ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: x

DUŠKR4) POTPUNO NOVA KNJIGA.
DAF
7/2007.
216 str. ,
«Je li samozadovoljstvo ove epohe uzrok da se ona ne prestaje diviti nevoljama koje je stvorila? Pogrešno viđenje ili nedostatak ukusa, činjenica je da više nitko dvadesetom stoljeću ne osporava pobjedničku palmu užasa. Natječu se tko će dati njihov najpotpuniji popis, tko će ih opisati najpotresnije; a što bismo tome mogli prigovoriti, čak i ako analize često stižu malo kasno? I drugi su to već rekli, ali ne primjećujući, opčinjeni ponuđenim bogatstvom kaleidoskopa, zapanjeni `preobiljem zbilje` koja nam se pokazuje, da više nismo u stanju naslutiti kakve se perspektive u njoj gube i kakve boje u njoj nestaju.

U njoj prevladava, mogu li tako reći, vanjsko crno, kao što se govori o fasadnim bojama. Toj kategoriji pripadaju društveno crno, povijesno crno, političko crno, isključivo rabljeno u žalosnim slikama prošloga stoljeća kojega se odsada nužno prisjećamo. Ali značajno je daje crno koje u nama prebiva nestalo s palete, kao da smo zaboravili tko smo, te da naš unutrašnji mrak nije potpuno stran nevoljama koje nas sustižu.

Tako je san jednostavno nestao s našega obzora. Je li bilo dostatno da društvene znanosti dobiju svoje mjesto, da psihoanaliza bude priznata, da bi se došlo do ovakvog stanja stvari? Ma kako bilo, to je jedan od najvećih nedostataka kraja tisućljeća, koji je, za mene, nalik na katastrofu.

Nedvojbeno, promatramo li katastrofe kojima nas je dvadeseto stoljeće velikodušno obdarilo, mogli bismo u njima vidjeti mnogo manju nesreću od većine ostalih, kad ona ne bi bila kadra izazvati druge, mnogo veće nesreće od nje same. Zapravo je riječ o sakaćenju koje nas lišava svega onoga čime smo mogli iz najveće dubine naše samoće slijepo pronaći svijet. Dokaz je tomu da nema nikoga tko bi se uznemirio videći kako na rubu naše epohe nestaje `konačni sanjar` koji možda nikad nismo prestali biti. Nisam čak daleko od vjerovanja da se neki tome raduju, ako već nisu, svjesno ili ne, pripomogli dolasku te katastrofe». Annie Le Brun