek i da mu ne treba više stan, te je ostao i bez njega.

Kad je na koncu robije vlastima predao smotuljak svoje robijaške odjeće i koraknuo na ulicu, ništa na svijetu više nije imao osim ulice. Danovao je po parkovima, noćevao po ostacima ruševina, a zimi se zavlačio u šahtove, jer je dolje bilo toplije. Hoj, Bože, tuge i nepravde!

Ali, kao što svaki novi život sazrijeva u tami i tišini i rađa se u boli, tako se i njegov književni talent u toj stisci i tmini oslobodio, dokraja iščistio i odjedanput bljesnuo kao dijamant iz kala. Nitko nije ni slutio što je on sve bilježio po starim rokovnicima, na svežnjevima listova papira istrgnutih tko zna odakle. To je bilo vrijedno kudikamo manje pažnje od njega samoga i njegova života – pa se ni na to nitko nije osvrtao kamoli na njegove papire. Jednostavno: nije postojao, ni on ni išta njegovo, nigdje ga nije bilo, nigdje osim u tefterima UDB-e. Samo je njih morila briga za njega, da mu slučajno tko ne bi pomogao.

Onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Sarajevski dnevni list Oslobođenje raspisao je 1976. godine uobičajeni godišnji natječaj za kratku priču. Kandidati su se prijavljivali anonimno pod šifrom, a mogućnost dokazivanja identiteta imali su donošenjem kopije teksta koji su poslali na natječaj. Komisija za izbor najbolje pripovijetke imala je doista mnogo posla da pregleda velik broj prispjelih radova, njih čak sedam stotina. No, imala je malo muke da se odluči koje su pripovijetke najbolje. Objavljene su tri šifre za tri prva mjesta i još dvije šifre pripovijetki koje je Oslobođenje od autora htjelo otkupiti za objavljivanje zato što su bile istinski dobra književna djela. Kad se konačno razotkrilo autorstvo, javnost je bila ugodno iznenađena viješću da je svih pet pripovijetki napisao jedan autor, nekakav Muhamed Kondžić. Ali drugovima iz Oslobođenja ugodno iznenađenje brzo se pretvorilo u neugodno, čim im je UDB-a javila da je riječ o narodnom neprijatelju, osuđenom za kontrarevolucionarno djelovanje.

Zato nije bilo javne dodjele nagrada, zašutjelo se naglo o tom velikom propustu drugova novinara i, mislilo se: sve će to ponovno prekriti zaborav. No, nije se dugo moglo skrivati nešto što svojom vrijednošću i talentom nadilazi gotovo sve ondašnje bosansko-hercegovačko književno stvaralaštvo. Ocjenjujući danas književni talent Muhameda Kondžića, mnogi se slažu da je pojava njegovih pripovijetki na anonimnom natječaju bila događaj jednak pojavi Kamenog spavača Maka Dizdara ili romana Derviš i smrt Meše Selimovića. A takve veličine ne daju se sakriti i zato su i čuvari poretka morali popustiti: Kondžićeva djela malo pomalo počela su se objavljivati, čak je i neke književne nagrade smio primiti, među njima i nagradu Društva književnika BiH.

U slijedećih desetak godina Muhamed Kondžić objavio je sva svoja djela: Noć nema svjedoka, Sarajevo, 1979; Silicijum front, Sarajevo, 1982; Žive muke, Sarajevo, 1983; Ham - Dagova osveta, Sarajevo, 1984; Uvježbavanje boli, Sarajevo, 1988; Limeni lijes za Salcburg, Zenica, 1989. i Sužnji, zbirka pripovjedaka, Svjetlost. Sarajevo, 1991.

No, kad je možda pomislio da će još dugo moći svojom plemenitom mišlju popravljati svijet, jer imao je tada samo 59 godina, iznova je doživio smak svoga svijeta. Sustav koji mu je zagorčio život složio se odjednom kao kula od karata. O, kakav je to mogao biti znak nade ranjenom pjesniku da će se sada konačno roditi jedan novi pravedniji, ljudskiji svijet. Ponadao se, zašto ne, da će netko sada početi cijeniti njegove muke i nevolje, njegovo herojstvo i stradanje, da će barem skinuti kapu i reći mašalah! Ali, jok! Niko ni mukajet. Svi se zabavili lovom na nove položaje i nove izvore moći. I isti oni koji su ga proganjali na pravdi Boga i osuđivali za rušenje onoga što je samo do sebe propalo, opet sjede u prvim redovima i čuvaju neke nove temelje nekog novog sistema upravljanja, odlučivanja, vjerovanja... I čapaju se međusobno, biju i ubijaju, bez suda i obrane, onako sprsta, odoka, samo po tome i za to ko si i čiji si.

I puklo je u njemu iznova, najprije novim prkosom i inatom, pa se usred Zenice očitovao Hrvatom, neki misle samo zato što to toga trena u tom mjestu nije bilo nimalo unosno. Potom je jednog ratnog dana napisao pismo Općoj biblioteci u Zenici tražeći nešto nevjerojatno: da se sve njegove knjige povuku iz opticaja. Budući da to biblioteka nije učinila, jer nije ni mogla ni znala kako bi, on je 22. listopada 1994. na trg ispred biblioteke donio sve svoje knjige koje je imao kod sebe i javno ih spalio. Zaludu sam se trudio, zaludu pisao i govorio! – mislio je vjerojatno ko starozavjetni prorok Jona dok je s okupljenim znatiželjnicima gledao kao mu gori ono jedino, najveće i najdraže što je imao. I sve je izgorjelo, sve što je donio, osim jedne knjige, koja je usprkos vatri ostala čitava. Bio je to roman Žive muke.

Nepune dvije godine kasnije, 19. listopada 1996. velika duša velikog pjesnika i patnika Muhameda Kondžića otišla je u bolji svijet. Umro je u garsonjeri koja mu je nakon književnih uspjeha bila dana na raspolaganje, sam, neshvaćen do kraja. Na stolu je ostavio taman toliko novaca da se može platiti pogreb, na kome nikoga nije bilo osim onih koji profesionalno obavljaju pokope. Bilo mu je tada samo šezdeset i četiri godine.
Mirko Filipović
tvrd povez, format 13 x 19,5 cm , zaštitni omot, latinica, 327 strana, posveta na predlistu